>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Drugačiji od drugih

Glavni natjecateljski program dugometražnih igranih filmova uobičajeno se sastojao od prosječnih do izrazitije solidnih naslova, a cijeli je Zagreb Film Festivala ponudio tek jedan ekstraordinarniji rad aktualnog datuma proizvodnje – ‘Voli ne voli’ Alexandrosa Avranasa

Petnaesto izdanje Zagreb Film Festivala ni po čemu bitnom nije se razlikovalo od većine prošlih. Glavni natjecateljski program dugometražnih igranih filmova uobičajeno se sastojao od naslova koji su se kretali u rasponu od prosječnog do izrazitije solidnog, s tim da ovaj put nijedan jedini ostvaraj nije kvalitativno iskočio kao iole ekstraordinarniji, štoviše cijeli festival, kad je riječ o cjelovečernjim filmovima aktualnih datuma proizvodnje, ponudio je tek jedan takav rad – ‘Voli ne voli’ Alexandrosa Avranasa, prikazan u natjecateljskom programu Ponovno s nama. Avranas je debitirao 2013. ostvarenjem ‘Miss Violence’, seciranjem bizarne patrijarhalne obitelji čiji poglavar seksualno opći s vlastitim kćerima/unukama i podvodi ih drugim muškarcima, čime se smjesta uvrstio među prvake tzv. grčkog čudnog vala, da bi se nakon izleta u anglofone vode filmom ‘True Crimes’ s Jimom Carreyjem i Charlotte Gainsbourg vratio matičnoj kinematografiji i polučio nov važan prilog poetici opskurnosti – ‘Voli ne voli’.

Distanciranim tonom pripovijeda se pomaknuta priča o bračnom paru koji radi podizanja novca s police životnog osiguranja lažira suprugino stradanje u prometnoj nesreći podmećući pritom tuđi leš, tijelo djevojke koju su unajmili kao surogat majku, što je prvi neočekivani narativni zaokret, na koji će se nadovezati drugi, suprugino postajanje žrtvom sadističkog istražitelja osiguravajućeg društva koji svoj plijen pretvara u psa na lancu. Avranas poetiku čudnog vala lucidno spaja s elementima film noira kreiravši rijetko svjež primjerak neonoira obilato natopljen sadomazohističkim preljevom i ekstremno mizantropskim pogledom na ljude i njihov svijet, što u konačnici ‘Voli ne voli’ čini jednim od najopakijih uradaka viđenih posljednjih godina. Svejedno, žiri je u programu Ponovno s nama odlučio nagraditi drugi film, ‘Bez ljubavi’ Andreja Zvjaginceva, predvidljivo se priklonivši slavljenju još jednog dobrog i precijenjenog uratka razvikanog autora, djela koje se bavi tragičnim posljedicama emocionalne hladnoće, netrpeljivosti i neodgovornosti prema bliskim ljudskim bićima.

Drljevićev uradak ‘Muškarci ne plaču’ isprva se doima stereotipnim i patetičnim, progovarajući s povišenim patosom o opće poznatim točkama međunacionalnih sukoba Hrvata, Bošnjaka i Srba, međutim kako se odvija postaje sve solidnijim

Drugi najbolji film koji je na ZFF-u gledao potpisnik ovih redaka jest ‘Moja gej sestra’ švedske debitantice Lije Hietale, diskretno poetično 15-minutno djelce (koje, dakako, nije nagrađeno u konkurenciji kratkih filmova) o suočavanju desetogodišnje djevojčice s vlastitom seksualnošću kroz svjedočenje homoerotskom odnosu djevojčičine starije sestre i njezine djevojke. Oslanjajući se na najbolja iskustva američke indie poetike (recimo Mirande July) i švedsku tradiciju (modernističkih) filmova što su se bavili tinejdžerskom i dječjom seksualnošću, Lia Hietala polučila je emotivno, duhovito i lucidno ostvarenje prethodno prepoznato na Berlinaleu, gdje je nagrađeno queer nagradom Teddy.

Homoerotizam je bio tema odnosno motiv i u nekoliko dugometražnih filmova sa ZFF-a. Najistaknutiji od njih je ‘Skrivena ljubav’ Luce Guadagnina (‘Melissa P.’, ‘Rasprskavanje’) o zaljubljivanju tinejdžera i desetak godina starijeg muškarca u idiličnim talijanskim ladanjskim ambijentima, apsolutni favorit publike i kritike, no autor ovog teksta solidnijim smatra ‘Božju zemlju’, ostvarenje iz glavnog programa koje redateljski i scenaristički potpisuje cjelovečernji debitant Francis Lee. On sparuje mladog deziluzioniranog britanskog farmera i rumunjskog useljenika, dajući potonjem poziciju zrelijeg i inicijativnijeg dijela para, pritom stilski slijedeći najbolju tradiciju britanskog socijalnog filma s naturalističkim detaljima (autentični prizori životinjskih poroda, seksualna interakcija na goloj zemlji u hladno doba), a ujedno zanimljivo tretira ljubav i kao sredstvo potencijalnog ekonomskog prosperiteta.

Žiri je u glavnom programu kao najbolji naslov izdvojio bosansko-slovensko-njemačko-hrvatsku koprodukciju ‘Muškarci ne plaču’ dugometražnog debitanta Alena Drljevića, prethodno ovjenčanu Specijalnom nagradom žirija u Karlovym Varyma. Riječ je o ostvarenju zasnovanom na autorovom iskustvu psihoterapijskog rada s veteranima prošlog rata svih triju zaraćenih strana, a radnja je smještena u hotel gdje se održavaju skupne sesije s ciljem da se polaznici, motivirani i novčanim honorarima, suoče s vlastitim i tuđim traumatičnim iskustvima te kroz to iskustvo na neki način pročiste. Isprva, Drljevićev uradak doima se stereotipnim i patetičnim, progovarajući s povišenim patosom o opće poznatim točkama međunacionalnih sukoba Hrvata, Bošnjaka i Srba, međutim kako se odvija postaje sve solidnijim, ponajprije zahvaljujući izbacivanju iz narativa njegove najslabije karike, netrpeljivog Hrvata kojeg karakterizacijski i jezično izrazito neuvjerljivo glumi Slovenac Primož Petkovšek (režiser je valjda mislio da između jezične prakse Slovenaca i Zagoraca nema bitne razlike, što je česta kriva predodžba nekajkavskih govornika), te zahvaljujući snažnim nastupima glumačke osovine filma – Leona Lučeva kao hrvatskog i Borisa Isakovića kao srpskog veterana, kojima dobru potporu daju Boris Ler i Ermin Bravo u ulogama bošnjačkih veterana. Ne treba podcijeniti ni Drljevićevo redateljsko umijeće s obzirom na to da je umješno dinamizirao radnju dominantno smještenu u izoliran hotelski prostor, iako bi dojam bio bolji da je scenaristički razigrao sve likove koje je uveo u film. Također, ideja da glumačke veličine poput Emira Hadžihafizbegovića i Ive Gregurevića igraju (mentalno ograničene) sporedne role uspjela je u slučaju Hadžihafizbegovića, ali ne i Gregurevića, čiji je lik zapravo sveden na karikaturu.

Od ostalih naslova iz glavnog programa izdvajaju se tek ‘Sezona lova’ Argentinke Natalije Garagiole, nagrađena u sporednom programu venecijanske Mostre, poprilično suptilna priča sugestivnog ugođaja i ritma o neprilagođenom mladiću koji dobiva životnu lekciju od do tada mu nepoznatog biološkog oca u prirodnim ambijentima Patagonije, te prehvaljeni, ali svakako izrazito solidni ‘Skrbnik’ cjelovečernjeg francuskog debitanta Xaviera Legranda, o suprugu i ocu koji nakon brakorazvodne parnice nastavlja zlostavljati bivšu suprugu i djecu, sve do dramatičnog i možda ipak blago nategnutog finala.

1/1