Jubilarno 15. izdanje Subversive Film Festivala nudi sljedećeg tjedna niz atraktivnih naslova – nove filmove Sang-sooa Honga ("Spisateljičin film"), Claire Denis ("Obje strane oštrice") i Micheangela Frammartina ("Rupa"), kao i pobjednika najvažnijeg pobočnog programa Cannesa, Izvjesnog pogleda ("Otvaranje šaka" Kire Kovalenko) te "drugoplasiranog" najvažnijeg pobočnog programa Venecije, Horizonata ("Veliko kretanje" Kira Russa). Pokraj takvih atrakcija vodstvo Subversivea svoju je manifestaciju ove nedjelje ipak odlučilo otvoriti filmom "Heroji radničke klase" Miloša Pušića, premijerno prikazanim u najistaknutijem sporednom programu Berlinalea, Panorami, odakle je stigao bez nagrada i relevantnih kritičarskih priznanja. To samo po sebi, dakako, ne mora značiti ništa, ali u ovom slučaju, nažalost, znači.
Miloš Pušić znano je ime pratiteljima kinematografije na prostorima bivše Jugoslavije. Taj je Novosađanin debitirao na dugom metru 2009. naslovom "Jesen u mojoj ulici", drugi je film, "Odumiranje", snimio 2013. i probio se njime u program Istočno od zapada renomiranog festivala u Karlovym Varyma, da bi se trećim uratkom, dovršenim desetak godina poslije, spomenutim "Herojima radničke klase", plasirao, kako rekosmo, u Berlin, na jedan od "velika tri". Očita je razvojna linija autorove uspješnosti, ali odgovor na pitanje je li se i kvaliteta njegovih filmova (bitno) razvijala, nije tako očit.
Ono što je jasno jest da Pušić gaji interes za likove koji se obično nazivaju društvenim marginalcima, da ga zanima prikaz nezavidnog društvenog stanja kao konteksta kojem ti likovi pripadaju, a i da mu je blizak motiv tzv. muškog prijateljstva. "Heroji radničke klase" sadrže sve navedeno. U Novom Sadu posluje mutna građevinska firma u službi čijeg je beskrupuloznog šefa (Aleksandar Đurica) predstavnica za odnose s javnošću Lidija (Jasna Đuričić), koja je usput i šefova ljubavnica. Lidija je zapravo "Katica za sve" – ona, npr., deložira bespravne stanare iz firminih stanova, a trenutno joj je glavni zadatak voditi brigu o skupini (ilegalnih) radnika na ponovo pokrenutom gradilištu nedovršene zgrade sa socijalnim stanovima. Novo pokretanje gradnje, međutim, samo je (krajnje jeftina) medijska predstava čiji je cilj da šefu i "biznismenu" sličnom njemu, s kojim treba potpisati ugovor, donese pregršt novca, i dok toj manipulaciji asistira lokalna ispostava SPC-a, četici radnika na čelu s Profesorom (Boris Isaković) pripast će ostaci ostataka, a stanari svoje stanove vjerojatno neće vidjeti nikada. Uglavnom, sve je crno i svatko je svakome vuk ili tupava ovca, ljudi su poživinčeni, nositelj mladosti i plemenitosti će, dakako, stradati, a na kraju ćemo dobiti i osvetničku pravdu, da sve bude po socrealističkom receptu koji je i dalje in na zapadu kad je riječ o filmovima s evropskog istoka. Pušić pritom ne zna bi li stvari više postavio u smjeru Zvjagincevljeva "Levijatana", dakle orgija etno-klasnih stereotipa s artističkom presvlakom, ili bi prije igrao na kartu poetičkog pomaka iz dokumentarizma prema začudnom humorizmu zemljaka Želimira Žilnika, ali što god odabrao gubi jer s jedne strane nema produkcijsko obilje i oblikovni dar razvikanog Rusa, dok mu s druge nedostaje autentična autorska idiosinkronost najvećeg vojvođanskog filmaša koja može produkcijsku oskudicu pretvoriti u kreativnu poslasticu. Tako ostaje nigdje jer nema sebe. I takav kakav je, poluizgrađena svijeta i skiciranih karaktera, njegov film mogao je ispasti bolje da je interesantnom prostoru gradilišta, na kojem je smještena velika većina radnje, dao da prodiše, da je osjetio energiju tog ambijenta i da se ta energija prenijela na likove te sve zajedno na platno, pred gledatelje. Ali onda bi Miloš Pušić bio mnogo bolji režiser nego što jest.
