U samo godinu dana emitiranja (2012.-2013.) na Trećem programu Hrvatskog radija emisija Praskozor polučila je vrlo pozitivne reakcije, pa i stekla vlastitu malu sljedbu. Koncept emisije sastojao se u tome da niz autor(ic)a različitih profila i vokacija, koje/koji se rotiraju na dnevnoj osnovi, prilaže desetominutne, subjektivno intonirane oglede inspirirane aktualnim društvenim i kulturnim temama i pojavama. Praskozor je, još i prije aktualnih čistki i smjena na Trećem, ukinut kao emisija, ali nije izblijedio kao brend. Izdavačka kuća Jesenski i Turk tako je prošle jeseni u suradnji s HRT-om objavila zbornik tekstova iz Praskozora, dok je Fraktura štampala tamo emitirane eseje prozaista, dramaturga i dramskoga pisca Gorana Ferčeca.

Ferčecovi tekstovi, okupljeni pod naslovom ‘Priručnik za jučer’, donose nekoliko raspoznatljivih tematsko-motivskih cjelina. Jedna od njih, istaknuta i u uredničkom blurbu, tiče se pitanja rada i bivanja radnicom/radnikom nekad i sad. Polazeći od razmatranja vlastitog položaja tzv. prekarnog radnika u kulturnom polju, Ferčec uspostavlja višestruku retrospektivu: on ispituje društvenu percepciju, poimanje i položaj rada u prethodnim historijskim sekvencama, ali i značaj i značenje rada u povijesti vlastite obitelji, na mikroplanu svijeta svojih roditelja i svijeta njihovih roditelja. Ova razmatranja uvjerljiva su i dojmljivo pisana, no čini mi se da ostaju pomalo nepotpuna: Ferčec brani dostojanstvo rada, ali ne ide korak dalje i ne spominje ideal ukidanja rada, kao jedan od utopijskih horizonata koje je revolucionarna misao projicirala kroz dvadeseto stoljeće. Ustvrdit će da je u aktualnom sistemu ‘već danas potrebno započeti borbu za pravo na rad’ – što je bez sumnje točan zaključak, ali koji bi također valjalo historizirati: kako se antikapitalistička retorika od nekadašnjih zahtjeva za manje ili nimalo rada u neoliberalnom dobu povukla sve do zahtjeva za priznavanjem dostojanstva rada?

Još jedna važna tematsko-motivska formacija koja se proteže kroz Ferčecove tekstove vezana je uz LGBTIQ pozicije i identitet. O ovom aspektu ‘Priručnika za jučer’ urednički blurb ne donosi ni slova – u medijsko-nakladničkom mainstreamu dobro je biti ‘provokativan’, ali s jasnom mjerom. Tim prije valja reći da tekstovi koji tematiziraju život ne-hetereoseksualne osobe danas i ovdje isporučuju neke od književnih vrhunaca ove zbirke – poput Ferčecove refleksije o jednom davnom uličnom napadu čijom je žrtvom bio, čiji uzrok može ili ne mora imati veze s njegovom seksualnom orijentacijom, ali koji mu referendum o braku u Hrvatskoj jeseni 2013. nezadrživo priziva u sjećanje. Tekst ‘O roditeljima koji su glasali Protiv’, također pisan u ‘referendumskom’ ozračju, objedinjuje pak na efektan način tematiku rada, života u provinciji, obiteljske povijesti, te seksualnosti i seksualnog oslobođenja.

Uz poneki stilski propust, koji podjednako ide na dušu uredniku i lektorici kao i samome autoru – poput neodgovarajuće upotrebe izraza ‘pozitivistički’ – Ferčec se u ovim tekstovima pokazuje kao talentiran esejist. Nažalost, za širu recepciju bilo je nužno da njegovi tekstovi ugledaju svjetlo dana u formi knjige kako bi njihov autor bio prepoznat (i) kao esejist. Kako je to davno konstatirao Borislav Mikulić, ‘ritual oknjiženja’ središnji je mehanizam postajanja autorom u našim provincijalnim kulturnim sredinama; ni ekspanzija novih medija, ni zaoštrena društvena kriza u međuvremenu nisu poljuljale ovu konstantu. Ipak, ‘Priručnik za jučer’ u datim okolnostima se nadaje kao pažnje vrijedna kulturna činjenica.