>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Govor koji Plenković nije održao

Ne dopustimo da otrov koji je popijen danas još jednom posluži kao otrov međunacionalne mržnje. Priznajmo i poštujmo stradanja drugih, kako bismo od drugih mogli očekivati priznanje i poštovanje vlastitih stradanja

U nastavku donosimo govor koji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nije održao u srijedu, 29. studenog 2017. godine, nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog tribunala donijelo pravomoćnu osuđujuću presudu u predmetu ‘Prlić i drugi’:

Drage građanke i građani,

svjedočili smo danas objavi pravomoćne presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju kojom je šest čelnih ljudi nekadašnje Herceg-Bosne osuđeno na visoke zatvorske kazne zbog ratnih zločina počinjenih nad muslimanskim stanovništvom. Osuđeni su da su zločine počinili u sklopu udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja, u kojem su učestvovali i najviši politički i vojni dužnosnici Republike Hrvatske, na čelu s tadašnjim predsjednikom Republike i predsjednikom HDZ-a dr. Franjom Tuđmanom.

Tijekom izricanja kazni, nakon što mu je predsjednik Žalbenog vijeća potvrdio osudu na 20 godina zatvora, general Slobodan Praljak uzeo je otrov i počinio samoubojstvo. Svi mi koji smo pratili izricanje presude bili smo zatečeni i potreseni tim prizorom. Žalim zbog toga i obitelji Slobodana Praljka izražavam iskrenu sućut.

Rat koji se od 1992. do 1995. vodio u Bosni i Hercegovini, kao i rat koji je godinu dana ranije počeo u Hrvatskoj, obilježen je mnogobrojnim zločinima koje su počinile zaraćene strane, nerijetko neshvatljivim i zastrašujućim zločinima, od Vukovara i Ovčare 1991. godine, preko Ahmića 1993. godine, do Srebrenice 1995. godine. To je rat koji je u Hrvatskoj ostavio iza sebe blizu 20 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini više od 100 tisuća mrtvih. Stotine tisuća ljudi je u tom ratu izgubilo svoje najmilije. Tisuće i tisuće ih je bilo zatvarano, zlostavljano, mučeno. Stotine tisuća ih je potjerano iz svojih domova i još uvijek se u stotinama tisuća broje oni koji se više nikada nisu u njih vratili. U tisućama se broje oni za čiju se sudbinu ni danas ne zna. Bio je to rat koji je ostavio iza sebe razorena naselja i devastirane pogone, koji je uništio radna mjesta i infrastrukturu potrebnu za održanje života u mnogim sredinama.

Njegove posljedice osjećamo još i danas, 22 godine nakon okončanja oružanih borbi. Ne samo posljedice stradanja ljudi i materijalne posljedice s kojima smo se morali suočiti. Bio je to rat koji je ostavio iza sebe zatrovane međunacionalne odnose i odnose među susjednim državama, rat koji je dugotrajno traumatizirao naša društva. To su posljedice s kojima se također trebamo suočiti, koje također trebamo zaliječiti, kako bismo mogli ozdraviti kao društvo.

Danas je jedan od onih dana kada se s tim posljedicama najizravnije suočavamo. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju završio je s radom i četiri preostala postupka dovršit će posebni mehanizam. Pred tim sudom Ujedinjenih naroda bili su optuženi i bili su na njemu osuđeni, ako nisu umrli, mnogi od najodgovornijih za ratne strahote i zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nisu obuhvaćeni svi zločini niti su optuženi i osuđeni svi koji su za njih odgovorni, ali mnogi jesu, i dobro je da jesu. Najprije radi pravde za žrtve. Najprije zbog toga. A onda i radi istine. I radi suočavanja s tom istinom.

Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni su danas kao odgovorni za zločine počinjene nad muslimanskim stanovništvom u nastojanju da se etnički očisti prostor takozvane Herceg-Bosne. Ideja prekrajanja državnih granica uspostavom etnički homogenih, etnički očišćenih teritorija, ideja je koja je stajala iza najgorih i najmasovnijih zločina u posljednjem ratu. Ta ideja je, štoviše, pogonila rat. Tu ideju je, nažalost, uza svu humanitarnu i vojnu pomoć koju je Hrvatska početkom i krajem rata pružila Bosni i Hercegovini, slijedio i tadašnji hrvatski državni vrh provodeći je u jednom periodu kao svoju ratnu politiku prema toj zemlji. Ta je politika bila duboko pogrešna. Ona je svojedobno doživjela osudu međunarodne zajednice, a sada su na međunarodnom sudu osuđeni i oni koji su je provodili. I to je istina s kojom se danas moramo suočiti.

Ne dopustimo da otrov koji je popijen danas još jednom posluži kao otrov međunacionalne mržnje. Priznajmo i poštujmo stradanja drugih, kako bismo od drugih mogli očekivati priznanje i poštovanje vlastitih stradanja. Suočimo se danas s istinom, kako bismo od drugih, ako za to nisu imali snage jučer, mogli očekivati da to učine sutra. Imajmo toliko povjerenja u sebe i u njih.

Ispričavam se, u ime Vlade Republike Hrvatske i u ime Hrvatske demokratske zajednice, zbog ratnih strahota i zločina koje je hrvatska politika vođena prema Bosni i Hercegovini uzrokovala.

Ispričavam se za Mostar, za Stolac, za Čapljinu, za Ljubuški, za Gornji Vakuf, za Prozor, za Jablanicu i za Vareš.

Ispričavam se za logore Heliodrom, Gabela, Vojno, Dretelj i Ljubuški.

Ispričavam se za ubojstva, zatvaranja, premlaćivanja, silovanja, deložacije, deportacije i protjerivanja, ispričavam se za razaranja i pustošenja, ispričavam se za sva poniženja, patnje i pretrpljeni strah.

Duboko žalim zbog žrtava i ispričavam se stradalima, svima koji su pogođeni.

Njima se ovdje izravno obraćam. Ponizno vas molim da ovu ispriku, koliko god mogla značiti malo i koliko god dolazila kasno, prihvatite. Nadam se da ćete je moći prihvatiti, radi sebe, ali i radi svih nas, kao što mi trebamo prihvatiti ovu presudu, kako bismo mogli zacijeliti, kako bismo mogli ozdraviti kao društvo.

Hvala.

1/1