>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Izvan mejnstrimaških granica

15. Human Rights Film Festival (Zagreb, Rijeka): HRFF je odavno prepoznat kao manifestacija s najvećim slikopisnim poslasticama u Hrvatskoj

Među ambicioznijim sinefilima Human Rights Film Festival (4 - 10. prosinca) odavno je prepoznat kao manifestacija s najvećim slikopisnim poslasticama u Hrvatskoj. Drugačije nije bilo ni ove godine. Ekipa pod vodstvom Petra Milata ponovno se potrudila prirediti delicije izvan mejnstrimaških granica, ponekad ili nerijetko i izvan zabrana uobičajene art-film ponude. Dva možda najzvučnija naslova bili su ‘Jedna čudesna žena’ Sebastiana Lelia, nagrađivan u Berlinu i Locarnu, te ‘Projekt Florida’ Seana Bakera, koji i nema toliko prestižnih nominacija i nagrada koliko ga je kritika uzdigla među filmske vrhunce godine. Odmah ću reći da je ‘Jedna čudesna žena’ jedno poprilično razočaranje, ali prava je istina da uz Pabla Larraina (koproducent filma) vodeći čileanski autor Lelio zapravo nikad nije ispunio obećanja dana svojim divnim debijem ‘Sveta obitelj’ iz sad već davne 2005. godine. Aktualni rad više je aktivističko djelce na temu diskriminacije transrodnih ljudi (i posredno svih drugačijih) na najintimnijoj razini prava na javno oplakivanje voljene osobe, nego kreativno relevantno ostvarenje. Lelio u njemu znatnim dijelom hoda Almodovarovim stopama, ali usporedba sa španjolskim velikanom nikako mu ne ide u korist jer jasno je da bi Pedro od iste priče stvorio narativno i psihološki daleko složeniji te stilski mnogo uzbudljiviji film.

I ‘Projekt Florida’, na valu velikog uspjeha autorova prethodnog uratka ‘Tangerine’, precijenjen je naslov. Još od ‘Ubiti pticu rugalicu’ poznato je koliko dječja perspektiva na svijet (odraslih) može biti intrigantna i Baker je u tom smislu načelno svjež kad svakodnevnu rutinu životarenja u motelu za siromašne promatra očima dječjih protagonista. Međutim njegovoj naraciji po principu tzv. kriški života nedostaje dinamičnosti i sugestivnosti te film vrlo brzo postaje zamoran, čemu svakako ne pomažu ni pretjerana simbolika u uporabi intenzivnog kolora ni dramatičnošću napumpan kraj po prastarom principu da se vladajuća narativno-dramaturška bonaca naposljetku mora skršiti nekakvom olujom. Svaka čast Willemu Dafoeu na lijepoj ulozi upravitelja motela koji po svaku cijenu nastoji biti tolerantan i pravedan prema problematičnim stanarima, svaka čast maloj Brooklynn Prince u glavnoj ulozi, ali usporedbe ‘Projekta Floride’ s antologijskim ostvarenjem Andree Arnold ‘American Honey’ ne samo da su potpuno pretjerane nego i besmislene, jer to što se oba filma najvećim dijelom oslanjaju na naturščike nema nikakve veze s njihovim različitim poetikama i kvalitativnim dosezima.

Najbolji ili barem najzanimljiviji film viđen ove godine na Human Rightsu bio je jedan drugi proizvod američkog independenta – ‘Štakori s plaže’ Elize Hittman. Kao i u svom debiju ‘It Felt Like Love’ autorica s velikom predanošću mekim objektivima slika tijela mladih ljudi, ovog puta prvenstveno privlačnog mladića koji razvija tajnu strast prema starijim muškarcima dok istovremeno pokušava ostvariti vezu sa zgodnom, slatkom i seksi djevojkom. Hittman vrlo uvjerljivo prikazuje kaotično psihičko stanje protagonista koji ni sam ne zna što mu se točno događa, ali jasno zna da pred prijateljima, od kojih je dubinski bitno različit, mora održati privid standardnog dečka iz opasnog kvarta. ‘Štakori s plaže’ primarno su film atmosfere i emocija, o uvijek delikatnoj temi traumatičnog otkrivanja pojedinčeva najintimnijeg identiteta i bolnog suočenja s njim, o praznini erotskog života svedenog na usputne seksualne susrete s nepoznatim i nevoljenim ljudima, o strašnoj usamljenosti usred nesenzibiliziranog okruženja i vlastite emotivne pustoši nastale nemogućnošću pronalaženja ljubavi. Film za pamćenje.

1/1