>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Goran Ferčec: Kapitalizam je ucjenjivački mehanizam

Dramski pisac govori o radničkoj klasi i položaju umjetnika u Hrvatskoj, o opraštanju i aktivizmu: U ucjeni sistema treba tražiti odgovor na pitanje nedostatka socijalne empatije. Kapitalizam ti kaže da kada se pridružiš onima kojima treba pomoć u borbi, i sam ćeš nastradati. U slučaju radnica Kamenskog rasprostranjen stav je bio da ‘one vode svoju borbu’

Vaš tekst ‘Radnice u gladovanju’, koji je nedavno premijerno izveden u ZKM-u, bavi se radnicama tekstilne tvornice Kamensko. I sami sebe nazivate slabo plaćenim, prekarnim kulturnim radnikom…

Činjenica je da ja nikada nisam bio zaposlen u instituciji kulture, uvijek sam bio plaćen putem autorskog ugovora i iz te pozicije prekarnog kulturnog radnika pokušavam uspostaviti odnos prema vlastitom socijalnom identitetu i pojmu rada. Osim što me je ta pozicija uputila na to što i gdje zaista jesam i kako se osjećam, ona je bila razlog da se u svom pisanju bavim temom radništva u Hrvatskoj. Nisam želio nužno raditi neku komparaciju, nego neku vrstu simultanog promatranja radnika u socijalizmu, radnika danas i mene kao prekarnog radnika u kulturi koji s radnicima dijeli istu sudbinu. To nije pitanje samo mene kao individue, radi se o čitavom kolektivu ljudi u kulturi koji nemaju osnovna prava, nego su svedeni samo na egzistencijalnu osnovu.

Možda je aktivizam u ovom našem vremenu u kojem se ne nazire horizont, kako kaže Bifo, potpuno lažna gesta i možda je rješenje u radikalnoj pasivnosti, koju možemo shvatiti kao oblik aktivnog povlačenja

Kakve su posljedice takvog nimalo ugodnog položaja?

Ono što takav položaj stvara je egzistencijalno polje nesigurnosti. To je polje manipulacije, u prvom redu osobe prema samoj sebi koja će u nekom trenutku pristati na sve, a možda i ne, a isto tako to je područje manipulacije institucija prema pojedincu kojeg ucjenjuju slabo plaćenim poslovima, niskim honorarima i metaargumentom: hoćeš li raditi za ovakav honorar ili uopće ne želiš raditi? To je potpuno nova situacija koja tjera autora ili autoricu da u okviru tog nesigurnog područja pronalaze nove formate umjetničke proizvodnje i snalaženja unutar polja kulture.

Borba svih

Ovakav položaj, čini se, odredio je i vaš estetski rukopis koji je u nekoj hibridnoj formi smješten između literarne fikcije i dokumentarnog svjedočanstva?

Da, ta nesigurnost proizvodi pisanje koje bi drugim uvjetima bilo sasvim drugačije. Taj položaj kod mene proizvodi utilitaran odnos prema ideji pisanja, što znači da u njemu tražim političku ili socijalnu svrhovitost. Samo pisanje više mi nije važno, jer ako nemam što za reći, onda i ne pišem. Nesigurnost proizvodi autorski aktivizam u smislu promišljanja vremena u kojem živimo, preispitivanja političkog i društvenog sustava u kojem jesmo i borbe s tim sustavom. Uvjeren sam da su te posljedice egzistencijalne nesigurnosti vidljive u mom radu.

Često govorite kako vas ne zanimaju toliko priče i likovi koliko neka vrsta krojenja stvarnosti. Što bi to značilo?

To krojenje je prvenstveno vezano uz odnos sa svijetom, kada mi se sama priča čini suvišnom jer stvarnosti je oko nas i tako već previše. U tekstu ‘Radnice u gladovanju’ ušao sam u tretiranje teme kroz koncept kolektiva, gdje brisanje individualnih priča sugerira da ta borba nije borba jednog ili jedne, nego je to metaforički borba svih. Priča o radnicama u Kamenskom dogodila se 2010., ali se ponavlja i danas, s drugim primjerima. Ono što kroz svoj rad pokušavam jest da tu stvarnost koje ima previše filtriram kroz jezik, moj autorski idiom, pomoću kojeg ću je očistiti od suvišaka koji nam ometaju pogled na nju samu. Zato temu svodim na usku narativnu jezgru i ne širim je više od onoga što jest njezino središte.

Lažna spremnost države da se bavi lgbt i ostalim manjinskim zajednicama puca na prvom koraku kada se počnu promišljati praktične kategorije: pravo na brak, zajednicu istospolnih osoba i usvajanje djece

Gledajući ovu turobnu predstavu vaše sam pisanje vidio kao neku vrstu depresivnog aktivizma…

To je zanimljiva sintagma, ali ona ne proizlazi iz mog karaktera nego iz činjenice što nam se zaista događa. Možemo to nazvati i pesimističnim aktivizmom. Na premijeru ‘Radnica u gladovanju’ došle su i dvije stvarne radnice iz Kamenskog koje je 2010. završilo u stečaju. Prišle su nam poslije premijere i u razgovoru smo saznali da još uvijek nisu dobile otpremninu koja im je tada bila obećana. To je činjenica. Slučaj radnica Kamenskog dogodio se prije sedam godina i ne znam iz kojeg izvora crpiti snagu za borbu sa stvarnošću koja je depresivna, takva kakva jest. Već više od dvadeset godina živimo u zemlji u kojoj se politička i socijalna pitanja rješavaju bez mogućnosti da se stvari zaista pomaknu. Kada se i pojavi trenutak u kojem bi se to moglo dogoditi, vraćamo se unatrag: treniraju se retorika nacionalizma i prakse manipulacije koje koristi desnica kako bi održala status quo. Stanje koje nazivate depresijom može biti nula iz koje se naprosto mora krenuti kako bi se nešto promijenilo. Možda je aktivizam u ovom našem vremenu u kojem se ne nazire horizont, kako kaže Bifo, potpuno lažna gesta i možda je rješenje u radikalnoj pasivnosti, koju možemo shvatiti kao oblik aktivnog povlačenja koje pak kreira prostor autonomije u kojem se nanovo može izgraditi solidarnost i potaknuti bujanje novog oblika otpora.

Zašto se na hrvatskom političkom horizontu danas uglavnom otopila mogućnost postojanja takve grupacije koja bi se borila za ljudsku solidarnost i dostojanstvo?

Meni se čini da je jednadžba tog otapanja jasna: kapitalizam je ucjenjivački mehanizam koji je uspostavio privatnu paradigmu – boriš se samo za sebe i samo se o tebi radi. Svi drugi su potencijalni neprijatelji i ti postaješ ovisan o takvom ucjenjivačkom mehanizmu. Kapitalizam ti kaže da kada se pridružiš onima kojima treba pomoć u borbi, i sam ćeš nastradati. Kada su radnice Kamenskog odlučile napraviti moćan i egzistencijalno radikalan iskorak, da u isto vrijeme rade i štrajkaju glađu, nije bilo nikakvog šireg odjeka te činjenice osim rasprostranjenog stava u javnosti da ‘one vode svoju borbu’. U ucjeni sistema treba tražiti odgovor na pitanje nedostatka socijalne empatije.

Solidarnost i društvena mobilizacija bili su poznati u doba socijalizma. Možda se vrijedi zamisliti: kako smo se pokvarili tako brzo?

Mislim da se nismo tako brzo pokvarili, jer smo već u tranziciju ušli načeti i to kvarenje je išlo postepeno. Važno je napomenuti da je sve to pokvareno, od politike do privatnih interesa, prolazilo bez konzekvenci i bez kazne. U prvih dvadeset godina nove države ljudi žive u sustavu koji im ne pruža ništa i s obzirom na to da se u njemu može proći nekažnjeno, oni su se prepustili tom kvarenju. Dobar primjer je baš tvornica Kamensko o kojoj govori ova predstava. Radnice rade osam sati i onda štrajkaju glađu kako bi izborile svoja prava, onda im uprava isključi struju, a one i dalje rade iglom i koncem. I ni tu nije kraj, nego onda u tvornicu ulazi Ivan Šuker, tadašnji ministar financija, da mu te radnice preprave odijelo jer, kako one kažu, ‘on sve širi i širi, a mi sve tanje i tanje’. Tu se nije radilo o simboličkoj gesti: ministar financija je jednostavno ušao u tvornicu jer mu je trebalo prepraviti odijelo. Kada se omogući da se na taj način uspostave nevrijednosti, onda se dalje zapravo ne može…

U nedavnom intervjuu glumica Mira Furlan je rekla da treba priznati istinu da je ova zemlja beznadežno nacionalistički primitivna, da iz nje treba definitivno otići i da njezinoj novijoj prošlosti ona teško može oprostiti. Što vi mislite o tome?

Slažem se da je ova zemlja beznadežno nacionalistički primitivna. S druge strane potreba da se oprašta prošlosti pretpostavlja neku pomalo anakronu i pasivnu poziciju čovjeka u stvarnosti danas. Konkretnije mi se čini voditi borbu ovdje i sada. Vjerojatno postoji generacijska i egzistencijalna razlika između iskustva Mire Furlan i mene: ideja prošlosti do devedesete za mene predstavlja koncept mita koji pokušavam svojim radom demistificirati i uspostaviti s njim neki objektivan odnos. Prošlost nakon devedesete neka je vrsta potpuno razbijene perspektive u kojoj ti razbijeni komadići neprestano probijaju u sadašnjost. Ta bliska prošlost je toliko prisutna, kroz politiku koja se neprestano perpetuira i kroz sve ovo što nam se događa, da vrijeme nakon devedesetih doživljavam kao vremenski vakuum, odnosno kao prošlost produljenu u sadašnjost.

Ironijski suživot

Kako je moguće boriti se u vakuumu?

Kod mene borba znači neku vrstu gotovo nesvjesnog i pomalo afektivnog reagiranja na stvarnost. Moja borba nije isplanirana ni politički programirana, ona je refleks na ono što se događa. Kada se taj refleks umnaža i ponavlja pisanjem i radom u kazalištu, onda se ona materijalizira i nešto se pomiče. Ako baš moram dati konkretan primjer, onda je to akcija s peticijom Kulturnjaci 2016., kada smo se jedne nedjelje sreli Urša Raukar, Sabina Sabolović, Pavlica Bajsić Brazzoduro i ja i napisali peticiju za smjenu ministra Hasanbegovića, koja je uistinu bila izraz tog refleksa u odnosu na tadašnju situaciju. Taj refleks se počeo materijalizirati na način su Kulturnjaci postali neka vrsta malog, ali bitnog arbitra u nekim pitanjima donošenja odluka u kulturi. Dodatno se ovaj refleks konkretizirao s platformom Zagreb je naš, koja se dugo pripremala, ali je proizašla iz djelovanja mnogih ljudi okupljenih oko Kulturnjaka. Ta borba je započela kao osobni refleks, ali je sada postala sistemska, s tendencijom da dobije još više zamaha.

Rekli ste nedavno da je Hrvatska nezrelo društvo. Što o toj nezrelosti mislite kao osoba koja je javno deklarirala svoju gej orijentaciju?

Čini mi se da se ta nezrelost očituje u načinu kako se država nosi s pitanjem LGBT zajednice i drugih manjina. Problem je što je taj odnos samo formalan. Dakle ne radi se o istinskom razumijevanju tih manjina i potrebi davanja prava tim manjinama, nego o nekoj vrsti ucjene koja dolazi iz ‘velike demokracije’ Zapada, čiji dio Hrvatska silno želi biti i zna da su to pravila koja mora ispuniti. Ta lažna i licemjerna spremnost države da se bavi tim zajednicama puca na prvom koraku kada se počnu promišljati praktične kategorije: pravo na brak, zajednicu istospolnih osoba i usvajanje djece, i sa svakim novim zahtjevom manjina ta spremnost još više puca. Nezrelost je vidljiva na primjer i u načinu na koji dopušta Crkvi da praktički vlada, u mjeri u kojoj je Crkva prisutna u društvu i u kojoj su radikalno desne grupe dobile prostor za djelovanje, što ne bi mogle da im država to nije omogućila. Ta nezrelost se vidi u kalkulaciji države ili u njezinoj nesposobnosti da govori jasno o pravom stanju stvari i o pravcu kojim želi da ovo društvo ide.

Što mislite, je li moguć dijalog gej aktivista i recimo kršćanskih udruga?

Bio sam na nekim otvorenim raspravama koje su se bavile temom prava na izbor, konkretno pitanjem pobačaja, i iz tog iskustva mogu reći da postoji problem koji je u principu razočaravajući: dijalog s većinom pripadnika i pripadnica vjerskih zajednica u suštini nije moguć jer oni u raspravi uglavnom ne razvijaju nikakvu misao, nego samo iznose ono ideološki naučeno koje vrlo strogo zagovara jednu ideju, jedno pravilo i jednu mogućnost. Dijalog je problemska razmjena ideja i misli na ničijoj zemlji, ali je u ovom slučaju nemoguć jer je s jedne strane prisutna nekakva ideja, slobodna misao, a s druge strane je dogma, i između toga nije moguće pronaći komunikacijski kanal kako bi se te dvije strane uopće mogle razumjeti. Dakle nije problem u volji da se takav razgovor pokrene, nego u nemogućnosti njegove realizacije.

Kakav je suživot između ideološki i svjetonazorski suprotstavljenih grupa u Hrvatskoj danas moguć?

Između suprotstavljenih strana za sada ne postoji otvoreni sukob, ali mislim da je važno zadržati zaoštrene odnose i neprestano pružati otpor. Osim toga, mislim da su nezavisna kultura i civilna scena u Hrvatskoj napravile velik posao na polju društvene kohezije, što država nikada ne bi bila u stanju, i to su učinile na vrlo neagresivan način. Recimo pred otvorenje Queer festivala u Zagrebu, koji je pokrenut još 2003., svaki put bi se ispred kina Europa skupljali članovi vjerskih zajednica koji bi protestirali. Onda je jedne godine direktor festivala rekao da tu grupu treba uključi u program, pa je u njemu bilo navedeno da u osam sati počinje predstava, a u sedam i trideset protest članova vjerskih zajednica. Bila je to neka vrsta ironijskog suživota: vi ne ignorirate nas, nećemo ni mi vas…

1/1