>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Zoran Pusić

Heroji mira: Htjeli smo spriječiti rat

Jedna od prvih akcija Demokratskog opozicijskog foruma bio je odlazak u Knin u travnju 1991. na razgovor s Jovanom Raškovićem. Prije toga bili smo kod Tuđmana da ga obavijestimo o razgovoru o mogućnostima mirnog rješenja krize koja je potresala Hrvatsku. Tuđman je rekao da naša posjeta ne može škoditi, ali da je on već sve dogovorio s JNA

Povijest nije linearni proces. Desetljećima se može vući poput spore nizinske rijeke, da bi se onda, na kratko vrijeme, pretvorila u planinsku bujicu.

S godinom 1989. otvorio se za narode koji su živjeli u Jugoslaviji, a pokazat će se i za dobar dio Europe i svijeta, jedan kratak period od dvije-tri godine u kojem će se dogoditi veće promjene nego u prethodnih 45. Istina, cijelu prethodnu godinu potresale su Srbiju i Crnu Goru političke turbulencije koje su počele s Miloševićevim dolaskom na čelo SK Srbije. Organiziranim ‘spontanim’ demonstracijama ‘naroda’, takozvanim antibirokratskim revolucijama, smijenjeni su Miloševiću nepoćudni političari u Vojvodini i Crnoj Gori; ondje gdje nije išlo ‘spontano’, kao na Kosovu, učinjeno je to silom. Miloševićeva politika učinila je etničku netrpeljivost prihvatljivim, a s vremenom i poželjnim oblikom iskazivanja srpskog patriotizma. Inicijalno je ta netrpeljivost bila okrenuta prema Albancima, ali jednom legaliziranu, neće je biti teško preusmjeriti prema narodima u drugim jugoslavenskim republikama ako rukovodstva tih republika dođu u sukob s Miloševićem.

U Hrvatskoj se rastuće političko nasilje još uvijek događalo na televiziji, u vijestima, ali sve više ljudi je postajalo svjesno kakav to može imati ishod u multinacionalnoj državi. Potaknuta zajedničkom zabrinutošću nad političkim zbivanjima u Srbiji, grupa uglednih i u jugoslavenskoj javnosti poznatih osoba1 osnovala je 2. veljače 1989. godine Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, UJDI. Ciljevi te inicijative, koja nije bila politička stranka2, ali je, gledano u retrospektivi, otvorila proces uvođenja političkog pluralizma u Jugoslaviji, bili su mirna i demokratska transformacija Jugoslavije i odmicanje od sukoba u koje je vodila Miloševićeva politika.

Događaj koji mi je ostao u sjećanju kao spoznaja da bi se Jugoslavija mogla raspasti u građanskom ratu bile su televizijske vijesti s Kosova krajem ožujka 1989. Mjesec dana prije, predsjednik SK Slovenije Milan Kučan dao je podršku kosovskim rudarima u štrajku. U medijima pod kontrolom Miloševića uslijedili su bjesomučni napadi na Sloveniju i zahtjevi za bojkotom slovenske robe u Srbiji. U ožujku je Srbija ukinula autonomiju Kosova i smijenila kosovsko rukovodstvo. Na Kosovu su 28. ožujka izbile masovne demonstracije kao podrška smijenjenom rukovodstvu i kao zahtjev da Kosovo dobije status jugoslavenske republike. Specijalna policija je pucala i ubila 24 demonstranta.

Sjedim pred ugašenim televizorom poslije vijesti. Država u kojoj policija ubija demonstrante zbog političkih zahtjeva nema puno veze s državom u kakvoj bih želio živjeti. Na pamet mi dolazi priča iz Biblije o bestjelesnoj ruci koja na zidu kraljevske palače ispisuje riječi odbrojeno, izvagano, podijeljeno kao proročanstvo o propasti države.

Trg žrtava fašizma

Po dolasku HDZ-a na vlast u svibnju 1990. počelo je masovno mijenjanje imena ulica i trgova. Gotovo sva imena koja su imala veze s komunističkom partijom, događajima iz NOB-a ili istaknutim partizanima bila su promijenjena. Kad se saznalo da je Skupština grada Zagreba dobila naputak da promijeni ime Trgu žrtava fašizma, građani su se u rujnu te godine okupili na Trgu i paljenjem svijeća protestirali protiv toga. Međutim, po direktnoj Tuđmanovoj naredbi3 Odbor za promjenu imena ulica i trgova pri Gradskoj skupštini donio je odluku da se Trg žrtava fašizma preimenuje u Trg hrvatskih velikana. Ploče s novim imenom stavljene su krajem studenoga.

Vijest o promjeni imena zagrebačkog Trga žrtava fašizma, premda je bila tek mali lokalni događaj, bila je onaj trenutak kad odlučite da se treba javno suprotstaviti politici koja bi mogla odvesti u oružane sukobe

Uzrečica o kapi koja prelije čašu ima svoju osnovu. Tuđmanove izjave o ‘sreći što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka’ te o ‘kvislinškoj NDH i kao izrazu težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom’ nagovijestile su nacionalističku radikalizaciju koja je nastupila kad je HDZ 1990. došao, demokratskim izborima, na vlast. Na agresivni srpski nacionalizam potican od Miloševićevog režima HDZ, odnosno poslije pobjede na izborima službena hrvatska politika, odgovorio je poticanjem hrvatskog nacionalizma. To je prikazano kao odlučno suprotstavljanje Miloševiću; zapravo je to bila pobjeda Miloševićeve politike, njeno kloniranje u Hrvatskoj, samo oslonjeno na hrvatski nacionalizam. Nije čudo da su glavni protagonisti tih politika, Milošević i Tuđman, unatoč sve žešćoj izmjeni optužbi i zazivanju mržnje prema Hrvatima odnosno Srbima, politici koja će voditi u oružane sukobe s tisućama mrtvih i stotinama tisuća protjeranih, zadržali veliko međusobno razumijevanje do kraja svog političkog djelovanja.

Te kasne jeseni 1990. vijesti o postavljanju barikada izmjenjivale su se s političkim izjavama koje su, poput zida, počele razdvajati ljude po etničkoj pripadnosti. U svemu tome promjena imena Trga žrtava fašizma bila je tek mali lokalni događaj. A ipak, valjda pod utjecajem nagomilane zabrinutosti, bio je to onaj trenutak kad odlučite da se treba javno suprotstaviti politici koja bi mogla odvesti u oružane sukobe. Reakcija je bila spontana; poslije sam je racionalizirao: vlast kojoj smeta sjećanje na žrtve fašizma na putu je da relativizira zločinački karakter ideologije i režima koji su do tih žrtava doveli.

Osnovali smo Odbor za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma; Odbor će pisati proglase i skupiti tisuće potpisa građana za zahtjev da se vrati ime Trgu, organizirat će tribine i javno obilježavanje Dana pobjede – Dana Europe svakog 9. svibnja pred Meštrovićevim paviljonom na Trgu. Od 1991. do 2000., kad je ime Trgu žrtava fašizma vraćeno, bilo je to jedino javno obilježavanje Dana pobjede, s isticanjem antifašizma kao temelja na kojem se stvara EU i naglašavanjem hrabrosti njenih osnivača koji su prekinuli stoljetna poticanja netrpeljivosti i ratova među europskim narodima i državama.

Demokratski opozicijski forum

Demokratski opozicijski forum (DOF) osnovali smo 30. ožujka 1991. Inicijativni odbor imao je pedeset i tri člana, a u ‘Polazištima za osnivanje DOF-a’ Dubravko Škiljan ističe osnovne ciljeve: odmicanje od politike ‘ciničnog trgovanja i hoda po rubu ponora građanskog rata’ i od ‘zazivanja iracionalnosti i mitova, utapanja pojedinca u masi i njegovog identificiranja s vođom’, a traži se ‘provođenje reforme i dogovor o Jugoslaviji kao zajednici ravnopravnih republika’.

Kao jednu od prvih akcija DOF-a organiziramo odlazak njegovih članova u Knin (travanj 1991.), na razgovor s Jovanom Raškovićem4. Prije toga bili smo5 kod Tuđmana da ga obavijestimo o planiranom putu i razgovoru o mogućnostima mirnog rješenja krize koja je potresala Hrvatsku. U toku razgovora Tuđman je rekao da naša posjeta ne može škoditi, ali da je on već sve dogovorio s JNA.

Na sastanku6 s Raškovićem naše prijedloge je iznio Nikola Visković, tada saborski zastupnik s liste SDP-a i Zelenih: 1. Da se predstavnici SDS-a vrate u Sabor i da se sve nesuglasice rješavaju dogovorom u Saboru; 2. Da država Hrvatska isplati zaostale plaće učiteljima i, općenito, državnim službenicima na području Krajine; 3. Da kninske vlasti oslobode dva (hrvatska) policajca koje su zatvorili. Rašković i njegovi suradnici uglavnom su se složili s prijedlozima (od tih prijedloga jedino se realiziralo oslobođenje dva policajca). Međutim, popodne, na tribini na koju je došao i Milan Babić sa svojim pristalicama, atmosfera je bila mnogo manje koncilijantna. Naši kolege iz Beograda koji su izrazili neslaganje s Miloševićem bili su izviždani i izvrijeđani, a kad sam kritizirao publiku zbog takvog ponašanja, malo je falilo da dođe do fizičkog napada. Dobro se sjećam proročanskih riječi Lazara Stojanovića7 kad su ga iz publike, uzvicima ‘Vuk Branković’, prekinuli jer je kritički govorio o Miloševiću: ‘Ja poštujem vaše mišljenje. Ali ako se pokaže da ste se na krivog konja kladili, nemojte nikoga kriviti osim sebe.’

Kad se Slovenija jednostrano odcijepila od Jugoslavije, prva stvar koju je slovenska vlada napravila bilo je zauzimanje graničnih prijelaza prema drugim državama, koje je službeno čuvala JNA, i uspostava granice prema Hrvatskoj. DOF je organizirao demonstracije kod Bregane. Stajali smo na autocesti s transparentima ‘I Hrvaška je moja dežela’, ‘I Slovenija je moja domovina’ i razgovarali sa zbunjenim slovenskim policajcima naoružanim automatima. Taj dan je JNA ušla u Sloveniju s namjerom da uspostavi kontrolu nad graničnim prijelazima.

Pretparlament Jugoslavije

Pretparlament Jugoslavije osnovan je na inicijativu Nebojše Popova u proljeće 1991. Inicijalno su ga činile 32 organizacije iz cijele Jugoslavije, a osnovna ideja je bila da se sve nesuglasice i sukobi rješavaju dogovorom u parlamentu i da se sve učini kako bi se izbjegli oružani sukobi. DOF je bila jedna od organizacija osnivačica Pretparlamenta. Kako je situacija u Jugoslaviji postajala napetija, sastanci Pretparlamenta postajali su češći; koordinirali smo ih Nebojša Popov iz Srbije, sarajevski profesor Gajo Sekulić i ja iz Hrvatske. Poslije izbora Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ sastali smo se s njim u Beogradu. Mesić nam je dao podršku i ostavljao je utisak čovjeka koji uistinu želi da se sve riješi mirnim putem. Činjenica jeste da su se za mirno rješenje, osim brojnih organizacija civilnog društva, koje su pod pritiskom događaja tada tek nastajale, zalagali i neki političari na ključnim mjestima u Jugoslaviji: Ante Marković, Stjepan Mesić, Kiro Gligorov, Alija Izetbegović… Kasniji razvoj događaja zorno pokazuje kakvu snagu ima i kakvu opasnost predstavlja poticanje straha i netrpeljivosti po etničkoj osnovi, kad dva suprotstavljena nacionalizma počnu pojačavati jedan drugoga.

Posljednji sastanak Pretparlamenta Jugoslavije bio je u Sarajevu 3. rujna 1991. Nitko nije očekivao da će nas prestići događaji na koje smo ukazivali kao na najgore mogućnosti

Tokom ljeta 1991. sastajali smo se svaka tri tjedna u Sarajevu. Na javnim tribinama poslije sastanaka Pretparlamenta govorim o dramatičnom razvoju događaja u Hrvatskoj, kako u nevjerojatno kratkom vremenu propaganda može posijati nepovjerenje i strah među ljude koji su desetljećima živjeli kao susjedi, kako se strah lako pretvara u netrpeljivost, a netrpeljivost u nasilje. Većina slušalaca tvrdila je da se to njima u BiH ne može dogoditi jer su ovdje Srbi, Hrvati i Bošnjaci potpuno izmiješani i žive skladno.

Posljednji sastanak Pretparlamenta bio je u Sarajevu 3. rujna 1991. Po završetku sastanka i dogovora oko budućih aktivnosti pozdravljamo se s našim poznanicima i prijateljima iz BiH i Srbije. Iako su Pretparlament činili ljudi koji su među prvima upozoravali na moguće pogubne posljedice Miloševićeve politike, a onda i na hrvatski nacionalizam koji je ta politika dovela na vlast, nitko nije očekivao da je to naš posljednji sastanak kao Pretparlamenta, da će nas prestići događaji na koje smo ukazivali kao na najgore mogućnosti i da se većina nas iz različitih republika neće vidjeti godinama.

Kasno navečer, na putu od Sarajeva prema Splitu, vozimo se Bogdan Denić, Mira Lorger, Alija Hodžić i ja. Aliju ostavljamo u Čapljini, odlazi posjetiti roditelje u Stolac. Ni on nije mogao slutiti da će ih sljedeći put vidjeti u Zagrebu, kao izbjeglice protjerane iz Stoca, na putu za Švedsku.

Događaji koji su slijedili kao da pokazuju, u ovom konkretnom slučaju, svu uzaludnost truda ljudi8 koji su rat pokušali spriječiti. Ali i danas mislim da je taj trud bio najbolje što smo u tom vremenu mogli učiniti.

[1] Osnivačka skupština održana je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među osnivačima UJDI-ja bili su Bogdan Bogdanović, Branko Horvat, Milan Kangrga, Shkelzen Maliqi, Vesna Pešić, Nebojša Popov, Koča Popović, Žarko Puhovski, Rudi Supek, Dubravka Ugrešić... kao i veći broj mladih ljudi, Srđan Dvornik, Milorad Pupovac, Nenad Zakošek...

[2] Hrvatska Wikipedija, notorna po plasiranju nacionalističke desne propagande umjesto činjenica, navodi da je UJDI bio ‘ekstremno lijeva stranka’. Autor te dezinformacije sa žaljenjem konstatira, pozivajući se na vlastitu izmišljotinu, da osnivači UJDI-ja nisu lustrirani.

[3] Tadašnji zagrebački gradonačelnik Boris Buzančić dočekao je Tuđmana na zagrebačkom aerodromu prilikom Tuđmanovog povratka iz SAD-a. U razgovoru Buzančić je rekao Tuđmanu: ‘Gospodine predsjedniče, to s Trgom žrtava će teško ići, građani se bune.’ Na to je Tuđman ljutito odgovorio: ‘To s Trgom mora ići!’ (Prema Vidi Tućan kojoj je to ispričao njen prijatelj B. Buzančić.)

[4] U travnju 1991. Raškovića je već smijenila radikalna struja Milana Babića. Rašković je na sastanku s Tuđmanom 1990., kojem je prisustvovao i Tuđmanov savjetnik Slaven Letica, rekao: ‘Ma pustite, predsjedniče, Srbi su lud narod.’ Nedugo zatim taj razgovor je izašao u Danasu; poslužio je Babićevim radikalima, koji su Raškovića držali previše umjerenim, kao jedan od glavnih argumenata za Raškovićevu smjenu.

[5] Rajko Grlić, Alija Hodžić, Siniša Maričić, Ivan Pauletta, Milorad Pupovac, Zoran Pusić.

[6] Sastanak je bio u jednoj uskoj sobi u bivšem staračkom domu u Kninu. S jedne strane stola sjedili su Rašković, Zelenbaba, Opačić i još nekolicina članova SDS-a, a s druge strane Siniša Maričić, M. Pupovac, Z. Pusić, Ćićo Senjanović, Lazar Stojanović, Nikola Visković.

[7] Opširnije o tom događaju pišem u članku ‘S Lazarom u Kninu’, portal Novosti.

[8] Ovdje sam, u najkraćim crtama, opisao akcije i organizacije u kojima sam direktno sudjelovao. Naravno da je bilo i drugih akcija i organizacija sa sličnim ciljevima, poput Antiratne kampanje ili Žena u crnom.

1/2