>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Nada Beroš

In memoriam Josip Vaništa: Čovjek koji je volio distancu

Vaništa je živio u paralelnim svemirima. Istodobno je bio tankoćutan i precizan svjedok i kroničar svog vremena i intuitivni anticipator novog, nadolazećeg doba. Živio je dvostrukim životom, građanskog, sveučilišnog profesora i umjetnika koji traga za radikalnim rješenjima

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu. Na prazninu koju slikar treba preobraziti u živi prostor. Živi prostor prava je narav slikarstva.

Jednako je dobro govorio kao što je pisao – i kao što je crtao. Bez suvišnih detalja, s neočekivanom poantom. Tako godinu 1945., koju dočekuje u rodnom Karlovcu, opisuje samo dvjema rečenicama: ‘Pejzaž s ruševinama. Marmelada zamotana u stare novine’

Često se po odlasku velikana, a takav je nedvojbeno bio Josip Vaništa (1924. – 2018.), zna otvoriti pukotina koja sada jasnije nego prije razgraničuje dvije fronte, dva suprotstavljena tabora. Apologetski i negatorski. I to je u redu. Borba za interpretaciju legitimno je ratovanje u povijesti umjetnosti. Sve je bolje od šutnje koja, nadam se, neće pokriti kompleksno Vaništino djelo – likovno i spisateljsko – koje je, paradoksalno ali iskreno, zagovaralo tišinu, šutnju.

Vaništa je živio u paralelnim svemirima. Istodobno je bio tankoćutan i precizan svjedok i kroničar svog vremena i intuitivni anticipator novog, nadolazećeg doba. Živio je dvostrukim životom, građanskog, sveučilišnog profesora i umjetnika koji traga za radikalnim rješenjima. Ilustratora koji svojim angažmanom u novinskim izdanjima osigurava pristojan životni standard svojoj obitelji i zakletog avangardista koji stvara ‘konceptualna’ djela koja nemaju nikakvog izgleda da postanu roba na tržištu ili izložak u umjetničkim institucijama.

Bježao je od javnosti i medija, ali se znao koristiti njihovim mehanizmima, a često ih je znao i preduhitriti. Tako je na primjer na brojne adrese odaslao pozivnicu s tekstom ‘Izvolite prisustvovati’, 1961., bez naznake datuma, mjesta i događaja na koji se publika poziva, anticipirajući današnje ‘odgođene’ i ‘krnje’ oglašivačke kampanje. Također je nekoliko važnih radova i projekata realizirao putem novinskih oglasa (‘Sliku Josipa Vanište, zbog odlaska, dajem/poklanjam u dobre ruke, Prednost: domaćice i umirovljenici’, 1990.).

Premda visoko socijalno osviješten (poput primjerice na fotografiji ispražnjenog izloga s praznom policom dućana rabljene robe u Vlaškoj ulici, ponovljenoj na svih devet stranica umjetničkog antičasopisa ‘Gorgona’), uvijek na strani slabijih i potlačenih (‘Protiv rata’, 1944.), svoj društveni angažman radije ‘maskira’ u neku vrstu formalnog zadatka i gotovo apstraktnog rješenja (‘Prazan tanjur’, 2013.).

Nisu mu bile bliske ideje ‘vođe’ i ‘kolektivizma’, pa ipak je bio neformalni vođa i duhovni otac neoavangardne grupe Gorgona (1959. – 1966.). Svjestan je ‘povlaštenog’ položaja što ga kultura u bivšoj Jugoslaviji ima u odnosu na ostale zemlje Istočnog bloka. Međutim, to ne umanjuje njegovu potrebu za suptilnom kritikom tadašnjeg društva u kojem su tzv. građanske vrijednosti na crnoj listi (‘Beskonačni štap: U počast Manetu’, 1961.). Vaništa, dakako, nije bio ni unutarnji ni vanjski disident, a njegova je kritika više predstavljala svjesnu evaziju, povlačenje iz ideologiziranog prostora kulture, nego što se smiono izlagala oštroj kritici Partije.

Baš kao i Goldstein, i Vaništa se užasavao nacionalizama svih vrsta i ‘vječitog povratka fašizma’. Rado je čitao Novosti, a kada više nije mogao sam čitati, čitao mu ih je unuk Luka

Oblik ‘tihe pobune i otpora’ mnogi će kritičari sada, pretpostavljam, dovoditi u pitanje. No Vaništa je nedavno kazao kako žali što nije bio do kraja radikalan u umjetnosti, zbog toga što je bio odveć obziran prema obitelji koju nije htio pretvoriti u taoca svoje umjetnosti. Dodala bih, bio je obziran prema svima.

Neće ostati zapamćen po polemikama u javnosti, ali ostat će zapamćen po šetnjama s prijateljima i kolegama, po ‘mislima’, najčešće odabranim citatima iz filozofije i književnosti, koje je razmjenjivao s njima u obliku pisama i dopisnica, nagovijestivši tek kasnije prepoznati žanr u vizualnim umjetnostima – mail-art.

Uostalom, kritičari će i tu vrstu djelovanja Vanište i gorgonaša šezdesetih godina s pravom svrstati u ‘umjetnost ponašanja’ blisku pokretima i pojavama kao što su Fluxus, happening i umjetnost performansa, koji su se otrgli tradicionalnim, ali i modernističkim oblicima produkcije, prezentacije i diseminacije umjetnosti diljem svijeta, u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Japanu.

(Danas, kada se sve više zna i o umjetnicima tog doba koji su djelovali iza tzv. željezne zavjese – poljski, češki, slovački, mađarski, rumunjski umjetnici – možemo sa sigurnošću reći da se priča o hladnoratovskoj podjeli istočne i zapadne umjetnosti itekako mora prevrednovati te da je radikalni ‘duh vremena’ radio na koroziji željezne zavjese gotovo podjednako s obiju strana).

Umrežavao se Vaništa sa svojim istomišljenicima na različitim točkama planeta prije vremena interneta (pokrenuo je i uređivao antičasopis ‘Gorgona’, jedan od prvih primjeraka artist-booka u podijeljenoj Europi), pa ipak je ostajao u izabranoj samoizolaciji. Istodobno je pripadao osamnaestom stoljeću, nekom aristokratskom soju na izdisaju, kako je za njega kazao Miroslav Krleža, ali i dvadesetostoljetnom egzistencijalističkom nihilizmu, socijalističkom optimizmu usprkos.

Usudila bih se reći da je Vaništa bio i izvanzemaljac, osoba izvan vremena i prostora, koja je samo nekom greškom obitavala u svom malom ateljeu u Križanićevoj ulici 11, na petom katu.

Osobito posljednjih godina, taj dojam je pojačavao i njegov fizički izgled osobe koja se sva pretvorila u transparentnu glavu na krhkom tijelu. Dobrovoljno zarobljen u toj glavi, pod kraj života pretvorio se u samu nemateriju – misaonost. Ponekad mi se činilo da Vaništa postoji samo kao snažan mentalni stroj – perpetuum mobile – za koji ne postoji opasnost da će se ugasiti. Kao da je propadanje materijalnog, hardwarea, zaustavljeno alkemijskim procesom kako bi se još snažnije mogao vinuti briljantni um.

Ipak, dugo su ga služili i ruka i oko i sjajan osjećaj za prostor i zvonak i razgovijetan glas, a najviše od svega mnoge je fascinirala njegova memorija. Tek prije nekoliko godina, kada je već prešao devedesetu, u strahu da se ne ponavlja priupitao bi sugovornika: ‘Jesam li vam to ranije pričao?’

Više od memorije, mene je privlačio način njegova kazivanja. To je možda bio i najveći Vaništin dar o kojem se najmanje govorilo. Dar pripovjedača, naratora. Nije imao epska svojstva, naprotiv, sve je bilo izrečeno u kratkim sažetim opisima, s neobičnim detaljima, mirisima i bojama, često puta izgovoreno u eliptičnoj i pomalo enigmatičnoj formi.

Jednako je dobro govorio kao što je pisao – i kao što je crtao. Bez suvišnih detalja, s neočekivanom poantom, koja uvijek ističe nešto obično, beznačajno, efemerno. Taj ‘japanski’ prozno-pjesnički iskaz sadržavao je više od vizualnog prizora. U njemu je uvijek bio prisutan i kontekst (pa i kritika) društva. Vaništa je bio političko biće par excellence. Tako primjerice godinu 1945. koju dočekuje kao mladić u rodnom Karlovcu opisuje samo dvjema rečenicama:

Pejzaž s ruševinama.

Marmelada zamotana u stare novine.

A filozofsku klimu egzistencijalizma sažima u jednom duhovitom retku.

Polovinom XX. stoljeća otkrilo se da je život apsurdan.

Svoj umjetnički ‘program’ formulirao je ovako:

Pejzaž, ravnica pa ravnina, napokon crta, vodoravna linija. Izostavljanje je bilo važnije od onog što se unosilo u crtež. Odvelo me u jednostavnost, redukciju, prazninu. A zatim u šutnju.

Poznati su brojni njegovi darovi koje je ova zajednica uglavnom znala cijeniti: pedagoški dar profesora crtanja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu o kojem svjedoče brojni naraštaji studenata kroz četrdesetak godina Vaniština profesorovanja. Napisane su studije i knjige iz pera uvaženih povjesničara umjetnosti, kritičara i teoretičara u kojima su minuciozno i nadahnuto analizirani njegov slikarski, crtački, ilustratorski opus.

Mnogo je toga rečeno i o Vaništi kao o lucidnom crtaču, bez obzira na to radi li se o portretiranju stvarnih ili zamišljenih sugovornika (Krleža, Ujević, Schönberg, Kafka…) ili o izvlačenju jedne jedine linije koja sugerira put, odlazak, beskonačnost ili prazninu. Analiziran je i Vaništin opsežan slikarski opus, od njegove fascinacije prigušenom bojom i svjetlom do apoteoze efemernih stvari poput kruha i češnjaka.

Od prve samostalne izložbe, zajedno s Miljenkom Stančićem, u Muzeju za umjetnost i obrt 1952. do ‘Ukidanja retrospektive’ u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2013., organizirane su brojne izložbe koje su tematizirale pojedine segmente, točnije fragmente njegova opusa koji je danas uistinu ‘razmrvljen’ u mnogim privatnim i javnim, muzejskim kolekcijama u svijetu.

O svemu tome pisalo se ovih dana. U naslovima se isticala s jedne strane službena titula akademika, a s druge strane neslužbena titula rodonačelnika konceptualne umjetnosti. Ostalo je manje poznato da je Vaništa bio i čuvar moderne baštine, ‘kustos’ posebna senzibiliteta, svojevrstan ‘kulturni animator’. Zahvaljujući njemu sačuvani su neki od najvažnijih opusa hrvatskog moderniteta (Milan Steiner). Posvećene su mu i izložbe u kojima je predstavljena Vaniština višedesetljetna briga za baštinu nekolicine umjetnika (‘Vaniština popudbina’, Gliptoteka HAZU, 2007.), o kojoj je brinuo umjesto nadležnih institucija (Babić, Becić, Detoni, Gecan, Herman, Junek, Knifer, Kopač, Kožarić, Steiner, ali i Manzoni, Morellet, Rauschenberg, Vasarely). Sačuvao je od zaborava i zapise mnogih umjetnika objelodanivši ih u vlastitim, naizgled skromnim izdanjima s koricama od smeđeg natron-papira (Marino Tartaglia, Jerolim Miše, Leo Junek…). Sačuvao je i bogatu korespondenciju s mnogim velikanima hrvatske i svjetske kulture koja će, nadam se, naći svog izdavača.

Nije dakle bio samo vrstan pisac i kroničar čiji su zapisi objavljeni u nekoliko publikacija, od ‘Zapisa’ iz 1988. do posljednje knjižice simbolična naslova ‘Na bjelini’ iz 2015., nego je bio i uporan i agilan nakladnik, ‘poduzetnik u kulturi’, bez direktiva odozgo i bez pritiska profita.

Sve su te aktivnosti neodvojive od njegova umjetničkog habitusa. Kada se ponekad čuju tvrdnje, koje češće iznose umjetnici nego kritičari, da je Vaništa svjesno gradio sliku samozatajnog, zagonetnog i nedodirljivog umjetnika, mistificiravši svoj lik i djelo, najčešće se zaboravlja da je on prije svega bio pristojan čovjek koji je itekako mario za druge, ali je pritom želio sačuvati distancu, poštujući ‘prostor između’, koji svima omogućuje da budu ono što jesu. To što je on ostajao najčešće u ‘kontralihtu’ (Miljenko Jergović), itekako svjedoči koliko je pažnje posvećivao drugima. Nije volio samo sebi slične, dapače, znao je duboko cijeniti drugačije i različite od sebe (‘U čast Ivanki Gatarić’, 2013., jedna je od posljednjih slika koje je naslikao u počast ženi koja je godinama čuvala njegovu djecu i brinula o kućanstvu).

Kao dokaz još jednog proturječja, uz već spomenutu samoizolaciju, Vaništa je bio istinski zoon politikon sve do samog kraja. S posebnom je pažnjom i uvažavanjem primao goste i prijatelje, sa zanimanjem pratio vijesti, čitao novine, komentirao događanja u Hrvatskoj i svijetu. Dovoljno se prisjetiti njegova angažmana u časopisu ‘Erasmus’ sredinom devedesetih, rijetkom časopisu koji je u to vrijeme oponirao Tuđmanovom jednoglasju. Za taj je časopis Vaništa izradio crteže-portrete za svih 28 naslovnica (1993. – 1998). ‘Objavljivati u Erasmusu bilo je opredjeljenje: izložiti se mogućim objedama i diskriminacijama, ali naći i zadovoljstvo u oazi slobodne misli, kojoj je moj prijatelj Pepo Vaništa bio privržen još od rane mladosti pa sve do danas’, napisao je o toj suradnji njegov najdugotrajniji prijatelj, Karlovčanin Slavko Goldstein. Baš kao i Goldstein, i Vaništa se užasavao nacionalizama svih vrsta i ‘vječitog povratka fašizma’.

Rado je čitao Novosti, a kada više nije mogao sam čitati, čitao mu ih je unuk Luka. Oduvijek je bio vezan uz književnost (i glazbu). Skoro bih se usudila reći da je bio ovisnik o čitanju. Slutim da mu je teže pao prestanak čitanja od slikanja.

Mi koji smo imali povlasticu da ponekad boravimo u Vaništinom ‘kontralihtu’, teško ćemo povjerovati u istinitost Cioranove misli koju je Vaništa rado citirao na kraju, kada su ga pitali o smislu života: ‘Živimo da bismo umrli.’ Nekako mi se u njegovu slučaju točnijim čini: ‘Živimo da bismo čitali.’

1/3