Tragičnost događaja u tvornici Kamensko u Zagrebu 2010. godine, kada su radnice štrajkale glađu kako bi spasile i sebe i tvornicu, proizlazi iz sramote čitavog slučaja: radnice su radile i u isto vrijeme gladovale, ali na kraju nisu izborile svoja prava nego su završile na ulici. Od tada je u Hrvatskoj bilo sijaset slučajeva gašenja tvornica, današnji Agrokor tek je zadnji u nizu, ali na vidiku nema značajnijeg društvenog otpora kada su u pitanju pravo na rad i ljudsko dostojanstvo.

Dramski pisac Goran Ferčec je o slučaju Kamensko napisao tekst pod naslovom ‘Radnice u gladovanju’ koji je u režiji Olje Lozice nedavno izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava ne funkcionira kao klasična drama, niti kao vjerna rekonstrukcija događaja; nije bitno tko je kome u kritičnom trenutku što rekao, radnice nemaju svoja imena, kao ni članovi uprave u sivim odijelima, no od početka je jasno da je sav taj samoubilački napor bio uzaludan. Zato izvedba ponajprije funkcionira kao poprilično zastrašujuća slika kolektivne patnje radnica koje rade i gladuju, dok publika čitav prizor doživljava kao socijalno stratište na kojem ćemo svi jednog dana završiti. To muklo mjesto poniženja, gotovo nesvjesno, pred očima gledalaca se transformira u sasvim jasnu sliku koncentracionog logora Auschwitz: nema zastrašujućih esesovaca i laveža pasa, nego u polumraku puste scene vidimo tek ponekog člana tvorničke uprave kako u finom odijelu i s bezizražajnom grimasom na licu obilazi radnice blijede kao kreč koje šute i gladuju. Ipak, je li sve bilo uzalud?

Goran Ferčec kaže da je depresija nulta točka od koje treba krenuti u borbu, a bezimenost junakinja u ovoj predstavi govori kako se ne radi samo o otporu radnica u tvorničkom krugu Kamensko, nego i o svima koji se osjećaju socijalno poniženi i prevareni. ‘Novi je front dakle stari front, oduvijek tinjajući radnički front’, kaže Ferčec. U današnjoj situaciji u kojoj je prepuštenost sudbini temeljni osjećaj milijuna ljudi, najveća vrijednost ove predstave je njena autsajderska pozicija oslikana radnicama u pohabanim radničkim kutama koje gladuju, trpe i nadaju se. Ironični detalj predstavlja zelenilo na rubovima scene, nešto kao dokaz da se rad mora odvijati u humanim uvjetima, dok tvornički krug čini scenografija povišenog postolja, koje radnice na neki herojsko mazohistički način smatraju svojim domom, koji ne žele napustiti. Glumice Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Lucija Šerbedžija i Marica Vidušić disciplinirano i bez suvišne patetike igraju radnice u gladovanju, dok Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Adrian Pezdirc i Damir Šaban igraju tlačitelje nove generacije, namirisane i bezbojne menadžere, ponikle u eri slavne hrvatske privatizacije za koju znamo kako je prošla.

Ferčecov tekst posjeduje i svoju dublju, metafizičku razinu. Na njoj, umjesto radnika koji umiru od tuberkuloze i debelih poslodavaca, kako smo ih doživljavali nekada, postoji današnje ‘skriveno oko’ globalnog kapitalizma, koje nadgleda i radnike i menadžere i upućuje ih da rintaju od jutra do sutra kako bi se svjetski profit debljao sve više. U tom smislu se redateljici ove u osnovi dobre predstave može zamjeriti što putem mizanscena, muzike i scenskog govora nije do kraja insistirala na ledenim tonovima ove izvedbe, kojima bi zastrašujuća dijagnoza o dijaboličnosti vremena u kojem živimo i radimo bila potpuna.