>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ko to tamo peva

Kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pevač, remake Šijanovog filma dalje se snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcioniraju kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika

Da je bilo pameti i talenta, kao što ih nije bilo – i kao što u nas nikad vele nije bilo ni talentirane pameti ni pametnog talenta – ceremonija dočeka hrvatskih reprezentativaca u Zagrebu bila bi povjerena nekom mnogo pametnijem, a svakako mnogo talentiranijem. Meni, recimo, na pamet – kad već nemam talenta – pada Slobodan Šijan.

I ovako je to, naime, ispao efektan remake Šijanova kultnog ‘Ko to tamo peva’, komedije apsurda koja je prije trideset osam godina, one godine kad je umro Najveći Sin Naših Naroda i Narodnosti, na sugestivan način anticipirala nadolazeću jugoslavensku tragediju, pa ostala snažnom umjetničkom alegorijom naše propasti. Najzad, i legendarni stari, crveni Mercedesov autobus O3500 firme ‘Krstić i sin’ ionako je već tu, u hangarima Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi, gdje su ga restaurirali i pripremili za iznajmljivanje.

U Šijanovom ‘Ko to tamo peva’, po genijalnom tekstu Dušana Kovačevića, rasklimanim autobusom pod budnom paskom strogog Paje Vujisića rečenog Krstića i u sigurnim rukama njegova sina Miška, putnici iz duboke unutrašnjosti voze se u glavni grad Srbije, taman da dočekaju njemačke avione i početak rata. U remakeu pak iz 2018. novi otvoreni autobus firme ‘Bandić i zet’, skraćeno ZET, svoje putnike prima pred blještavom zgradom novog zagrebačkog aerodroma duhovitog naziva Dr. Franjo Tuđman International Airport, odakle kreće na svoje nevjerojatno, petnaest kilometara i cijelih pet sati dugačko putovanje do centra grada.

Upadljiva je – i vi ste primijetili – alegorijska inverzija: dok se u originalu siromašan neki i nesretan svijet iz blatnjave provincije vozi u sjajni, veliki svjetski grad, dotle u novoj interpretaciji bogate, glamurozne nogometne zvijezde na povratku iz sjajnog velikog svijeta autobus vozi u samo srce blatnjave svjetske provincije. Pre dve godine moj Miško je za opkladu vozio dva kilometra vezanih očiju i nigde nije ogrebao autobus! kaže ponosni gazda Krstić, pa vezuje sinu oči i ovaj, stvarno, otvoreni autobus na crveno-bijele kvadratiće sljedećih pet sati vozi vezanih očiju, unazad, sve do četrdeset pete.

Kako scenarist rješava taj narativni rikverc? Kao vodiča u priču uvodi, naravno, šlager-pevača.

Kod Šijana, to je besmrtni Dragan Gaga Nikolić – koji tom antologijskom ulogom ispisuje posvetu svom nenadarenom pjevaču popularnih šlagera Džimiju Barki iz filma ‘Kad budem mrtav i beo’ – a u hrvatskom remakeu Marko Perković Thompson, popularni i bolno netalentovani šlager-pevač Džimi Varka. I dok je 1980. Gaga Nikolić kao Pevač u autobusu s društvenima talogom skica tužne provincijske ambicije koja sanja svjetla blještavoga bijelog svijeta, šlager-pevač Marko Perković u alegorijskoj je inverziji iz 2018. ovaploćenje društvenog taloga koji u autobusu s bjelosvjetskim zvijezdama sanja tužnu provincijsku pustoš iza sedam gora, iz koje zavijaju vile, vuci i hajduci.

Iz tog ključa, od toga mjesta, kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pevač – a upravljač u jednom trenutku zaista u svoje ruke uzima Miško Modrić – film se dalje snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcioniraju kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika. I kad je Mateo Kovačić na bini zaurlao ‘Ajmo, pukni puško!’ pa poveo onaj imbecilni hit šlager-pevača, ‘Pukni puško, nek’ me nema, evo zore, ‘ko zna šta se sprema’, ja sam samo čekao da se odnekud pojavi dobri, stari Taško Načić, pa samouvjereno objasni kondukteru Paji: ‘Ne brinite, puška je zakočena.’

Jasno – znamo to i iz Šijanova filma i Čehovljeva dramaturškog kanona – puška nije bila zakočena, i opalila je na pozornici u trećem činu, kad je Miško Thompsona ravno iz autobusa gurnuo na binu pred sto hiljada ljudi, da zapjeva njegovu najdražu, ‘Geni kameni’. Da, ‘ko to tamo peva?’. Teško da bi i Dušan Kovačević bolje: kapetan reprezentacije osumnjičeni lažni svjedok i glavešine iz nogometnog saveza, predsjednik sitni lopov i izvršni direktor osuđeni kriminalac, zajedno s pjevačem utajivačem poreza pjevaju ‘Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje’.

Nakon čega ide ona Vujisićeva, svi je znate, ‘Ti meni moga Miška da nazivaš lažovom pred ovolikim svetom!?’

Još do sinoć, eto, idoli čije dresove kupuju klinci u Bangladešu, Surinamu i Haitiju, megazvijezde kojima se klanja cijeli parter na dodjeli Oscara, i kojima svjetski celebrityji posvećuju motivacijske poruke na Twitteru, a Neymar u svlačionici žica autograme, mladost rođena u sudačkoj nadoknadi socijalizma ili već duboko u samostalnoj Hrvatskoj, koja ne pamti ni Domovinski rat, a kamoli Jugoslaviju – ‘što su pačja govna jeli dok se ratovalo’, kako bi rekao Šijanov ponosni veteran Aleksa Simić – odjednom zajedno sa šlager-pevačem pjevaju ‘Loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta’!

Loša bila 1945?!? Pa sunce li vam jebem balavo, rekao bi čiča Aleksa.

Realizirani i uspješni mladi ljudi koji svoj kruh sa sedam nula zarađuju diljem Zapadne Europe – od dvadeset tri hrvatska reprezentativca, samo dvojica igraju u HNL-u – kukaju i leleču kako ih je tragična 1945. rasula preko svijeta! U šokantnom raspletu ove komedije apsurda saznali smo tako da su Modrić i društvo te ‘loše četrdeset pete’ jedva izvukli žive glave na Bleiburgu, pa se ‘rasuli preko svijeta’, od Reala, Barcelone i Atletica preko Intera i Juventusa do Liverpoola i Eintrachta, da bi se onda, nikad ne zaboravivši svoje ‘gene kamene’, nakon pune sedamdeset tri godine autobusom ‘Krstića i sina’ vratili natrag u rodni kraj. Pa niz brčić onima što ovih dana zajebavaju francusku reprezentaciju svu od crnaca i mulata, pjevaju Thompsonov nacistički šlager: ‘Plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica.’

Nema u nas, niti je, rekoh, ikad vele bilo, ni talentirane pameti ni pametnog talenta. I dok se u Šijanovom originalu putnici iz blatnjave srpske provincije voze u Beograd taman da dočekaju njemačke avione i početak rata, u ovoj se urnebesnoj inverziji bogate zvijezde ravno s postolja svjetskih viceprvaka voze u blatnjavu provinciju, taman da dočekaju savezničke avione i kraj rata. Ljepše i snažnije alegorije naše propasti od putešestvija ZET-ova autobusa ‘Dalić i sin’, koje smo u realnom vremenu pratili na Hrvatskoj televiziji – sve od svjetskih naslovnica i breaking newsa preko aerodroma Dr. Franjo Tuđman do Jelačićeva trga, od 2018. preko 1991. do 1945. – nema niti će biti.

Poput originala, nema u to nikakve sumnje, i novi ‘Ko to tamo peva’ – ‘Povratak Jedvaja’, ‘Imperija uzvraća slobodni udarac’ ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture: legendarni ZET-ov crveno-bijeli otvoreni autobus, kojim su hrvatski reprezentativci pet sati tumarali zagrebačkim avenijama i donjogradskim vukojebinama, čekat će restauraciju u hangarima Jadran filma, a ljudi će i trideset-četrdeset godina kasnije ponavljati besmrtne replike svojih omiljenih junaka.

Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ‘Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda’, i Dalićeva besmrtna ‘Vozi, Miško!’, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ‘I tata bi, sine’, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ‘Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!’, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ‘Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!’ i ‘Samo preko mene mrtvog!’, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ‘Buši, hahaha, buši!’

Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ‘Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!’

1/2