>

novosti logo

General u miru

U Hrvatsku se 2012. vratio zreo čovjek koji nepunih sedam godina kasnije – u jeku iskonstruirane antisrpske kampanje i predizborne domoljubne histerije – izjavljuje da ‘trebamo graditi društvo koje prihvaća onog drugog’. Nije to Ante Gotovina morao reći, nije morao ništa reći, ali smatrao je važnim da kaže upravo ono što je kazao

U petak, 4. listopada 2019., u Zadru je svečano obilježena dvadeset i osma godišnjica obrane tog grada od napada srpske vojske. Ondje je bio i umirovljeni general Ante Gotovina koji je u novinarske mikrofone rekao i ovo: ‘Dobro je imati emocije, ali moramo biti razumni. Trebamo imati emocionalnu inteligenciju i biti socijalno osjetljivi. Zato trebamo graditi društvo koje prihvaća onog drugog. Trebamo se brinuti o našem gospodarstvu jer samo bogata zemlja može biti socijalno pravedna. I tome trebamo težiti.’

Bila je to prilika Ivici Marijačiću, uredniku i vlasniku zadarskog ‘Hrvatskog tjednika’, da pokaže dosljednost u ekstremističkoj opskurnosti i da na naslovnicu svoga lista, u formi nacionalističke tjeralice, okači obavijest o eskalaciji Gotovinine izdajničke djelatnosti baš u trenucima najintenzivnije domovinske hajke na Milorada Pupovca i srpsko političko predstavništvo u Republici Hrvatskoj. Marijačić je, međutim, zasad propustio priliku, jer je svjestan da je Gotovina u narodnim masama i dalje – Gotovina, odnosno da ne bi bilo vajde od toga da ga se ozloglašava kao nedovoljno dobrog Hrvata. Kako to da je Gotovina i dalje – Gotovina, pa i za Marijačića, usprkos tome što u posljednjih nepunih sedam godina, koliko je prošlo otkako je okončao sedmogodišnji boravak u haškom zatvoru, uporno odbija biti ono što se od njega očekuje i u što ga se pokušalo pretvoriti? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, ali najprije bi moglo biti da većina intuitivno uviđa Gotovininu iskrenost i nezavisnost: mogao je napraviti vrtoglavu političku karijeru, mogao je svojom javnom sveprisutnošću usmjeravati raspoloženje velikog dijela javnosti, mogao je iz pozadine upravljati procesima i trgovati utjecajem, no on se nepokolebljivo opredijelio za političku neutralnost, relativnu izoliranost od javnosti i posao s izvozom tuna uzgojenih zahvaljujući i državnim koncesijama i kreditima u akvatoriju srednjeg Jadrana.

Onakav kakvim ga prikazuje Antun Vrdoljak u filmu ‘General’ – neka herojsko-svetačka hrvatska varijanta Koče Popovića s Legijom stranaca umjesto Sorbonne – Gotovina nikad nije bio

Država je, u vrijeme vlade Zorana Milanovića, dobrano pomogla Gotovini da započne i razvije posao s uzgojem tuna, ali sigurno je bilo i mnogo lakših načina da ga se poslovno-financijski zbrine. Njegova firma, usto, u proteklih pet-šest godina nije propala nego vrlo solidno posluje, uredno vraća kredite, plaća naknade, zapošljava radnike, investira u razvoj. Jesu li poslovni interesi razlog Gotovinine političke krotkosti i krajnje uravnoteženosti? Teško da ta teza može držati vodu: u proteklih sedam godina, bilo je razdoblja – primjerice, ono Karamarkovo i Hasanbegovićevo – kad je bilo poželjno odati se šovinizmu, ‘suverenizmu’ i antimanjinskoj retorici, i kad je zauzimanje takve pozicije moglo donijeti realne i brze poslovne probitke, pa je Gotovina svejedno ostao politički veoma suzdržan i dosljedan u odbijanju da podilazi niskim strastima puka. Objektivno, bi li Gotovininom biznisu, i prije šest godina i danas, škodilo njegovo pristajanje uz radikalnu desnicu te uz širenje mržnje i međunacionalnog povjerenja? Naravno da ne bi, jer ovo je Hrvatska, ovdje nacionalističko nasilništvo – neovisno o tome tko je na vlasti – rezultira strahom struktura i uglavnom otvara sva vrata, čak i kad je riječ o personama koje se ne mogu uspoređivati s Gotovinom u pogledu ratne slave i nacionalne mitologije. Ne radi se, dakle, o nekakvoj striktnoj interesnoj računici umirovljenog generala, a još manje o njegovoj ekscentričnosti ili narcisoidnom ekshibicionizmu. Radi se o iznevjeravanju kolektivnih očekivanja iz racionalnog uvjerenja, a to zaslužuje respekt, bez obzira na Gotovininu biografiju i na to što tko mislio o njegovim sadašnjim motivima te o količini iskrenosti u njegovim istupima.

Radi se o tome da, danas šezdeset četverogodišnjak, Gotovina nije isti čovjek 1991., i 1995., i 1998., 2001., i 2012., i 2019. godine. Onakav kakvim ga prikazuje Antun Vrdoljak u filmu ‘General’ – neka herojsko-svetačka hrvatska varijanta Koče Popovića s Legijom stranaca umjesto Sorbonne – nikad nije bio. Gotovina se 1991. našao u Hrvatskoj nakon dugogodišnjeg plaćeničko-avanturističko-kriminalnog potucanja po Francuskoj i Latinskoj Americi: poznavao je vrlo uski krug ljudi, nije znao puno ni o Hrvatskoj ni o političkim prilikama, ali znao je dosta o ratnoj vještini, a i iz toga se rodio njegov autoritet i – uz punu političku lojalnost – relativno brzi rast važnosti u vojsci, odnosno svrstavanje među omiljene časnike ministra obrane Gojka Šuška.

Već 1992. imao je čin pukovnika, a u čin general-bojnika promaknut je u proljeće 1994. godine. Zapovijedao je Zbornim područjem Split i operacijom ‘Oluja’ u južnom sektoru: bio je jedan od glavnih autora i provoditelja vojnički pametne ideje da se Kninu priđe s dinarskih visova smještenih u Bosni i Hercegovini. Kraj 1995. dočekao je u statusu najslavnijeg ratnog generala Hrvatske vojske. Tadašnja opijenost slavom i uspjehom zacijelo nije ostavljala mjesta pomisli da će jednog dana odgovarati za stotine ubijenih srpskih civila i za hiljade spaljenih i opljačkanih kuća u zoni njegove zapovjedne odgovornosti, u zoni koju su kontrolirale jedinice pod njegovom efektivnom komandom. Dvadeset i četiri godine kasnije ispostavit će se da je za ratne zločine u ‘Oluji’ pravomoćno sudski kažnjen jedan jedini čovjek, i to neposredni počinitelj jednog ubojstva. Za to, međutim, nije kriv Gotovina.

Godine 1998., kad je umro Gojko Šušak, general-pukovnik Gotovina već je dvije godine popunjavao formalno visoku a realno marginalnu funkciju Glavnog inspektora obrane. Šuškovom smrću ostao je bez čovjeka koji misli umjesto njega, a što se tiče vojne karijere, nije mogao računati na daljnji uspon. U nj su bili upereni pogledi i očekivanja svih Šuškovih ljudi u vojsci, a Gotovina je političko razmišljanje prepustio Anti Rosi, Đurđi Šušak i donekle Iviću Pašaliću.

Gotovinina pozitivna transformacija je autentična i po tome prilično usamljena u okvirima i širim od hrvatskih. Ne treba precjenjivati društvene efekte tog fenomena, ali nema koristi ni od ignoriranja i previđanja

Loše društvo, intelektualna nedoraslost, socijalna izgubljenost i dokono glavinjanje desnije nastrojenih visokih časnika, na čelu s Gotovinom, po bespućima politike i kriminala u okolnostima agonije tuđmanizma kulminirali su nakon smrti Franje Tuđmana, preciznije krajem rujna 2000., kad su dvanaestorica aktivnih i umirovljenih generala poslala javni proglas upozorenja vladi Ivice Račana i predsjedniku Republike Stipi Mesiću. Prosvjedovali su protiv ‘kriminalizacije Domovinskog rata’. Bio je to jedini politički čin Ante Gotovine, ako zanemarimo kurtoazno učlanjenje u HDZ u travnju 1998. godine. Ni prije ni poslije nije moguće pronaći ni jednu njegovu javno izgovorenu rečenicu koja bi se mogla okarakterizirati nacionalističkom ili koja je ispunjena etnički motiviranom mržnjom. Gotovinu se, kao i još neke od potpisanih oficira, već tada, 2000. godine, uvelike spominjalo u kontekstu optužnica Haškog suda zbog ratnih zločina u ‘Oluji’ i ne samo ‘Oluji’. Mesić je smjesta penzionirao aktivne generale među potpisnicima proglasa, pa je Gotovina otad bio sasvim prepušten zavjereničko-paranoičnim sijelima po jarunskim i trešnjevačkim restoranima. Tadašnja vlast bojala se Gotovine, a Gotovina se bojao vlasti: ostali su na odstojanju koje je naštetilo i toj vladi, i Hrvatskoj, i samom Gotovini, a šićar su vidjeli samo malobrojni koji su bezdušno zloupotrijebili i monetizirali Gotovinin bijeg od ljeta 2001. do prosinca 2005. godine.

U travnju 2011. prvostupanjski je osuđen na dvadeset i četiri godine zatvora. Godinu i pol poslije toga, u studenome 2012., haško Žalbeno vijeće – predvođeno sucem Theodorom Meronom – donijelo je pravomoćnu presudu kojom su Gotovina i Mladen Markač oslobođeni optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu zvanom ‘Oluja’. Također, odbačena je i tužiteljska kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu. Ta presuda žalbenih sudaca – donijeta omjerom glasova tri prema dva – jedna je od najspornijih i stručno najnapadanijih haških presuda, a izazvala je i javne sudačke sukobe unutar Tribunala. Trojica sudaca Žalbenog vijeća izvela su seriju dotad neviđenih pravnih i logičkih akrobacija da na šezdesetak stranica destruiraju prvostupanjsku presudu obrazloženu na tisuću i tristo stranica: uhvatili su se prilično irelevantne optužbe o neselektivnom granatiranju Knina, pa su obaranje dokaza o protupravnosti tog granatiranja iskoristili da sruše tezu o udruženom zločinačkom pothvatu, kao da je artiljerijska vatra po spomenutom gradu bila jedini ili ključni dokaz postojanja zločinačkog pothvata. A kad je odbačeno postojanje zločinačkog pothvata, bila su širom otvorena vrata za oslobađanje Gotovine i Markača. Takav obrat, naravno, nije se dogodio spontano i nije plod genijalne sudačke primjene prava: on je, između ostalog, rezultat svakovrsnog lobiranja na različitim razinama, uključujući i vrhove međunarodne politike. Anti Gotovini to je jasno, odnosno on dobro zna da se lako moglo dogoditi da konačni pravorijek bude isti ili sličan nalazu prvostupanjskog haškog vijeća.

Unatoč toj spoznaji, u Hrvatsku se 2012., kao što se uostalom i očekivalo, mogao vratiti ogorčeni i osvetnički raspoloženi mučenik, heroj i pravednik željan moći i kolektivnog obožavanja: imao je crno na bijelom da je nedužan odležao sedam godina u zatvoru. To se nije dogodilo. Vratio se zreo čovjek koji nepunih sedam godina kasnije – u jeku iskonstruirane antisrpske kampanje i predizborne domoljubne histerije – izjavljuje da ‘trebamo graditi društvo koje prihvaća onog drugog’. Nije to morao reći, nije morao ništa reći, ali smatrao je važnim da kaže upravo ono što je kazao. Hoće li mu te riječi poboljšati poslovne rezultate? Hoće li mu povećati popularnost u narodu? Ništa od toga. Gotovinina pozitivna transformacija je autentična i po tome prilično usamljena u okvirima i širim od hrvatskih. Ne treba precjenjivati društvene efekte tog fenomena, ali nema koristi ni od ignoriranja i previđanja.

1/3