Izraelske obrambene snage (IDF) upravo su bilježile dan najvećeg bombardiranja Gaze otkako traje aktualna njihova reakcija na šokantni udar Hamasa od 7. listopada, kad je par kontinenata dalje hrvatski stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima odglasavao svoje i naše "ne" za najnoviju rezoluciju te međunarodne organizacije. Odbili smo tako sudjelovati u globalnom pozivu na "hitno, trajno i održivo humanitarno primirje koje vodi prekidu neprijateljstava" u Izraelu i Palestini. Ujedno se Hrvatska pridružila ekskluzivnom klubu od svega 14 zemalja članica UN-a koje nisu prihvatile ovu rezoluciju: pored Izraela i SAD-a, tu su Austrija, Mađarska i Češka, zatim Gvatemala i Paragvaj, pa još Fidži, Mikronezija, Papua Nova Gvineja, Maršalovi Otoci, Tonga, Nauru.
No čak je 120 država tog prošlog petka glasalo "za", uz 45 suzdržanih, pa je rezolucija ipak prihvaćena. U međuvremenu smo saznali da je odbijanje navedene četrnaestorke motivirano izostankom bilo kakvog spomena Hamasa u rezoluciji. Naime, predloženim tekstom nije uvažen zahtjev eksplicitnog kvalificiranja dotične palestinske vojno-političke organizacije islamističko-fundamentalističkog tipa kao terorističke i zločinačke.
Hrvatska je time radikalizirala poziciju spram Palestine, ako imamo u vidu dva suzdržana glasanja početkom prošlog desetljeća: o pristupanju te okupirane države UNESCO-u, i o dodjeljivanju joj uloge promatrača u samom UN-u. Vrijedi upamtiti da je pomak ostvaren u mandatu predstavnika RH Ivana Šimonovića, ove godine i predsjedavatelja UN-ove Komisije za izgradnju mira, te supredsjedavatelja Grupe država prijatelja odgovornosti za zaštitu od masovnih zločina.
Predsjednik Milanović ovaj put nije ništa pobrkao, nego s razlogom poziva na baštinu NOB-a u kojem su se zajedno protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika borili i muslimani i Židovi. U međuvremenu su se odnosi uvelike promijenili i zakomplicirali
Obratimo li pažnju napose prema glavnim saveznicima SAD-a koji i u ovom slučaju drži glavnu te odsudnu riječ za jedini zaista relevantan pravorijek nad sudbinom Gaze, suzdržani su ovom prilikom bili i Njemačka i Velika Britanija i Australija i Japan, dok je osam članica EU-a čak stalo uz rezoluciju: Francuska, Španjolska, Belgija, Portugal, Irska, Malta, Luksemburg, Slovenija. Od zemalja nastalih iz SFR Jugoslavije, pored Slovenije su tako glasale i Crna Gora te Bosna i Hercegovina, a Srbija i Makedonija su ostale suzdržane. Sve to skupa nagnalo je predsjednika RH Zorana Milanovića da zarogobori protiv hrvatskog stajališta – o kojem ga nitko, uostalom, nije ni formalno konzultirao – i da primijeti kako je Hrvatska ipak morala biti suzdržana. Taj moment, ozbiljno sugeriranje neutralnog stava kao nečega ispravnijeg, valjda i najboljeg od nas, mada ovaj put na temu humanitarne katastrofe s genocidom u odmaklom pokušaju, više je nego indikativan.
Za to vrijeme Gazi je isključena voda, struja, internet, te je zavladala nametnuta radijska tišina apsolutnog obuhvata, čime je taj sićušni komad mediteranske obale s natiskanih 2,3 milijuna stanovnika posve uklonjen s planetarne telekomunikacijske mape. Glasovi lokalnih i međunarodnih izvjestitelja, novinara i humanitaraca, dopiru otamo još samo na trenutke, sporadično, kako se zakratko podigne neki sustav, a potom opet nestaju u buci i vatri IDF-ova masovnog razaranja.
Izrael je UN-ovu rezoluciju demonstrativno odbacio već unaprijed, osim što je njegov stalni predstavnik Gilad Erdan usput javno te žestoko izvrijeđao glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa i samu tu svjetsku organizaciju. Zatim su se Erdan i suradnici iz nacionalne misije pojavili u glavnoj dvorani sa žutim Davidovim zvijezdama na reveru, protestirajući protiv rezolucije i takvog UN-a. Njihova dramatična gesta odmah je dočekana kritikom direktora Yad Vashema, izraelskog Muzeja Holokausta. Takvo isticanje "sramoti i žrtve Holokausta i državu Izrael", rekao je, jer "žuta oznaka simbolizira bespomoćnost židovskog naroda i prepuštenost drugima na milost i nemilost", a danas Židovi ipak imaju "nezavisnu državu i snažnu vojsku".
Odgovarajući na Hamasovo neselektivno zasipanje Izraela raketama i gerilski upad s pokoljem i otmicom stotina civila, ta se država i vojska primila temeljitog ravnanja Gaze koja, međutim, za suštinski bolju realnost – odnosno, tretman od strane svog okupatora – ionako ne zna. Hamas pritom nije baš nikakva enigma, fanatičan i okrutan kakvim ga poznajemo odavno. U svoje teorijske, statutarne osnove jasno je ugradio mržnju prema Židovima i cilj uništenja njihove države, sve u ime i slavu islama, a jezivu reputaciju stekao je i pomoću bombaša-samoubojica na ulicama Izraela.
Takva vojna i politička grupacija zacijelo odgovara školskim predodžbama terorističke organizacije s brojnim zločinima na rovašu, osim što Hamas nije postao do te mjere utjecajan bez specifične pomoći svog neprijatelja, države Izrael. Ukratko, povijest Hamasa obilježena je indirektnim poticajima s druge strane, radi izazivanja raskola s ostalim palestinskim organizacijama, do ovog stoljeća znatno jačima, a izvorno nagnutim ulijevo; posrijedi je u prvom redu PLO-Fatah. Hamas je narastao posebno na ekstremizaciji sad već dugo okorjelog izraelskog, židovsko-državnog stajališta prema Arapima.
Hrvatska je ovime radikalizirala svoju poziciju spram Palestine, ako imamo u vidu dva suzdržana glasanja početkom prošlog desetljeća: o pristupanju te okupirane države UNESCO-u, i o dodjeljivanju joj uloge promatrača u samom UN-u
Za digresiju unutar digresije, valja nam takvo specifično suzbijanje lijevih, temeljno antikolonijalnih pokreta i procesa, naročito u dominantno islamskom svijetu, staviti u kontekst širokoga kontrarevolucionarnog djelovanja SAD-a i njegovih važnijih saveznika. Po razmjerno sličnom su modelu, uz kompleksan ekonomski pritisak, krajem 20. stoljeća oslabljene mnogobrojne socijalno-emancipacijske struje u tom krugu, e da bi se otvorio prostor za uspon nacionalno i vjerski orijentiranim snagama. No paralelno s favoriziranjem Hamasa u odnosu na interno-palestinske mu suparnike, Izrael je uporno odbacivao svaki znak hamasovske volje za pregovaranjem o strateškim prijeporima. To se ubrzo nakon Druge intifade, ustanka Palestinaca na početku ovog stoljeća, pretvorilo u svojevrsnu luđačku košulju za kompletno stanovništvo Gaze. Prvenstveno u Gazi, ali i na Zapadnoj obali – većem dijelu okupirane Palestine – tako je već nekoliko generacija stasalo pod, za iole podnošljiv život, krajnje nemogućim uvjetima izraelske političke i vojne presije. Gaza se ne bombardira nipošto tek od 7. listopada, nego tamo civili ginu od projektila IDF-a svako malo sve ove godine, na stotine i stotine njih, i to ponajviše maloljetnika, jer oni čine 57 posto stanovništva Gaze zatočenog iza žičane ograde.
Zapadna obala s istočnim dijelom Jeruzalema izložena je pak drugoj, unaprijeđenoj okupacijskoj taktici sistematičnog naseljavanja stotina tisuća židovskih kolonizatora potpomognutih državnim aparatom. Ponajviše je za taj pothvat poslužio dolazak golemog broja Židova iz Rusije i ostalih zemalja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Njihovo učešće bilo je osnovom za provedbu aparthejda povučenog naglašeno – premda se to danas uglavnom prešućuje – po klasnoj liniji, a ne isključivo nacionalnoj. Palestinci su od druge polovine 1990-ih godina postupno sasvim isključeni iz ekonomije Izraela, zahvaljujući novoj, kvalificiranijoj radnoj snazi, ne samo nacionalno-politički motiviranoj, te državno-privrednoj transformaciji od klasične prema digitalnoj industriji.
Povrh svega, kako na okupiranim teritorijama Palestinci odgovaraju vojnim pravosudnim tijelima, a Židovi civilnim, ne čudi statistika o rekordnoj množini Arapa uhapšenih i zadržanih mjesecima i godinama u zatvoru bez ikakve optužnice i suđenja, a čiji se broj ovog ljeta popeo na preko 1200. Prije ili kasnije, htjeli to priznati ili ne, bilo bi iznenađujuće da nije došlo do ovakve Hamasove provale. Nitko se izvana više nije aktivno previše obazirao na permanentni državni teror Izraela i udes Palestinaca bez kraja i konca, čak ni dvije od četiri susjedne arapske države, kamoli SAD i Hrvatska i Papua Nova Gvineja.
Unutar granica Izraela i Palestine dobili smo time stabilan rat do istrebljenja koji predvode dvije nacionalne izrazite desnice. Ona židovska hranjena je pritom razumljivim strahom od povijesno neusporedivih progona i pogroma kroz više milenija. O tim vlastima kao slobodnome, demokratskom izrazu narodne volje – makar u smislu liberalnom te parlamentarnom – ne može se više govoriti ni u Izraelu, na čelu sa strankama i koalicijama poput Likuda ili Kadime ili Yamine, a u Palestini samo sarkastično.
Posljedice bombardiranja u Gazi (Foto: Stringer/Reuters/PIXSELL)
Ukupno, od konstruktivnih dana Yitzhaka Rabina i Jasera Arafata iz 1993. i 1994. godine, na vidiku nema opcije koja bi jamčila barem početnu namjeru mirotvorstva, a ni održivog koncepta izgradnje međunacionalnog suživota. Ni nakon desetak tisuća novolikvidiranih Gažana, izraelskoj vlasti niti na kraj pameti nije obustava lova na Hamas, dok se reakcija na njegov napad pretvara u osvetnički genocid naočigled cjelokupnog svijeta. I nisu samo Palestinci ili drugi neki Arapi zatečeni u očajničkom refleksu ekstremne netrpeljivosti, nego danas i vodeći izraelski mediji – najviđeniji komentatori, poput Roya Sharona ili Nadava Shragaija – pozivaju na bar "milijun mrtvih tijela u Gazi", zato što su "Hamas i Gažani jedno te isto". Otvoreno pitanje ostaje dakle jedino to hoće li se opisano nasilništvo preliti šire po Bliskom istoku, da ne otvaramo daljnju ratnu perspektivu. Prijetnja uključuje sve češće javne izljeve mržnje prema Židovima na globalnom sjeverozapadu, ne samo od tamošnjih muslimana.
No zapravo bismo u smislu potrage za alternativom morali počuti i zavidno masovnu te naprednu židovsku nestranačku opoziciju u Izraelu i drugdje. Oni su među prvima osvijestili i razglasili stav da se ničiji mir i sigurnost ne mogu graditi na potlačenosti nekoga drugog, a njihova podrška domaćim Arapima proteže se također desetljećima unatrag, posredstvom nebrojenih, u razne civilne udruge organiziranih ljevičarskih aktivista, novinara i humanitaraca, znanstvenika i drugih intelektualaca, vojnih veterana, rabina i bogoslova itd. Pored ostalog, prepoznali su i opsesivno inzistiranje na bezuvjetnom kvalificiranju Hamasa kao terorističke i zločinačke organizacije prije svakog drugog spomena aktualne situacije. U pitanju je natureni okvir za interpretaciju i razumijevanje eskaliralog sukoba čija bi se historija prema tome imala mjeriti tek od 7. listopada, a sve to u vidu moralne ucjene za usvajanje diskursa koji abolira Izrael unaprijed i unatrag. Poneki su ga prigrlili bez kolebanja, i dojmljiva je ustrajnost kojom zadržavaju tu poziciju usprkos sve evidentnijem iživljavanju nad civilima Gaze.
Hrvatska, recimo; ovdje nismo hapsili one koji su zbog toga protestirali na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, iako to ne bi ni bilo najgore, pogotovo nakon batinanja i privođenja ili političkog ostraciranja raznih židovsko-opozicijskih demonstranata u pojedinim zapadnim državama posljednjih dana. Zauzvrat nas je državna vlast svrstala uz jastrebove, skupa sa šačicom druge austrougarske, oceanijske i latinoameričke sitneži.
Reakcija naše parlamentarno-stranačke opozicije na to nesnosno opredjeljenje, praćeno i plaćeno stotinama ubijenih Palestinaca svaki dan, fatalno je mlaka i jalova, ziheraška i licemjerna, ne računajući otpor Radničke fronte. Otprilike je baš onakva kako će je sročiti npr. Možemo! koji se poziva na alibi-stajalište Europske unije, ili Most koji bi želio kritizirati HDZ, ali i tržiti panikom od novog vala izbjeglica u Hrvatskoj. Pravovjernost hrvatske javnosti osigurava se pritom barem u kontroliranim medijima, prije svega na javnoj radioteleviziji. Kadar do kadra, desničarski nastrojeni Ivo Goldstein i Mate Granić tamo defiliraju ruku pod ruku, s opravdavanjem izraelskog "prava na samoobranu", a bez ijedne primjedbe na državnu politiku Izraela. S te pozicije savršeno se dalje uklapa iskoristivost etikete antisemitizma za pouzdanu i široku primjenu.
Antisemiti su zato postali ili ostali svi koji nalaze ponešto ili štošta negativno u izraelskoj politici; antisemitima su proglašeni i židovski pojedinci koji gaje skepsu prema njoj, tzv. samomrzeći Židovi, kako ih prezrivo označavaju pristalice neocionizma. Ako vidite problem u tome što se Izrael poziva na Hamasovo skrivanje iza palestinsko-civilnog "živog štita" kao opravdanje za višetjedni neprekidni bombardman po Gazi, pa ste možda i pripadnik nove hrvatske Inicijative za slobodnu Palestinu, sigurno ste antisemit.
Pa bio motiv Vlade RH za rečeno pozicioniranje oko rezolucije UN-a čisto poslušnički te profiterski, ili je na stvari tek simboličko otkupljivanje nekih ranih, tuđmanovskih grijeha ove države, svejedno se mora znati da je njegova cijena ustvari pristajanje na pravo jačeg, ujedno i vrtoglavo rastuću spiralu nasilja na istočnoj obali Mediterana. A mi ipak posjedujemo i drukčiju vrstu memorije na istu temu, od vremena kad je SFRJ veoma precizno i vjerodostojno odmjeravao židovsko-arapske okršaje. U pravu je s tim i Milanović, ruku na srce, kad veli da se za kritiku izraelske politike nema što ni kome ispričavati, jer "mi" ovdje nismo proganjali Židove.
Nije se zabunio, nije ovaj put ništa pobrkao, nego s razlogom poziva na baštinu Narodnooslobodilačke borbe u kojoj su se zajedno protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika borili i muslimani i Židovi. U međuvremenu su se odnosi uvelike promijenili i zakomplicirali, kako u Izraelu te Palestini, tako i kod nas, ali definitivno na štetu današnjice, ne takvih historijskih pozicija. Stoga ostaje i opstaje zasad samo izvjesnost nakbe, neprekinute katastrofe nad Palestincima. S tome adekvatnim glasanjem Hrvatske, države prijateljice odgovornosti za zaštitu od masovnih zločina, ugledne članice međunarodnih tijela za izgradnju mira.
