U razmaku od tri dana početkom lipnja, američka modna dizajnerica Kate Spade (rođena 1962.) i američki kuhar i novinar Anthony Bourdain (rođen 1956.) počinili su samoubojstvo, oboje vješanjem, ona u svom domu u New Yorku, on u hotelskoj sobi u Francuskoj.
Budući da su oboje bili poznate ličnosti, naročito Bourdain jer je radio na televiziji, svjetski mediji raspisali su se nakratko o njihovim smrtima i fenomenu samoubojstva općenito, pokušavajući dokučiti zašto bi dvije tako uspješne osobe, koje bi prema svim kriterijima trebale biti zadovoljne svojim životima, te živote svojevoljno prekinule. Osim uspješnosti, Spade i Bourdain imali su još nešto zajedničko, oboje su patili od depresije i anksioznosti, pa se nameće zaključak da su ti psihološki poremećaji rijetki opipljivi indikatori za samoubojstvo.
No budući da je samoubojstvo fenomen o kojem psihijatri i psiholozi ni danas ne znaju mnogo, niti mu se posvećuju pažnja i resursi kao drugim pojavama u medicini, ni dan danas oni nisu složni oko toga može li se i do koje mjere liječenjem depresije i anksioznosti samoubojstvo prevenirati, između ostalog i zato što je taj fenomen iznimno teško proučavati u znanstvenim istraživanjima. Većina psihijatrijskih kliničkih ispitivanja, piše tako New York Times, ‘eksplicitno isključuje iz studija subjekte kod kojih je utvrđen rizik od suicida, a čak i kada nije tako, studije mahom ne traju dovoljno dugo da bi mogle reći išta definitivno o pokušaju samoubojstva’.
Osim uspješnosti, Spade i Bourdain imali su još nešto zajedničko, oboje su patili od depresije i anksioznosti, pa se nameće zaključak da su ti psihološki poremećaji rijetki opipljivi indikatori za samoubojstvo
Dizajnerica Spade, osim toga, godinama se liječila od depresije, no to evidentno nije bilo dovoljno da bi je odvratilo od suicida. Ona je bila jedna od milijuna Amerikanaca koji su se u posljednjih dvadesetak godina podvrgnuli liječenju antidepresivima, koje je u tom periodu eksplodiralo pod utjecajem agresivnog lobiranja farmaceutskih kompanija, no stopa samoubojstva ne samo da se nije smanjila, već kontinuirano raste. Samoubojstva dvoje poznatih Amerikanaca izbacila su, međutim, u širu javnost neke prilično frapantne statistike o kojima se dotad gotovo isključivo govorilo u stručnim krugovima, prije svega onu da je, prema podacima Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), u Americi u periodu od 1999. godine do danas stopa samoubojstva porasla za čak 25 posto.
Samoubojstvo je, uz Alzheimerovu bolest i predoziranje, jedini uzrok smrtnosti koji bilježi kontinuiran rast i jedan je od tri glavna uzroka smrtnosti adolescenata, a 2016. godine bilo je 45.000 samoubojstava, dvostruko više od pogibija u prometnim nesrećama. Studija CDC-a pokazala je i da je u čak 25 američkih saveznih država stopa samoubojstva porasla za više od 30 posto, s rekordnih 58 posto u Sjevernoj Dakoti. Jedna druga studija iste agencije pokazala je da je u periodu od 2007. do 2016. godine smrtnost tinejdžera od samoubojstva porasla za čak 56 posto, dok je stručni časopis Pediatrics objavio da se u istom periodu udvostručio broj liječenja suicidalnih misli kod tinejdžera, naročito kod djevojčica i naročito na početku školske godine.
Prema podacima CDC-a iz 2015. godine, najzastupljenija dobna skupina bila je ona između 45 i 64 godine, u 83 posto slučajeva u pitanju su bili muškarci, a tri četvrtine njih bili su bijelci. Najzastupljenije metode bile su samoubojstvo vatrenim oružjem (48,5 posto), zatim vješanje ili utapanje (28,9 posto) te ‘trovanje’ odnosno predoziranje drogama, lijekovima i alkoholom (14,7 posto). Pritom je uspješnost najveća kada se koristi vatreno oružje, čak 90 posto, a najmanja kada se samoubojstvo pokušava počiniti uzimanjem kemijskih supstanci, samo 10 posto. Kod ljudi koji su 2015. počinili samoubojstvo a imali su psihijatrijsku dijagnozu – a takvih je bilo nešto manje od polovice – u 75,2 posto slučajeva u pitanju je bila depresija, a njih dvije trećine imali su ‘neku vrstu problema ili gubitka u međuljudskih odnosima’.
Države s najslobodnijim pristupom oružju, poput Oklahome i Sjeverne Dakote, one su s najvećim porastom broja samoubojstava, a uočeno je i da je ona veća u ruralnim nego u urbanim sredinama
Budući da je u pitanju krajnje subjektivan i individualan čin, te da samoubojstva čine i bogati i slavni i oni koji prije toga nisu liječeni od depresije, znanstvena analiza ovog problema čini se iznimno teška, no neki su stručnjaci uzroke ipak pokušali pronaći u društvenim okolnostima koje pojedince dovode do suicidalnog stanja, što se čini naročito relevantnim u situaciji kada rekordan rast stope suicida postaje društveni fenomen odnosno javnozdravstveni problem.
U tom smislu značajno je istraživanje koje su 2015. godine proveli ekonomisti sa Sveučilišta Princeton Anne Case i Angus Deaton, a koje se bavilo ‘rastom smrtnosti kod sredovječnih bijelih Amerikanaca u 21. stoljeću’, dakle kod iste demografske skupine kod koje je zabilježen najveći porast stope samoubojstva. Iako se Case i Deaton bave smrtnošću općenito kod navedene populacije, njihovo istraživanje ipak ukazuje da se u američkom društvu događa nešto specifično, potpuni preokret trenda koji je vladao kroz cijelo 20. stoljeće u kojemu je smrtnost među sredovječnim bijelim muškarcima kontinuirano padala. Štoviše, autori navode da je taj preokret ‘jedinstven za SAD i povijesno i geografski, najmanje od 1950. godine’. Slična pojava nije zabilježena ni u jednoj drugoj bogatoj zemlji, konkretno Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Kanada, Australiji i Švedskoj, državama čije su podatke koristili kako bi usporedili trendove.
Njihovo istraživanje pokazalo je da su u periodu od 1978. do 1998. stope smrtnosti bijelih Amerikanaca u dobi od 45 do 54 godine stalno padale za prosječno dva posto godišnje, jednako kao i u ostalih šest zemalja. Nakon 1999. godine isti se trend u tih šest zemalja nastavio, no u Americi stopa smrtnosti za tu dobnu grupu počela je rasti, oko pola postotka godišnje. Kada su u pitanju uzroci smrtnosti, najveći rast bilježi se kod trovanja drogama/lijekovima i alkoholom, te suicida, pri čemu je ovo prvo od 2006. godine pa nadalje postalo učestalije kod bijelaca nego kod Afroamerikanaca i Hispanoamerikanaca, koji su ranije češće umirali od predoziranja.
Autori su zabilježili i da je smrtnost u ovoj demografskoj skupini učestalija što je manja razina obrazovanja, a ekonomsku nesigurnost tek skiciraju kao moguću poveznicu, naročito kod generacije baby-boomera, koji su u ‘periodu sredovječnosti iskusili usporavanje ili smanjivanje osobnih prihoda’. Za ljude koji su trenutno u srednjoj dobi života autori predviđaju da će, zbog smanjenog pristupa zdravstvenom sustavu, ‘biti lošijeg zdravlja nego današnja generacija starijih osoba’.
Uzročno-posljedičnom vezom između samoubojstva i socijalno-ekonomskih uvjeta života bavilo se i istraživanje o smrtnosti djece i tinejdžera Sveučilišta Columbia. Tamošnji su istraživači povezali stope rasta samoubojstva i raširenosti siromaštva, u kojem formalno živi 19 posto američke djece mlađe od 18 godina. Ekonomska nesigurnost, prekarni rad, studentski krediti, ovisnost o opijatima koja je stvorila cijelu generaciju ovisnika i socijalna izolacija vanjski su faktori koji najviše doprinose urušavanju mentalnog zdravlja, a jedna od konkretnijih veza koje istraživači ističu je povezanost stope samoubojstava s pristupom oružju.
Upravo su naime države s najslobodnijim pristupom oružju, poput Oklahome i Sjeverne Dakote, one s najvećim porastom broja samoubojstava, a uočeno je i da je ona veća u ruralnim nego u urbanim sredinama, gdje je posjedovanje oružja uobičajenije. Stručnjaci napominju da je samoubojstvo u osnovi najčešće impulzivan čin koji bi se mogao spriječiti da nema pristupa oružju, jer impuls nakon nekog vremena prođe.
Ipak, najveća odgovornost je u zdravstvenom sustavu koji se u Americi konstantno urušava, onemogućavajući sve većem broju ljudi pristup zdravstvenoj pomoći. Iako većina ljudi koji počine samoubojstvo ima psihijatrijske simptome koje je moguće identificirati, velik broj njih ne dobije nikakvu profesionalnu pomoć. Dr. Thomas Insel, bivši direktor Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, New York Timesu je rekao i da polovica tih ljudi posjeti liječnika opće prakse u periodu od nekoliko mjeseci prije suicida, ali ih liječnici ne pitaju ništa o mentalnom zdravlju, a mogli bi. ‘Postoji mit da se suicidalnim ljudima ne smije spominjati samoubojstvo kako im se ne bi stavila buba u uho’, kaže Insel, ‘ali istina je upravo suprotna, većina njih osjeti olakšanje kada o tome može razgovarati’.
Insel kaže da je sramotno što, ‘za razliku od javnozdravstvenih problema kao što su ubojstava ili prometna sigurnost, ne postoji nitko čiji je posao sprječavati suicid niti će itko biti otpušten ako brojka uskoro naraste sa 45.000 na 50.000. Takvo nešto nikada ne bismo tolerirali u drugim područjima zdravstva i medicine’, kaže ovaj liječnik.
Sustavna zdravstvena zaštita dostupna svima jedini je mehanizam uz pomoć kojeg je uopće moguće identificirati i prevenirati suicid, no upravo je ona ultimativna meta neoliberalne ideologije uslijed koje je zdravstvo u Americi potpuno privatizirano, za razliku od evropskih zemalja koje su analizirali ekonomisti s Princetona a u kojima nije zabilježen ni porast samoubojstva niti općenito smrtnosti kod demografske skupine sredovječnih muškaraca.
Jedno od rijetkih istraživanja koje se uopće bavilo korisnošću terapeutske intervencije u prevenciji suicida provedeno je u Danskoj i objavljeno u časopisu Lancet 2015. godine. Istraživači su pratili 5500 osoba koji su se ‘samoozlijeđivale ili imale jasne pokušaje samoubojstva’ u periodu od 1992. do 2010. godine. Pokazalo se da se tijekom tih dvadesetak godina kod 30 posto njih smanjila vjerojatnost da će takve činove ponovno pokušati. Zanimljivo je da je studija mjerila isključivo koristi psiho-socijalne terapije, a ne i one lijekovima, iako je farmakološki pristup dominantan u liječenju psihijatrijskih bolesti.
