>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Günter Stache

Od Güntera sam saznao da postoji zimzeleni hrast, i čuo kako ga nauka zove: quercus ilex. Kad je vidio moju iznenađenost, rekao je da je to saznanje često iznenađenje i za mnoge botaničare, da se zimzelenost toga hrasta u ponekim leksikonima i atlasima drveća označava čak znakom uzvika

Zaista je nedokučiv demon po imenu Sutra. Mislio sam da u nekom od aprilskih brojeva ovoga lista opišem gdje sam, kako sam i od koga sam saznao da postoji drvo zimzeleni hrast. Mislio sam, namjeravao, kanio, načinio bilješke, ali je demon Sutra učinio da u gradu gdje sam za zimzeleni hrast čuo, u četvrtak sedmoga marta, sahranimo čovjeka od koga sam za taj hrast čuo: u Berlinu, na Starom groblju St. Matthäus Kirchhof. Čovjeku je ime Günter Stache, i sad on počiva na groblju na kojem počivaju i braća Grimm. Preko stotinu ljudi, bez predstavnika politike i Crkve, ispratilo je njegovu urnu pjesmom ‘Es saß ein klein wild Vögelein’. Ta je pjesma neka bila neka vrsta himne prognanih i izbjeglih, a danas je i pjesma onih koji se zalažu za zaštitu prirode. Günter Stache je bio moj prijatelj, no bio je i mnogo više od toga, te hoću da čitaocima ovog lista kažem ponešto o njemu. To ne može stati na samo jednoj stranici novina.

Günter i njegova supruga Gabriele Höppner su meni i Sanji, drugarici mojoj životnoj, bili stanodavci. To su oni nama bili u jesen 1991. i cijelu 1992. godinu. Naš stan je bio u potkrovlju petospratne zgrade na Heilbronner Strasse u Schönebergu, a njihov sprat niže. Da bismo ušli u svoj stan, morali smo prolaziti kroz njihov, a onda, na kraju velikog hodnika, doći do bočnog stepeništa koje je vodilo do naših vrata. To svakodnevno prolaženje dalo je razgovore, razgovori su dali zajednička sjedenja i večere, rođendanske proslave, božićne i novogodišnje. Razgovori su se vrgnuli u pričanja, pričanja u priče. Prva kuća moje djece Alje i Zena nakon izlaska iz rodilišta u berlinskom kvartu Lichtenberg bila je ta u koju smo ulazili prošavši kroz dugi hodnik na lakat Günterova i Gabina stana. I naši prijatelji su bili opčinjeni dobrotom i otvorenošću naših stanodavaca, njih su upoznale i spisateljice Maruša Krese, Biljana Jovanović i Maike Albath, koje su više puta prošle tim hodnikom.

Günter i Gabi su bili inženjeri hortikulture i uređivanja vrtova i javnih površina, na njemačkom se to zove Gartenbauingenieur i Landschaftsplaner. Günter je radio na zaštiti voda i flore u šumskom području Spreewald i Tegeler See, a Gabi je radila na uređivanju zelenila berlinskih školskih dvorišta. Günter je rano izjutra odlazio na posao u Spreewald Gebiet, a Gabi je svoj ured imala u kući, bila je tako bliža djeci. Koliko su Gabi i Günter u svojoj posvećenosti prirodi bili bliski i slični pokazuje i jedna božićna zgoda, kad su, ne znajući za namjere onoga drugog, jedno drugome poklonili istu knjigu: Savjete o uređenju vrtova, autora po imenu Hermann Fürst von Pückler-Muskau (Andeutungen über Landschaftsgärtnerei).

S njima je u velikom stanu živjelo tada četvoro djece, troje zajedničko i sin Paul koga je Günter imao sa prvom ženom Uschi, koja je umrla mlada. Kćeri Carla, Lea i Charlotte su često dolazile gore k nama da vide naše male blizance. Tri sestrice su naročito bile radoznale da vide Zena, to im je bio kao mali brat, jer je Paul bio već mladić, pa su kod Zena mogle vidjeti razliku između dječačića i djevojčice. Najmlađa, Charlotte, znala je iznenada ući k nama i pitati: ‘Zeno još nije piškio, je l da?’

Njemačka je bila svježe ujedinjena, Jugoslavija se razvaljivala. Günter i Gabi su diskretno, a uvijek empatično pitali kako su i gdje su moji i Sanjini roditelji, i nudili svoj stan za slučaj da ih rat skoli. Malo-pomalo, počeli smo pričati i o biljkama. Oboje su bili takvi poznavaoci bilja da meni nije imalo većega dara nego slušati ih kako nenametljivo a duboko i posvećeno govore o granju i šiblju. Od Güntera sam saznao da postoji zimzeleni hrast, i čuo kako ga nauka zove: quercus ilex. Kad je vidio moju iznenađenost, rekao je da je to saznanje često iznenađenje i za mnoge botaničare, da se zimzelenost toga hrasta u ponekim leksikonima i atlasima drveća označava čak znakom uzvika. Kad sam mu rekao da sam u DDR boravio dvaput, jednom na duže vrijeme, naš se odnos nerazrušivo učvrstio. Na poneku moju priču o zgodama pri prelasku te mučne granice, on mi je jednom (a poslije, na moje traženje, i više puta) ispričao nezaboravnu priču o tome šta mu se dogodilo kad je jednom prelazio preko graničnog prelaza Stolpe/Heilegensee, jednog od onih gdje se prelazilo iz Zapadnog Berlina u DDR. Želim da tu priču sačuvam od zaborava.

Kasnih osamdesetih, dakle, on je, sa Gabi i dvjema kćerkicama u autu, došao na taj granični prelaz. Granična policija, pasoši, ispunjavanje formulara, ime prezime, datumi rođenja, mjesto boravka, zanimanje. Jedan policajac gleda te njihove pasoše i ispunjene formulare, uzima ih i pokaže Günteru da parkira uz jednu zgradicu sa strane, a da onda sam uđe u tu zgradu, e da malo porazgovaraju. Gabi, Carla i Lea neka ostanu u autu. Günter učini kako policajac traži, te zamakne u tu zgradu i nema ga dugo, skoro cio sat vremena.

Čim je ušao, policajac mu je ponudio da sjedne i upitao ga da mu potvrdi da je njegovo zanimanje zaista Gartenbauingenieur, kako je napisao na onom formularu. I Günter Stache mu je potvrdio. A policajac ga je, skoro stidljivo upitao, razumije li se on i u biljke koje nisu samo zapadnonjemačke. Ponešto, bio je Günterov odgovor, pa je upitao graničara a što ga to pita. Zato što, počeo je graničar, imam jednu biljku, kad sam je kupovao, rečeno mi je da je američka puzavica, da je zimzelena, listovi su joj krupni, jako mi se sviđa njihova boja, ali mi se nekako sva raskorovila, čini mi se i da ne napreduje kako valja, ne znam kako da je ukrotim, kako da joj usmjerim rast u visinu i u širinu. Pa se nevoljnik požalio putniku na to da mu razni ljudi govore kako će biljka tako čudovišno izrasti te kako tada nad njome neće moći da ima vlast. Günter, čija je pomnost u slušanju ljudi bila čudesna, saslušao je pa propitao graničara o biljci sve što učeni vrtlar i botaničar o biljci može pitati nebotaničara. I onda je inženjer hortikulture, visokokvalificirani vrtlar i botaničar Günter Stache, na osnovu usmenog iskaza graničnog DDR-policajca, danog u graničnoj kući između Zapadnog Berlina i početka DDR, identificirao neposlušnu i neukrotivu biljku: na njemačkom se ta zove Pfeifenwinde, a botaničko ime joj je: Aristolochia macrophyla. Grčko ime kazuje da se uzimala pri olakšanju porođaja. Pa je policajac držeći u ruci ona četiri pasoša dugo vremena slušao podrobna uputstva koja mu je dao putnik namjernik na izlasku iz Zapadnog Berlina. Čuo je potvrdu da je ta biljka američka (u DDR su američke biljke bile chic i bile su in), da će tek druge godine krenuti da raste uvis, a da do tada mora s njom biti strpljiv. Svakako joj treba gnojiti zemlju u kojoj je zasađena. Tu mu je spomenuo i najbolje gnojivo i preporučio mu da nikako ne odustaje od te puzavice, koja će mu kući podariti štedru zaštitu od sunca i obaviti je lijepim lisnatim zastorom. Gospodin Stache je nakon besplatne lekcije policajcu dobio dokumente i prekratio strepnju svoje supruge.

Koju godinu nakon ujedinjenja dviju njemačkih država, prilikom nekog susreta stručnjaka o unapređenju zaštite vodenih i šumskih prostranstava u Berlinu i pokrajini Brandenburg, Günter Stache je u delegaciji nekadašnjeg pograničnog gradića prepoznao i nekadašnjeg graničnog policajca. Bio je sada na funkciji gradonačelnika. Imao je lice koje se ne zaboravlja, i bilo ga je lako prepoznati. I Günter Stache je bio lice koje se pamti. Pogledali su se, i Günter je u gradonačelnikovim očima vidio trag nelagode što ga sreće. Ali se Günter Stache, gospodin kakav se nalazi samo u pričama, načinio kao da ništa između njih dvojice nije bilo, te je i pitanje o tome je li živa ona američka povijuša ostalo u njemu neizgovoreno.

1/2