>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Hrvatski sludiji

Ante Čović i Pavo Barišić ukazali su se u punom sjaju, nakon čitavog niza vratolomnih manevara kojima su Hrvatske studije prvo izvana degradirali s ranga sveučilišnog centra na rang sveučilišnog odjela, a zatim, baš neki dan – iznenada unaprijedili u fakultet. Sad se to čudo nacionalne znanosti i obrazovanja zove Fakultet hrvatskih studija

Filozofi su samo različito tumačili sveučilište, no uto su se na onome zagrebačkom pojavili Ante Čović i Pavo Barišić. Bio je početak devedesetih godina 20. stoljeća, i mlade Hrvatske koju je trebalo podhitno isprati od grešne prošlosti. Najprije komunizma te internacionalizma, jasno. Dvojica mudroslova čiji se znanstveni prinos kasnije pokazao relativno skromnim, ali zauzvrat dubioznim, ipak će tad udariti čvrste temelje za nesmetani razvoj novog lica univerzalnosti, pa i univerziteta. Poradit će na upućivanju u život Hrvatskih studija, institucionalnog novuma unutar kojeg je moguće svaku znanstvenu disciplinu postaviti kao ekskluzivno nacionalnu. Tako smo s vremenom dobili npr. hrvatsku psihologiju i hrvatsku komunikologiju i hrvatsku pedagogiju.

Blaženka Divjak nije mogla protiv Borasove i Čovićeve samovolje koju oni uredno tumače kao sveučilišnu autonomiju, do te mjere da to pitanje u moderno doba nikad ovdje nije toliko tematizirano

Nije prošlo mnogo, a Čović i Barišić ispraćeni su odande kako i priliči onima koji gaze ispred svog doba, uz finu mjeru pompe, katrana i perja. Ali samo da bi se dvadeset i kusur godina potom ukazali u punom sjaju, nakon čitavog niza vratolomnih manevara kojima su Hrvatske studije prvo izvana degradirali s ranga sveučilišnog centra na rang sveučilišnog odjela, a zatim – evo baš neki dan – iznenada unaprijedili u fakultet. Ej, fakultet! Sad se to čudo nacionalne znanosti i obrazovanja zove, dakle, Fakultet hrvatskih studija.

Pavo Barišić imenovan mu je za prvog dekana, dok je Ante Čović neformalno tamo još značajnija figura. Impozantno je tako zatvoren krug jedne sasvim privatne vizije u najjavnijem mogućem polju društvenih djelatnosti. U redu, moguće je da ćemo kroz narednih četvrt stoljeća ovdje imati i kompletno jedno Sveučilište fakulteta hrvatskih studija, jer za Čovića i Barišića više ništa nije nemoguće. A i pripadaju miljeu gdje se profesori teško daju navesti u penziju nakon 65 godina života. No pustimo sad to što bi još moglo biti. Red je da upremo malo svjetla na pojedine momente u razvoju Hrvatskih studija, da bi bilo jasnije kako su dvojica naših brižnih filozofa to uopće uspjela provesti. Jer nije bilo potrebno samo izvrnuti naglavce tolika naučna uporišta, od metodologije do epistemologije, da bi se opravdalo zasnivanje predmeta kao što je hrvatska sociologija. Bilo je neophodno stvoriti dojam da nije posrijedi inače zabranjeno udvajanje poučavanog studija pod krovom istog sveučilišta. Disciplinarni je paralelizam, dakako, zabranjen među različitim sastavnicama te načelno jedinstvene, pa i svake druge sveučilišne ustanove. A u Zagrebu je već postojao ozloglašeni Filozofski fakultet.

Za transcendiranje supstance angažirana je, logično, Crkva. U novoosnovane Hrvatske studije otpočetka se uselio Filozofski fakultet Družbe Isusove. On pak u crkveno-obrazovnom svijetu ove zemlje predstavlja ono što Hrvatski studiji znače po svjetovno-obrazovni. Neki tip iluzionističke podvale već na internoj razini, naime, i zato se na nj svojedobno pred rektorom Sveučilišta u Zagrebu obrecnuo i sam dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta. No uskoro su Barišić i Čović pometeni s Hrvatskih studija zbog pretjerano nepriličnih radnji, pa će sve otići u dvodecenijsku hibernaciju. Sadašnjem dekanu, recimo, zagrebački je rektor tad predbacio to što je ustanovom poslovao, kao zamjenik voditelja dotičnog sveučilišnog centra, preko Instituta za filozofiju.

Narednih dvadesetak godina zabavljat će nas uglavnom u svome užem, filozofskom polju. Tamo će vladati pojedinim fahovskim adresama, smišljati nova pseudoznanstvena uporišta poput onoga bioetičkog, i nadasve rado prepisivati bez navođenja izvora. Njihov će čas opet kucnuti s karijernom afirmacijom Damira Borasa, klerikalnog praktičara u akademskoj zajednici koji početkom ovog desetljeća s pozicije dekana Filozofskog fakulteta uzima pripremati teren za prodor Katoličkog bogoslovnog fakulteta na tu instituciju. Pokušaj je odbijen, no Boras uz pomoć zahvalnih kateheta postaje zagrebački rektor. Ali nipošto nismo prvi koji će potom ustanoviti da na njega u velikoj mjeri utječe njegov prorektor Ante Čović. I događaji se nakon toga ubrzavaju. Valjat će raščistiti dosta nagomilanih problematičnih odnosa, te osigurati stanovite pozicije radi budućeg statusa i ovlasti, kao i pripadajućih apanaža. U ovim novinama pisali smo već dosta o uzajamnim poslovnim vezama i potporama između spomenutih imena i šire, ili o novčanim nagradama i javnim dotacijama koje su međusobno namjenjivali. Sad ćemo se ipak zadržati samo na onome što se tiče veličanstvene pripovijesti o Hrvatskim studijima.

U međuvremenu tamo se skrasilo i nekoliko mlađih neovisnih filozofa koji nisu bili impresionirani navedenim autoritetima. Naprotiv, raskrinkali su ih kao znanstvene šibicare. Ono što su Čović i Barišić, uz još neke jatake, uspjeli napraviti da bi se obranili od optužbe, bilo je zataškavanje prijava za plagiranje koje su protiv njih i srodnih im pojava podnosili Pavel Gregorić, Tomislav Janović, Tomislav Bracanović i Davor Pećnjak. Prijave će godinama ostati zakopane u sveučilišnim ladicama, sve do sredine ovog desetljeća.

Akademska i opća javnost prisjetila ih se u značajnijoj mjeri tek kad je Pavo Barišić 2016. godine postao ministar znanosti u vladi Andreja Plenkovića. Eto još jedne zgodne sličnosti Barišićeve i Čovićeve. Ante je Čović također bio ministar znanosti, u onoj tzv. vladi nacionalnog jedinstva 1991. godine, probivši se tamo kao mladi docent s upitnim talentom za filozofiju, ali nedvojbenim politikantskim darom. Jer netom je bio usred osobnoga snažnog zaokreta s marksističko-filozofskih pozicija k naglašeno etničkim i bioetičkim. A s ministarskim mandatom Barišića i rektorskim Borasa dolazi ura i za obračun sa stasalom opozicijom na Hrvatskim studijima. Znali su da za takav pothvat treba povezati više ključnih upravih funkcija na raznim stranama.

Da ne zaboravimo u tom pogledu: ministrova supruga Karmela Barišić bila je tad na čelu državnog Akreditacijskog savjeta za vrednovanje institucija u visokom obrazovanju. Formalno je otišla s tog mjesta zbog njega, ali je ostala u savjetu. Boras će tad prorektora Čovića namjestiti za revizora nad zapuštenim slučajem Hrvatskih studija, a zatim će se sve odvijati dosta brzo. Glavna struja projekta bit će kadrovsko raščišćavanje s različitim metodama, od izravnog pritiska do posrednih s reduciranjem kvota na nekim odsjecima.

Zapravo, ne tek nekim. Najdrastičnije je u tom smislu, s kvotom od nula studenata za narednu studijsku godinu, tretiran odsjek za – filozofiju! Od najistaknutijih predstavnika otpora onome što u institucijama i filozofskoj znanosti znače Čović i Barišić, ostat će tamo jedino Tomislav Janović. Nadređeni će ga usput maltretirati i po osnovi njegova sindikalizma, kao povjerenika Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja na Hrvatskim studijima. Ali kruna svih upravno-alkemijskih napora opisane klike bilo je nevjerojatno reduciranje te ustanove sa stupnja centra na sveučilišni odjel. Borasu i Čoviću je to moglo poći za rukom samo tako i zato što je u tome momentu na položaju sektorskog ministra bio Pavo Barišić. Manevar im je omogućio razne vanredne uzurpacije Hrvatskih studija, iako je bio pravno sasvim neispravan. Jer za propisani niski rang odjela imali su daleko previsok broj znanstvenih polja i disciplina. Ako bi se mjerilo samo prema kvantitativnom parametru, već su ranije trebali postati fakultet. Nisu morali, iako je pretvaranje iz centra u odjel trebalo biti i teoretski nemoguće, pa je jedino opravdano moglo biti zadržavanje statusa quo ili unapređenje u rang fakulteta.

No tad se to nije smjelo dogoditi, tad ih je još trebalo podjarmiti. Barišić je ubrzo skinut s ministarske funkcije, zahvaljujući primopredaji sektora među koalicijskim partnerima i angažmanu Blaženke Divjak. Nova ministrica neće moći ništa poduzeti protiv Borasove i Čovićeve samovolje koju oni uredno tumače kao sveučilišnu autonomiju, do te mjere da to pitanje u moderno doba nikad ovdje nije toliko tematizirano. Damir Boras naprosto je stao kompulzivno podizati tužbe protiv ministarstva koje je odjednom posegnulo za upravnim nadzorom poslovanja sveučilišta, suočeno s preteškim indicijama o zloupotrebi ovlasti. Dignuo je čak tri takve na Ustavnom sudu RH, uz brojne manje i pojedinačne koje će drugdje u njegovo i Čovićevo ime aktivirati sveučilište.

Upravni nadzor je osujećen, Divjak je izvisila, a zaludu se bunila i javna pravobraniteljica Lora Vidović. Za to vrijeme su veliki meštri dovodili na tuceta novih nastavnika u instituciju kojoj su srozali i formalni status i broj upisa. Među njima su se zatekao i Čovićev te Barišićev kompanjon Mislav Kukoč – također optužen za plagiranje – dok je Mislav Ježić, zaslužni suradnik s Filozofskog fakulteta, završio u Družbi Isusovoj. S potonjom kućom vezan je jedan od najluđih kadrovskih transfera u toj fazi, tj. posve nedavno.

Prije godinu i pol dana potpisana je dopusnica za punopravni rad nove sveučilišne sastavnice, bivšeg Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, sadašnjeg Fakulteta filozofije i religijskih znanosti. Pod starim imenom nisu bili u sastavu Sveučilišta u Zagrebu, no Boras ih je primio usprkos ranijim opravdanim primjedbama i s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, kamoli iz drugih smjerova. Ne radi se tek o pitanju odvajanja crkvenog i sekularnog u javnom obrazovnom sustavu, nego i o evidentnom disciplinarnom udvajanju. Čak i bitno gorem od toga, jer zagrebačko sveučilište sad već ima nekoliko ravnopravnih fakultetskih sastavnica koje smjeraju predavati npr. filozofiju. I to u ovom ili onom vidu, pa makar i kao teološku, da ne kažemo bioetičku pseudoznanost.

Ruku na srce, nema univerziteta od ovog univerzalnijeg. Svi naučavaju faktično sve! Zato se i moglo dogoditi da s potpisom na dopusnici za Fakultet filozofije i religijskih znanosti, u smjeru iste ustanove prođe i kadrovsko pretrčavanje otprilike petnaestero nastavnika s Hrvatskih studija. Jednostavno, tamo su bili prisutni otpočetka, ugrađeni u nacionalni projekt privatizacije javnog visokoškolskog sustava. Bili su preuzeti na revers iz Družbe Isusove, zatim pošteno vraćeni. Obje te prevare od institucija sad su fakulteti.

Pojedini akteri ove priče, da napomenemo i to, nisu samo zbog politikantstva nečasno ispraćeni s Filozofskog fakulteta. Veže ih dodatno činjenica da im se prohtjelo ostati u radnom odnosu – te sa sveučilišnim ovlastima – i nakon navršene obavezujuće dobi za umirovljenje. A ovlasti podrazumijevaju i dostupnost javnofinancijskih resursa. Ali o njihovim pustolovinama u stjecanju potrebnih uvjeta za ostanak na položaju ovdje smo već ispisali stranice teksta. Ovom je prigodom dovoljno reći da su Hrvatske studije, uz pripadajuće depandanse i osiguravanje viših instanci, pretvorili u svoju odstupnicu za stare dane. Pavo Barišić prema njima je mladić, taj glatko može nategnuti još sedam do osam godinica na položaju. Ne sumnjajmo da to i namjeravaju, barem kao neformalni kolektiv. Indikativan je već i način na koji su Boras i Čović imenovali Barišića i fakultetsko vijeće. Odredili su njegov sastav, umjesto da mu demokratski omoguće autonomni izbor na licu mjesta. Drugim riječima, da prepuste Hrvatskim studijima da sami odrede sastav, kao što to čine druge sastavnice. Ili da ga uopće ne proglašavaju fakultetom, ako već nemaju povjerenja ni u kadar friziran u velikoj mjeri po njihovu ukusu.

Nemojmo od nadležnog ministarstva u ovakvoj vladi ni ubuduće očekivati da zauzda opisano mahnitanje. Studenata na Hrvatskim studijima ima danas manje negoli prije nepune tri godine, kad je zadnji put bio mijenjan status ustanove, ali zaposlenih sad ima otprilike 120, u odnosu na ondašnjih oko 70. Osvanuo je tamo i jedan novi sindikat naklon Anti Čoviću, a na čijem je čelu povjesničarka Vlatka Vukelić, čuvena revizionistkinja i bivša dopredsjednica stranke HSP Ante Starčević. I nema veze što se još donedavno – dok se centar svodilo na odjel – u neposrednoj blizini Borasa i Čovića ponavljalo da nove fakultete ne treba osnivati dok se zagrebačko sveučilište sasvim ne integrira. No više ga toliko ne tumače, radi se o tome da su ga već izmijenili.

1/2