>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Suđenje ‘Generalu’

Antun Vrdoljak još uvijek nije isplatio sve honorare glumcima koji su radili na ‘Generalu’, a sada ga napadaju i ratni veterani, bijesni zbog lažnog prikaza borbi u kojima su sudjelovali. Tko zna, možda su i glumci i borci napokon shvatili da je Vrdoljakova serija najvjerniji prikaz države o čijem nastanku pripovijeda

Debakl

Zabava je zagarantirana: već mjesec i po, svakog ponedjeljka, u prime timeu Hrvatske radiotelevizije možete se rugati ‘Generalu’ Antuna Vrdoljaka. Možete brojati faktografske pogreške i režijske besmislice, promatrati kako billboardi za mobilnu telefoniju iskrsavaju usred slavne ‘91. i pratiti Janka Bobetka dok pijucka Janu, proizvedenu nekih deset godina kasnije. Možete se smijati replikama iz manje ambicioznih sapunica, glumi na nivou srednjoškolske dramske sekcije i samom generalu Anti Gotovini koji naokolo citira Shakespearea, divi se modrom Jadranskom moru i pokušava, jadan, saznati što je to kokain. Možete, jer vam ništa drugo ne preostaje. I jer nikog nije briga: iako sniman vašim novcima, ‘General’, kao što znate, nije sniman za vas.

Od prošloga petka, međutim, stvari stoje nešto drugačije: odjednom smo doznali da Vrdoljakov skupocjeni ratni debakl nije po volji ne samo onima za koje sniman, nego i onima koji su ga snimali. Filmski radnici – glumci, tehničari, scenografi – javili su se da potvrde ono o čemu se u filmskim krugovima već dugo govori: da im produkcijska firma Antuna Vrdoljaka i njegova sina Andrije već dvije i po godine duguje ozbiljne novce i da neki od njih te novce planiraju dobiti preko suda. Veselom koincidencijom, istoga dana neočekivano su se oglasili i varaždinski ratni veterani: njih je razljutila ekranizacija borbi oko Maslenice u kojima su sudjelovali. ‘Prikazi operacije uvredljivi su za stvarne sudionike’, požalio se jedan, ‘a način na koji su snimljeni vrijeđa intelekt svakog hrvatskog branitelja.’ Drugi bijesno dodaje: ‘Na našoj muci, oni zarađuju.’

Ono što na jednima zarađuju – ispada tako – drugima ne isplaćuju. A opet, ima neke dirljive podudarnosti u reakcijama i jednih i drugih. I okorjeli filmski profesionalci i prekaljeni bivši borci bili su, čini se, podjednako naivni. Jedni su očekivali da će ih ugledni režiser pošteno platiti, drugi da će pošteno ispričati njihovu priču. Jedni da će respektirati njihov rad, drugi da će respektirati njihov rat. I jedni i drugi su mu vjerovali. I jedni i drugi su se zajebali.

Tko zna, možda je zato i njima sada napokon jasno ono što ste vi shvatili već iz prvih kadrova ‘Generala’: da je ova serija, financirana obilnim javnim sredstvima i pripremana kao projekt od posebnog državnog značaja, ujedno i najvjerniji prikaz države o čijem nastanku pripovijeda. I da nije takva usprkos amaterskoj glumi, faktografskim greškama i bocama Jane koje pristižu iz bliske budućnosti, nego je takva upravo zbog njih. Možda je, ukratko, Antun Vrdoljak i glumcima i borcima konačno pokazao kako točno izgleda Hrvatska: kada nešto započne kao veliki domoljubni projekt, uskoro postaje falsifikat i laž, a završi kao pljačka.

Spot

Iz Vrdoljakove male trgovine propagandnih užasa kao da je izišao i trominutni spot kojim hrvatska vlada oglašava početak predsjedanja Evropskom unijom. ‘Sjećam se podijeljene Europe, i Hrvatske same na grubome moru’, tronuto tamo pripovijeda ribar Frano, izvlačeći pune mreže na palubu koče, dok nas natpis u dnu ekrana obavještava da je melankolični gospodin rođen 1957., baš one godine kada je osnovana Evropska ekonomska zajednica. Gledatelj brzo shvaća reklamnu paralelu, ali se ipak pita: šta se, pobogu, ovdje događa? Gdje je to jadni Frano odrastao, gdje je proveo djetinjstvo, tko je nesretnom čovjeku pomutio razum i upropastio memoriju? Jer pedesetih i šezdesetih Evropa, doduše, jest podijeljena, ali Hrvatskoj BDP upravo raste stopom od desetak posto, industrijski razvoj ruši rekorde, masovna nepismenost nestaje i čitavi kvartovi izniču preko noći. Ne bi se dakle reklo da je ‘na grubome moru’, a nije baš ni ‘sama’: skupa s ostalim jugo-republikama, usred podijeljene Evrope i svijeta, okuplja i predvodi nesvrstane države, od Egipta i Indije do Gane i Indonezije…

Nakon Frane nižu se ostali likovi, svaki rođen u nekoj od godina posebno značajnih za Uniju. Marko je, recimo, vršnjak programa studentske razmjene Erasmus iz 1987.: nakon studija vani, kaže, vratio se kući, na didovinu. Dora i Ivan rođeni su 1995., u doba osnivanja Šengenskog prostora, a sada zajedno planinare i usput zaljubljeno cvrkuću o važnosti povezivanja s pravim partnerima radi ostvarivanja postavljenih ciljeva. Ljudi u ovoj reklami generalno zvuče kao da su upravo ispali iz loše prevedenog priručnika za menadžere-početnike, tu se govori o izazovima koji su zapravo prilike i timovima koji ideje pretvaraju u stvarnost, a na kraju se svi okupljaju u ultramodernoj, luksuznoj urbanoj vili pa tamo u opuštenoj obiteljskoj atmosferi gledaju hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pritom iz čistog mira jedni drugima vezuju kravate oko vrata. Kakve veze ima luksuzna vila s Hrvatskom u kojoj oko pola milijuna ljudi živi u podstanarstvu, kakve veze ima povratnik Marko s desecima hiljada mladih koji zemlju napuštaju, kakve veze ima senilni Frano sa svojim vršnjacima koji o socijalističkoj prošlosti ipak ne lažu tako prozirno, osim ako su, eventualno, aktualna predsjednica države? Nikakve, naravno: spot je izvrnuta slika Hrvatske. I baš zato, laž je u njemu – točno kao i u Vrdoljakovom ‘Generalu’ – samo drugo ime istine. Jer oni koji će imati neke koristi od hrvatskog predsjedanja Unijom doista žive u suvremenim vilama, nose dobro utegnute kravate i recitiraju fraze iz loše prevedenih priručnika za menadžere-početnike, lupetajući o izazovima koji su prilike. Njima pripada Evropa. Ostalima, tri minute agitpropa.

Stog

Ne započinje najsretnije ni projekt Evropske prijestolnice kulture: najavljen je postavljanjem instalacije Ivana Kožarića ‘Stog sijena’ u centru Rijeke, ali je stog već za par dana netko zapalio. Počinitelj je brzo uhvaćen, što pozdravljamo. Organizatori obećavaju obnovu instalacije, što podržavamo. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek poručuje javnosti da je ‘važno poštivati tuđi autorski rad i raznolike kreativne izričaje čak i ako ih ponekad ne razumijemo’, što ne razumijemo. Sjetili smo se, naime, jednog ružnog događaja otprije skoro tri godine, kada je u Splitu omanji zdrug amaterskih teatrologa, predvođenih poznatim kazališnim kritičarom Markom Skejom, protestirao protiv predstave Olivera Frljića, poručujući redatelju da je ‘sotona’ i da se goni iz njihovoga grada. Ministrica Obuljen, začudo, tada im nije pojasnila koliko je važno ‘poštivati tuđi autorski rad i raznolike kreativne izričaje’, nego je optužila autora da svojim kreativnim izričajem sam izaziva ustašoidne reakcije. Zašto bi kulturna publika sada trebala poštivati Kožarića, ako ministrica kulture onda nije poštivala Frljića? Zašto se njeni kriteriji mijenjaju od slučaja do slučaja i od kreativnog izričaja do kreativnog izričaja? Zašto splitska lomača za umjetnike, metaforički potpaljena prije skoro tri godine, ne bi danas nešto manje metaforički planula pokraj riječkog Korza? Tim i sličnim pitanjima kratimo vrijeme dok čekamo da se Kožarićevo sijeno ponovno pojavi. Za razliku od njega, Olivera Frljića u Hrvatskoj odavno nismo vidjeli. Ali i to je, valjda, u redu: dok se Nina Obuljen Koržinek bavi projektom Evropske prijestolnice kulture, Frljić odavno režira po evropskim kulturnim prijestolnicama.

Rezovi

A opet, što je jedan stog sijena prema čitavom kulturnom polju i što je jedno spaljeno djelo prema spaljenoj zemlji koju ministrica ostavlja iza sebe? Oko Nove godine njeno je ministarstvo objavilo prve rezultate redovnih natječaja za financiranje kulturnih projekata i institucija: i ove godine sve će, manje-više, ostati po starom. Ponovno su, recimo, smanjena sredstva za kulturne časopise, kojima je od početka mandata oduzeto više od trećine ukupnog iznosa. U strateškom gušenju časopisne scene bez potpore ostaju Gordogan, Up & Underground, Komikaze, portal VoxFeminae… Manje novca ide i piscima: oni su od starta mandata izgubili četvrtinu sredstava. Bilo bi interesantno saznati kako se ova ministričina odluka preklapa s ‘poštivanjem tuđeg autorskog rada’, koje deklarativno zagovara. Od ionako skromne potpore neprofitnim medijima odavno se odustalo, tridesetak milijuna kuna iz evropskih fondova, namijenjenih medijima zajednice, godinama stoji neiskorišteno… Posebno je bizarno to što Obuljen Koržinek vodi politiku bolnih rezova u vrijeme relativnih ekonomskih uspjeha, dok BDP raste a kulturni proračun se puni: strah nas je i pomisliti koliko bi rezala da sutra opet nastupi recesija. Još je bizarnije što, usprkos jasnim brojkama, uporno tvrdi da sredstva nisu smanjena. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, prosvjednicima okupljenima ispred zgrade Ministarstva u inicijativi ‘Dosta je rezova!’ strpljivo je tumačila kako su sve krivo izračunali. Priznajemo da to objašnjenje do danas nismo shvatili. Možda je vrijeme za nove prosvjede, da ponovno pojasni.

1/1