>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Grob Bobrova

Neka mi se spočita sve što je koga volja, ali meni je svih ovih dana jula utakmica Rusije i Hrvatske na ovom Svjetskom prvenstvu bila nastavak onih dviju utakmica koje su u Tampereu 1952. odigrale Jugoslavija i SSSR

Neka mi se spočita sve što je koga volja, ali meni je svih ovih dana jula utakmica Rusije i Hrvatske na ovom Svjetskom prvenstvu bila nastavak onih dviju utakmica koje su u Tampereu 1952. odigrale Jugoslavija i SSSR. A za spočitavanje ima građe: nema više SSSR-a, nema Jugoslavije, nema Staljinovih ni Titovih telegrama, danas predsjednici ulaze u svlačionice sa znojavim igračima, kao da su hitna pomoć. Neka je sad sve drukčije, neka je sad igrana jedna utakmica, produžeci pa penali, neka su onda igrane dvije, svejedno, meni je ova bila nastavak onih dviju. A dvije su igrane onda, jer je prva završena neriješeno, pa se morala igrati druga. To je bila osmina finala nogometnog turnira Olimpijskih igara u Helsinkiju. Tampere je od Helsinkija udaljen 177 kilometara, a organizatori su procijenili da utakmica nije od velike važnosti, pa je određeno da se igra tamo, na stadionu koji je primao jedva 17 000 gledalaca i na terenu koji je imao trave samo po rubovima. Na dan kad ovaj broj novina bude izišao, 20. jula, ima da se navrši ravno 66 godina od te prve utakmice između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza u finskom gradu Tampereu.

Kad su te dvije utakmice igrane, ja nisam bio još rođen, bio sam, evo računam, tek začet jednojajčani blizanački zametak u majčinoj utrobi. Neki dan je, nakon utakmice Hrvatske s Rusijom, u Moskvu doputovao moj sin Zeno, dvojajčani blizanac, s napunjenih 26 godina. Došao da gleda utakmice, polufinalnu i finalnu. Dan nakon što je doputovao u Moskvu, poslao mi je sliku kako sjedi na nekom zidu, a iza njega je veliki mural s portretom najvećega među golmanima, Lava Jašina. To je ova slika koja prati ovaj tekst. Kad smo se, toga dana, zahvaljujući programima za besplatno telefoniranje, nas dvojica čuli, zamolio sam ga da ode na Kuncevskoje kladbišće, moskovsko groblje na kojem počiva Vsevolod Mihajlovič Bobrov, i da za mene slika njegov grob i da mi pošalje sliku koju bih onda dao da bude objavljena u ovoj rubrici. Ovo što slijedi, sažetak je obrazloženja za molbu koju sam s Golije u Moskvu kazao sinu, inače golmanu nk Sloge iz Orešja, na rubu Zagreba.

Bobrov je mitsko ime za nas koji volimo davne igrače, kao što volimo davne pjesnike. O Bobrovu sam slušao od mnogih, od amidže Hivza Gudževića, pa od partizanovca Salka Dolovca, pa od profesora Mira Točilovca, pa i od Abdulaha Sidrana. Ovaj potonji mi je kazao da se sjeća atmosfere na ulicama punim naroda koji sluša prenos utakmice iz zvučnika postavljenih na banderama. Groznica odraslih, bezbrižnost djece. A kazivanje Alije Hodžića ostalo mi je naviše u sjećanju. U Stocu se na jednoj banderi u gradu nalazio zvučnik i preko njega je stizao taj nezaboravni radio prenos. Jugoslavija je u poluvremenu vodila 3:0, pa je kad je počelo drugo poluvrijeme povela je i sa 4:0, pa je Bobrov smanjio na 4:1, a onda su Sovjeti za 15 minuta dali četiri gola i bilo je 5:5! Igrani su produžeci, ali je ostalo 5:5, tada se stvari još nisu rješavale serijama penala. Tri od pet sovjetskih golova dao je Bobrov. Na mjestu gdje je bio taj zvučnik u Stocu kasnije je napravljen spomenik palim borcima NOB-a, koji su bojovnici HVO-a devedesetih godina srušili.

Dva dana kasnije, u utorak, 22. jula, na istom stadionu Ratinan, igrana je nova utakmica. Prvi gol je opet dao Bobrov, ali je Jugoslavija potom dala tri, i pobijedila sa 3:1. Sovjeti su morali kući, išli su redovnom brodskom linijom za Lenjingrad, ondje nije bilo nikoga da ih dočeka, a Jugoslavija je u četvrtfinalu pobijedila Dansku, pa u polufinalu Njemačku, da bi u finalu igrala s Mađarskom, i izgubila sa 0:2. Poraz od Mađarske je bio stvar nevažna u poređenju sa pobjedom nad SSSR-om. Mađari su tada bili najjači na svijetu, Jugoslavija im je bila uz rame, a pobjeda nad Sovjetima u Jugoslaviji, a bogme i izvan nje, doživljena je kao pobjeda nad Staljinom. I sam Staljin ju je očito shvatio tako: iz telegrama koje je upućivao ekipi, što lično što preko funkcionera futboljnavo sajuza, vidi se da se poraz razumije kao udar na SSSR, na njegov ugled i napredak. Stoga je pokažnjavao igrače i stručno rukovodstvo raznim kaznama. Jugoslavenska raširena pučka verzija da su poraženi igrači poslani u logore nije istinita! Istinito je, međutim, da je sovjetski najjači fudbalski klub (iz njega je bilo najviše reprezentativaca) armijski CDSA rasformiran, da su jedni igrači prešli u druge klubove, a drugima je naređeno da završe s igranjem, neki su se, ostavivši nogomet, okrenuli igranju hokeja. Treneru Arkadjevu oduzeto je zvanje zaslužnog majstora sporta. Sovjetski istraživači tvrde da je igrače težih kazni spasio Staljinov sin Vasilij, i sam nogometaš i hokejaš, a inače vojni pilot.

Vsevolod Mihajlovič Bobrov je bio igrač CDSA, pa je prešao u Spartak. Ondje je, kao i u CDSA, igrao odlično. Ali je Бобров (izgovara se skoro babrόf) igrao i hokej. I to kako: bio je reprezentativac SSSR-a i u hokeju na ledu. Ne samo to, no je bio i kapiten hokejaške sovjetske reprezentacije, koja je 1956. osvojila još i zlatnu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u dolomitskom mjestu Cortina d'Ampezzo, i dvaput još bila prvak svijeta. A bio je kapiten i fudbalske reprezentacije na rečenoj Olimpijadi u Helsinkiju, kao kapiten je Jugoslaviji dao četiri od sovjetskih šest golova u dvije utakmice u Tampereu. Bobrov je jedini čovjek na svijetu koji je u dvama različitim sportovima bio kapiten reprezentacije na Olimpijadi! Pjesnik Jevtušenko ga je prozvao Šaljapinom ruskog fudbala, a Gagarinom ruskog hokeja.

Utakmice Jugoslavije protiv SSSR-a prenošene su samo na radiju. Za Jugoslaviju to su činili Radivoje Marković iz Beograda i Hrvoje Macanović iz Zagreba. O tome se prenosu pričaju priče. Posljednja govorna cjelina u čuvenom filmu ‘Otac na službenom putu’ je sastav jugoslavenske reprezentacije: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Posljednja riječ u filmu je Zebec. Izgovara Radivoje Marković. Budući da arhivi ni Radio Beograda ni Radio Zagreba ne posjeduju zvučni zapis toga prenosa, živo je čudo kako i otkuda je filmska ekipa izvukla glas Markovićev. Kladio bih se da je autentičan, proveo sam djetinjstvo slušajući Radivoja Markovića.

Hroničar Aksel Vartanjan piše kako mu je Radivoje Marković rekao da je pri njegovu opisu jedne dramatične situacije pred golmanom Bearom, kad su Sovjeti mogli dati i šesti gol, a lopta pogodila samo stativu, u Beogradu od infarkta umrlo dvoje ljudi, a u Kruševcu jedan. Ovako je to Akselu rekao Radivoje: ‘U jednom trenutku u produžetku, jedan napadač sovjetske ekipe umakao je našoj odbrani i krenuo prema golu, gdje je stajao okamenjeni Beara. Ja sam pratio akciju i opisivao je. Rekao sam da je Beara izišao u susret napadaču, koji se pokazao lukavijim i poslao loptu prema praznom golu… U tom času sam izgubio i glas i dah. Na sreću, lopta je pogodila u stativu nebranjenih vrata. Predao sam mikrofon Hrvoju Macanoviću, koji je završio prenos. Ustao sam, naslonio se na zid i stajao, iznuren, slomljen, nijem. Jedan jedini put u svojoj dugoj reporterskoj karijeri.’

Kad sam sve ovo ovako nekako opričao svome sinu, rekao mi je: ‘Tata, svakako ću poći na to groblje, i sliku ću načiniti groba toga Bobrova, a ako sa mnom krene i Kolak, onda će on uslikati i mene kraj spomenika. A da li bi se ti mogao raspitati na kojoj se parceli nalazi taj grob, u ovako velikom gradu i groblja moraju biti velika, razumiješ?’ Ja sam odgovorio da ga skroz razumijem i da ću sve učiniti da saznam na kojoj se parceli ili čestici na Kuncevskom groblju nalazi grobak Bobrova, koji je umro sa 56 godina od plućne embolije. I dao sam se na posao, budući da se ruskim služim nešto bolje no moj sin.

1/2