>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Hvala ti, Karamarko

Nesretni vođa onih čija se destruktivna grabež ne da obuzdati zapravo je bio taj na kojeg je na koncu pala odgovornost. Koliko god u svjetlu njegove afere s MOL-om izgledalo sebično to što je odbio odstupiti kako bi se besramna vlast mogla održati, on je ipak taj koji ju je odlučio srušiti

Uistinu genijalan plan premijera Tihomira Oreškovića da prodajom državnih udjela u nizu poduzeća, u prvoj fazi za 200 milijuna, a u drugoj za još 300 milijuna eura, smanji javni dug i time poboljša kreditni rejting Hrvatske za jedan stupanj, raspao se već za nekoliko dana, baš poput njegove vlade. Ta skupina pomno selektiranih stručnjaka, njegovih ministara, među kojima su i ona ministrica rada i mirovinskog sustava koja je svojevremeno izjavila da ne zna kako se puni državni proračun, i onaj drugi potpredsjednik Vlade koji je izjavio da u njezinom neznanju ne vidi nikakav problem, spremno je digla stručne ruke za ideju po kojoj će se utrženim iznosom od 1,5 milijardi kuna značajno utjecati na pojeftinjenje javnog duga teškog 290 milijardi kuna. Zamisao je bila tim genijalnija što je Vlada uz prodaju prvog paketa državnih udjela, kojom je odlučila smanjiti javni dug za 200 milijuna eura, istovremeno odlučila sklopiti novi dužnički aranžman kojim će javni dug povećati za milijardu eura.

Nakon što je premijer pustio u prodaju dionice prve firme, Končara, on i njegov ministar financija Zdravko Marić suočili su se s činjenicom da su ‘strani investitori’ – što je inače Oreškovićev eufemizam za kupce hrvatskog duga – drastično povisili kamatu na novac koji plasiraju Hrvatskoj. Lani u ožujku vlada Zorana Milanovića prodala je na međunarodnom tržištu obveznice vrijedne 1,5 milijardi eura uz kamatu od tri posto, a prošlog su tjedna ‘strani investitori’ Mariću i Oreškoviću ponudili da će otkupiti milijardu eura uz, kako se naknadno doznalo, kamatu od pet posto. Iako ne predstavlja službeni kreditni rejting koji dodjeljuju agencije, to predstavlja rušenje neslužbenog rejtinga uz skok kamate od čak 60 posto.

Sveopća rasprodaja imovine bila je sve u čemu se sastojala ekonomska vizija korporacijskog računovođe Oreškovića, koji je, da nije takav đon-obraz, trebao podnijeti ostavku i prije nego što je to od njega zatražio Karamarko

Najavljujući svoj genijalan plan, predsjednik raspadajuće hrvatske vlade uvjeravao je javnost kako će se prodaja državnih udjela isplatiti samim poboljšanjem kreditnog rejtinga. Tvrdio je da će, poraste li rejting za 0,5 postotnih bodova, država ne samo zaraditi na privatizaciji nego će još i na kamatama na javni dug uštedjeti otprilike onoliko koliko vrijede prodana poduzeća, oko 1,5 milijardi kuna. Dogodilo se suprotno, to da su mu ‘strani investitori’ ponudili novac skuplji za dva postotna boda, što bi se, kada bi se iz neslužbenog pretočilo u službeni rejting Hrvatske, adekvatno premijerovoj vlastitoj računici odrazilo na ukupno povećanje proračunskih izdataka na kamate za šest milijardi kuna. Naravno da su Orešković i Marić promptno odustali od izdavanja euroobveznica po takvoj kamati. To što su kasnije uvjeravali javnost da se ništa strašno nije dogodilo, da država nije pod pritiskom da se sada zaduži i da je nepovoljna kamata samo odraz trenutačne političke nestabilnosti, bio je tek proziran pokušaj zataškavanja činjenice da se ekonomska politika ove Vlade potpuno raspala, onako kako su se raspale i njezina vanjska, unutarnja, manjinska, kulturna, zdravstvena, obrazovna i svaka druga politika – onako kako se raspala sama Vlada.

Jedino što Hrvatsku još drži iznad vode jest povoljan zalet koji je na valu evropskog oporavka i priključivanja Evropskoj uniji uhvatila bivša Vlada, provevši restrukturiranje javnih poduzeća i oslobodivši u zadnjoj godini mandata potrošnju poreznim rasterećivanjem dohotka i jakim potezom u slučaju konverzije švicarskog franka. Raspadajuća Oreškovićeva vlada u svoja četiri i pol mjeseca nije se na taj zalet ničim novim naslonila. Njezina je najupečatljivija reforma bila ukidanje pečata. Jedina stvarna reforma, ona kurikuluma, koju je započela prethodna Vlada, sabotirana je. Ne postoji gotovo ništa drugo iz njezinog ‘Nacionalnog programa reformi’, pompozno predstavljenog u travnju, što je početkom lipnja još ostalo u sjećanju, osim onih dviju štetnih odluka, o povišenju dobi za odlazak u mirovinu i o privatizaciji tzv. nestrateških tvrtki iz državnog portfelja. Sveopća rasprodaja državne imovine pod neuvjerljivim i na međunarodnom tržištu smjesta demantiranim obrazloženjem o smanjenju cijene zaduživanja bila je sve u čemu se sastojala ekonomska vizija korporacijskog računovođe Oreškovića, koji je, da nije takav đon-obraz, nakon propasti svojeg plana trebao podnijeti ostavku i prije nego što je to od njega zbog eskalacije političkog sukoba zatražio Tomislav Karamarko.

Nije problem Hrvatske u trenutačnoj političkoj nestabilnosti, već u posvemašnjoj političkoj debilnosti koja je do nje dovela, u tome što su na vlast zasjeli neiskusni, nezasitni, nesposobni i više od svega neodgovorni ljudi, toliko neodgovorni da su na čelo Vlade postavili najbezobraznijeg među njima, kanadskog padobranca Tihomira Oreškovića, čovjeka bez ikakvog prethodnog političkog i dužnosničkog staža koji jedva da ima blagog pojma o zemlji koju se drznuo voditi. Taj avanturist ni nakon katastrofalnog neuspjeha svoje prekooceanske pustolovine nije pokazao trunku srama, a kamoli odgovornosti da se makne i pusti građane da izaberu nešto bolje od ove raspadajuće prevare. Drugi među drznicima, Božo Petrov, veliki reformator općenito i reformator tuđih stranaka posebno, idejni otac mrtvorođene ‘vlade stručnjaka’ i samog ‘nestranačkog premijera’, držao se do kraja zajedno s ovim prvim, Oreškovićem, uporno odbijajući prihvatiti evidentan promašaj svojeg političkog projekta i demonstrirajući megalomansku sklonost da unatoč želji ogromne većine građana vodi naciju još dublje u ponor.

Treći, Tomislav Karamarko, šef stranke nezasitnih, nesretni vođa onih čija se destruktivna grabež ne da obuzdati, zapravo je bio taj na kojeg je na koncu pala odgovornost. Koliko god u svjetlu njegove afere s MOL-om izgledalo sebično to što je odbio odstupiti kako bi se besramna vlast mogla održati, on je ipak taj koji ju je odlučio srušiti. Šteta bi bila da ga se u tome spriječi. Kakve god iluzije o naknadnom preslagivanju možda imao, tog čovjeka u njegovom sadašnjem naumu valja svim srcem podržati. Hvala ti, Tomislave Karamarko.

1/1