>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Intrigantan program

Filmski dio Subversive Festivala: Dva najistaknutija mjesta filmske ponude bila su ‘Taksi’ Jafara Panahija i retrospektiva Alekseja Germana

Filmski dio Subversive Festivala poprilično je marginaliziran posljednjih godina, što srećom ne znači da je izbor filmova manje ambiciozan; naposljetku, Dragan Rubeša na izborničkoj poziciji garancija je ozbiljnosti i intrigantnosti programa. Ove godine dva najistaknutija mjesta filmske ponude bili su aktualni pobjednik Berlinalea, ‘Taksi’ Jafara Panahija, i retrospektiva znamenitog sovjetsko-ruskog sineasta Alekseja Germana, koja je uključivala i njegov zadnji uradak ‘Teško je biti bog’ iz 2013., nedovršen za njegova života.

Jafar Panahi je zbog otvoreno kritičkog odnosa prema islamističkom režimu godinama u njegovoj nemilosti, ali sve to vrijeme snima filmove koje zapadnjačka kino-javnost promovira kao vrhunska umjetnička djela, a njihova autora kao žrtvu tiranskog sistema. To što usprkos navodnom teroru kojem je izložen s lakoćom proizvodi filmove i plasira ih u svijet kao da malo koga zbunjuje, kao što će malo tko javno kazati da ti filmovi baš i nisu naročito impresivni. Panahi je, naime, za Zapad politički zahvalna figura, pa u njegov martirski i vrhunskoumjetnički status nije pametno dirati. I u novom filmu autor koketira s metafilmskim postupcima (sam glumi teheranskog taksista koji manipulira kamerom i snima svoje putnike, a u dijelu filma njega samog snima maloljetna nećaka) i na neki način redefinira odabrani žanr, u ovom slučaju film ceste/putovanja. Pritom nije naročito originalan (iako mu se mora priznati dinamičnost izlaganja i osjećaj za humor), jer ono što ga prvenstveno zanima jest odaslati političku poruku. Tako putnici u taksiju ističu kako je Iran druga zemlja u svijetu po izvršenju smrtnih kazni, da se u njemu ne mogu gledati filmovi Woodyja Allena ni holivudski hitovi, da se učenike na satovima filma podučava poštivanju islamističkih cenzorskih zahtjeva (kad mu nećaka priča o tome, Panahiju se dramatično i patetično kvari raspoloženje), a ključni monolog iznosi nekadašnja zatvorenica koja priča o neslobodi u Iranu iz koje je jedini izlazak povratak u zatvor ili odlazak u svijet. Drugim riječima, ‘Taksi’ je izrazito propagandni uradak koji ideopolitičku eksplicitnost povezuje s ‘ambicioznom’ estetikom; taj spoj nije rezultirao iznimnijom kvalitetom, ali jest možda najsimpatičnijim Panahijevim filmom dosad, za što je najzaslužnija autorova nećaka, prirodna, bistra i slatka djevojčica koja barem jednu trećinu filma iznosi na svojim plećima.

Alekseja Germana s Panahijem povezuju problemi s režimom (u njegovom slučaju Sovjetskog Saveza), no i on je u nesklonim mu okolnostima uspio polučiti opus od četiri itekako prepoznata i priznata filma. U postsovjetskom periodu dao je oduška autorskoj slobodi koja je rezultirala s dva uvelike eksperimentalna uratka slabog komunikacijskog potencijala. Nakon naslova ‘Hrustaljov, mašinu!’, vrlo osebujnog pogleda na završne dane Staljinove strahovlade, desetak je godina radio na posve slobodnoj adaptacija SF romana braće Strugacki ‘Teško je biti bog’, o znanstveniku koji odlazi na planet na kojem ljudi u najgorem smislu riječi žive srednjevjekovno. Učenjak ih želi usmjeriti ka renesansi, ali držeći se načela neintervencijskog boga, što će se pokazati nemogućim.

U bavljenju izabranom temom German razara standardnu naraciju, a glavni mu je interes što sugestivnije kreirati kaotičan groteskni svijet ispunjen ružnoćom i nasiljem. Slika ga u dugim kadrovima gibljivom kamerom, često sasvim približenom objektima snimanja, pa iako je njegovo umijeće impresivno, činjenica je da je film izrazito monoton – ono što je prikazano u prvih petnaestak minuta ponavljat će se sljedećih dva i pol sata. Dovoljno za respekt, premalo za ljubav.

1/1