Na nedavno održanoj manifestaciji Motovun u Zagrebu prikazan je i ‘Kler’, kontroverzni prikaz Katoličke crkve u Poljskoj, film koji je srušio rekorde kinogledanosti u matičnoj zemlji čiji je katolički puk, jedan od ključnih oslonaca katolicizma u Evropi, očito bio vrlo motiviran za konzumaciju tog radikalno antiklerikalnog uratka, što sugerira da liberalni duh još živi u najkatoličkijoj slavenskoj naciji. Autor Wojciech Smarzowski jedan je od najistaknutijih poljskih sineasta, no s podosta ograničenim međunarodnim dometom, dok je kod nas de facto nepoznat. Zanimljivo, ‘Kler’ je njegov međunarodno najneuspješniji ostvaraj (tek sudjelovanje na Transilvanijskom festivalu srednjeg ranga u Cluju, gdje je dobio nagradu međunarodne udruge kritičara), ali je zato u domovini izazvao pravu senzaciju. Ne samo da ga je vidjelo oko pet milijuna posjetitelja u zemlji s nešto manje od 40 milijuna stanovnika (kao da neki hrvatski film danas u našim kinima pogleda oko pola milijuna gledatelja, što je ravno znanstvenoj fantastici), nego je i na središnjem nacionalnom festivalu u Gdanjsku dobio nagrade publike i novinara za najbolji film te specijalnu nagradu žirija, a sve to, nota bene, u konkurenciji do nedodirljivosti razvikanog ‘Hladnog rata’ Pawela Pawlikowskog.
‘Kler’ već prvom svojom scenom udara ravno u glavu – trojica svećenika opijaju se do besvijesti i rade nered u sitnim noćnim satima, a kad dežurni policajac pokuša intervenirati, dovoljan je samo jedan poziv mobitelom njegovom nadređenom da se nadobudnik pokunjeno udalji. Nakon toga film kroz tri fabularne linije paralelno prati tu trojicu svećenika, rastresenog i lokalnom senzibilnom dječaku iz siromašne obitelji posebno sklonog Andrzeja Kukulu (Arkadiusz Jakubik), alkoholičara Tadeusza Trybusa (Robert Wieckiewicz) koji je u seksualnoj vezi sa siromašnom mještankom Hankom (Joanna Kulig), te lukavog i beskrupuloznog Leszeka Lisowskog (Jacek Braciak), po svemu sudeći pedofilskog zlostavljača. Svoj trojici nadređen je svim mastima premazan nadbiskup Mordowicz (Janusz Gajos), čija je tajna slabost mazohističko uživanje u (ženskom) bičevanju. Većim dijelom svog trajanja ‘Kler’ je žestoka kritika Crkve, od njezina vrha do dna, gotovo da nema proklamiranog grijeha koji pripadnici njezine hijerarhije ne čine, a ponajprije su ogrezli u korupciji, a vrlo jasno slika se i snažna spona između Crkve i države, spona čiji je Crkva dominantan dio. Kritika je radikalna, ali i tendenciozna, želi prokazati svaku sferu svećeničkog djelovanja, čak do te mjere da baš svi pripadnici crkvene hijerarhije, visoki, srednji i niski, prostače u svakodnevnoj komunikaciji. Ipak, kako se primiče kraju, ‘Kler’ nastoji humanizirati neke od protagonista, ponajprije Kukulu koji će naposljetku priložiti i osobnu žrtvu, a popravi se i Tadeusz te započne novi, dostojanstveniji zajednički život s Hankom.
S jedne strane, takav autorski potez dovodi do dobrodošlog usložnjavanja glavnih karaktera, ali s druge doima se i pomalo iznuđenim, kao da se Smarzowski iznenada zapitao je li pretjerao, pa odlučio barem malo otupiti oštricu kritike. Također, patetični trenuci u kojima se žrtve svećeničkog zlostavljanja obraćaju kameri zasigurno nisu bili nužni, kao ni posezanje za općim mjestom traženja uzroka zlostavljačkog ponašanja u traumatičnom djetinjstvu zlostavljača. Opet, ritam se solidno drži u filmu nemalog trajanja od dva sata i 15 minuta, a glumačke su izvedbe redom jako dobre ili odlične. Možda je najbolje reći da se radi o ostvarenju koje ima stanovitu potentnost, ali nije ispunilo svoje potencijale, no svakako dobrodošlom u klerikalizmom podjarmljenim društvima poput recimo hrvatskog.
