Petnaesto izdanje Subversive Film Festivala već je gotovo tri tjedna iza nas, no njegovi tragovi i dalje su prisutni. Naime, u ograničenu kino distribuciju krenuo je jedan od vrhunskih festivalskih izdanaka, najbolji na njemu prikazan film i zasigurno jedan od najboljih filmova koje smo ove godine vidjeli i još ćemo vidjeti u našim kinima – "Rupa" Michelangela Frammartina.
Frammartino, Milanez kalabrijskih roditelja, u svijet umjetnosti ušao je 1990-ih video instalacijama, potom se okušao u kratkim filmovima, da bi naposljetku 2003. debitirao u dugom metru ostvarenjem "Dar", snimanim u Kalabriji i uvrštenim u program prestižnog festivala u Locarnu. No pravu afirmaciju postigao je 2010. drugim dugometražnim, također kalabrijskim uratkom "Četiri lica", premijerno prikazanim u Cannesu uz zasluženo superlativne kritike. Igrani film rađen na posve dokumentaristički način, gotovo lišen dijaloga i sav prepušten magiji slike, bavio se četirima stanjima ljudske egzistencije po Pitagori – životinjskim, biljnim, mineralnim i intelektualnim (humanim). Nezaboravni su prizori inteligentnog djelovanja pastirskog psa i osobite dostojanstvenosti koza, suosjećanje za starca na kraju životnog puta, opći ton filma kojim je Frammartino postao jedan od prvaka tzv. slow movieja; no onda je jednostavno na punih 11 godina nestao sa svjetske filmske scene. Pojavio se ponovo prošle jeseni na Veneciji, prikazavši novi cjelovečernji rad "Rupa" (Specijalna nagrada žirija), superiorno pokazavši da "Četiri lica" nisu bila jednokratni bljesak "slučajnog" genija. "Rupa" je, naime, još jedno izvanredno ostvarenje, jedan od onih filmova koje najbolje opisuje lijepa riječ slikopis. Doista, Frammartinov uradak slijed je izuzetnih slika koje posve oslonjene na realitet postižu transcendentan učinak.
Vrijeme radnje je 1961., u Milanu se gradi najviši toranj na svijetu, sjever Italije doživljava intenzivan progres, a na jugu, u Kalabriji, vrijeme kao da je stalo. U malom mjestu žitelji se noću skupljaju na ulici i zajednički gledaju program na portabl televizoru kao što su se takoreći još donedavno zajednički skupljali oko ognjišta, skupljaju da bi gledali upravo prilog iz Milana koji pokazuje Italiju kao svjetsku industrijsku silu. U brdsko mjestašce je s istog tog sjevera stigla skupina speleologa da bi istražila obližnju rupu u zemlji, ulaz u krašku jamu, odnosno spilju koja će se sa svojih nepunih 700 metara pokazati jednom od najdubljih na svijetu. A tu je i jedan starac izbrazdana lica koji na planinskim pašnjacima živi svoje posljednje dane.
Jedini (razgovijetni) razgovor koji se u filmu može čuti onaj je na njegovu početku, iz televizijskog priloga o gradnji poslovne zgrade impresivne visine, jer seljani i speleolozi gotovo da ne govore, starac se samo glasa nekim zvucima da bi dozvao životinje, u takvom su krajobrazu riječi suvišne. Dovoljno je prepustiti se magiji slika i prostre se svijet, istodobno sasvim škrt i bogat, duša treperi u takvom ozračju, spoznaja je instinktivna, neelaborirana i duboka, poput jame u koju speleolozi ulaze, spuštajući se i tragajući za njezinim svršetkom. Fascinantni (polu)totali pejzaža, velika glava konja koji zaviruje u šator speleologa, speleolozi koji spavaju u sakristiji pokraj polegnutog kipa Krista skinutog s križa, stjenoviti vrtlozi špilje i nogometna lopta koja se o njih odbija kao kuglica flipera… niz iznimnih prizora dostatnih za izuzetan doživljaj. Jednostavno sagrađen film od dugih, što statičnih, što dinamičnih kadrova (potonji su rjeđi), doseže do sugestije metafizičkog jer u procesu snimanja slike su oblikovane sublimno, ali na posve nenametljiv način. Neka opčinjavajuća diskretna začudnost obilježava novi film Michelangela Frammartina, autora kojeg je vrijedilo čekati sve ove godine.
