>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Iskupljenje u regiji

Najbolji filmovi u 2018. godini: Ova godina bila je jedna od najslabijih po ponudi novih filmova na domaćem kinorepertoaru i na domaćim festivalima, ali zato je tzv. regionalni film zabilježio stanovit uspon, što se u Hrvatskoj znatno više odnosilo na dokumentarne nego na igrane uratke

Godina 2018. bila je jedna od najslabijih po ponudi novih filmova na domaćem kinorepertoaru i na domaćim festivalima, ali ono što je dobro jest da je tzv. regionalni film zabilježio stanovit uspon, no u Hrvatskoj se to znatno više odnosilo na dokumentarne nego na igrane uratke. ‘Nikad stvarno nisi bio ovdje’ ili prema hrvatskom distributeru ‘Iskupljenje u New Yorku’, britansko-francusko-američka koprodukcija škotske redateljice i scenaristice Lynne Ramsay, ostvarenje je godine po doživljaju potpisnika ovih redaka. Taj rijetko viđen primjerak oniričkog filma u žanru krimi-trilera, znači spoj arta i žanra, s izuzetnim Joaquinom Phoenixom kao plaćenim ubojicom koji žrtve umlaćuje čekićem, angažiranim da spasi pubertetsku djevojčicu iz ralja elitne prostitucije, stilski i psihološki zalazi na tlo poezije, vrlo krvave, ali ne zato manje fascinantne (možda bi se mogla povući paralela s morbidnim baladama, vrlo raširenima u anglofonoj književnosti prošlih stoljeća), i teško da se nekom filmu može uputiti veći kompliment.

Prošlogodišnji pak dobitnik glavnih Oscara, ‘Oblik vode’ Guillerma del Tora, divna je slikovnica vrlo dojmljiva retro ugođaja koja spaja bajkoviti SF horor, hladnoratovski triler i oštru društvenu kritiku današnje Amerike, iako nominalno priča o onoj prošloj, a poseban je dodatak neočekivano slobodno, s obzirom na produkcijsko-žanrovski kontekst, prikazivanje ženske seksualnosti. I ‘Dogman’ Mattea Garronea film je koji nudi zanimljivu novost, odnosno rijetko viđen spoj dobrodušnosti i prigluposti na poziciji glavnog lika (utjelovljuje ga jako dobri Marcello Fonte). Vlasnik neuglednog salona za pse u zamrlom primorskom turističkom mjestašcu tako istovremeno pobuđuje empatiju i prezir u svojim nastojanjima da pronađe neki modus vivendi s lokalnim nasilnikom za kojeg je začuđujuće emotivno vezan, pri čemu je psihičko portretiranje protagonista izuzetno uvjerljivo, jednako kao i socijalni pejzaž u koji je radnja smještena. ‘Izgaranje’ jednog od prvaka južnokorejskog filma Chang-dong Leeja još jedan je dojmljiv autorov ‘metafizički triler’ u kojem se seksualno i društveno iskompleksirani mladi književni aspirant nađe u erotskom trokutu, a onda i u potrazi za nestalom djevojkom koja je dala novi smisao njegovom životu. Način na koji Lee koristi motiv svjetlosti fascinantan je, a mnogo ne zaostaje ni tretman motiva vatre, preciznije paleži, s kulminacijom u krvavoj završnici ovog istovremeno vrlo realističnog i filozofski zapitanog filma.

U naturalističkom modusu s povremeno poetski ostranjenom ambijentacijom i vrlo zanimljivom narativnom koncepcijom s nizom slijepih rukavaca, nastao je i najbolji regionalni film ne samo 2018., ‘Teret’ Ognjena Glavonića, kojim srpska kinematografija nakon podužeg vremena dobiva umjetnički relevantno ostvarenje na svjetskoj razini. Taj osebujan film ceste propituje odgovornost male karike u lancu zločina (u ovom slučaju srpskog režima nad kosovskim Albancima), odnosno bavi se pitanjem savjesti vozača kamiona s leševima (uloga dosadašnje karijere Leona Lučeva), ali i problematizira odnos antifašističkog nasljeđa ovih prostora s rastućom fašistoidnošću sadašnjosti. Međutim, ‘Teret’ je prije svega film atmosfere, čemernog ugođaja balkanskog blata, krčmi, beznađa, ugođaja koji ponekad neočekivano bljesne poetskim slikama, a puno duguje crnotalasnoj tradiciji. Među filmovima godine mjesto zaslužuje još jedan regionalni naslov, crnogorsko-srpska koprodukcija ‘Ti imaš noć’, također dugometražnog debitanta Ivana Salatića. Sama činjenica da je riječ o jednom od izuzetno rijetkih regionalnih cjelovečernjih primjeraka tzv. slow movieja zaslužuje naklonost, no Salatićev rad nipošto se ne iscrpljuje u toj vrsti kontekstualizacije. Riječ je o suverenoj izvedbi izabrane poetike u kojoj ima mjesta i za mnogo atmosfere, i za pojedinačno impresivne kadrove, i za slikanje egzistencije kao takve, ali i za diskretnu, a opet sasvim jasnu kritiku aktualnog društvenog stanja, onog koje je proizveo kapitalizam nakon odbacivanja socijalističkog nasljeđa.

Među filmove godine spadaju i nepotvrđeni oskarovski favorit ‘Tri plakata izvan grada’ Martina McDonagha, narativno kompleksna i bogata cjelina, s originalnim humornim pomakom obilježenim pristupom teškim temama umiranja od neizlječive bolesti i zločina nad nevinima, ‘Prvi čovjek’ Damiena Chazellea o Neilu Armstrongu, prvom čovjeku na Mjesecu, jedan od boljih biografskih filmova zadnjih godina, ‘Kuća koju je izgradio Jack’, najprovokativniji dosad uradak ionako ultraprovokativnog Larsa von Triera, bez obzira na adolescentsku strategiju šoka radi šoka, kontroverzni pobjednik Berlina ‘Ne diraj me’ Adine Pintilie, ponešto zbrkan, ali slojevit film koji nudi zanimljivu studiju ‘nereprezentativne’ tjelesnosti, odnosno odnosa tijela i psihe, pri čemu barata i relativno intrigantnim dokumentarnim primjesama, te ‘Roma’ Alfonsa Cuarona, precijenjena, ali svakako dojmljiva kronika života jedne građanske obitelji u Ciudad de Mexicu i njihove indijanske sluškinje iz čije perspektive su zbivanja sagledana, film koji interesantno slika društveno-političko stanje u Meksiku početkom 1970-ih te se samosvjesno oslanja na tradiciju talijanskog postneorealizma. Poseban spomen zaslužuje i ‘Utoya, 22. srpnja’ Erika Poppea, kao najeksperimentalniji uradak godine, ostvarenje koje je u jednom kadru sugestivno dočaralo stanje neizmjerne tjeskobe i straha mladih ljudi, žrtava ubilačkog pohoda desničarskog fanatika, događaja koji je 2011. potresao Norvešku i svijet.

Hrvatska igrana produkcija 2018. bila je u znatnom padu, ali ipak tri su filma iskočila po dobrom – ‘Dom’, još jedna nezavisna produkcija Darija Pleića (‘Nije sve u lovi’), uspješan spoj art filma i socijalne drame, ‘Duboki rezovi’, solidan omnibus Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića, s hanekeovskim prinosom hrvatskoj kinematografiji u središnjoj Mojzešovoj priči, te ‘Sam samcat’ Bobe Jelčića koji, doduše, jest korak unazad nakon ‘Obrane i zaštite’ čijeg se stilskog iskaza (kamera iz ruke često u velikoj blizini protagonista) čvrsto drži, ali u aktualnom hrvatskom kontekstu taj film o čovjeku ‘samom u gomili’ zaslužuje stanoviti respekt. Vrhunci hrvatske filmske produkcije 2018., međutim, bili su u dokumentaristici. Nevjerojatno otvorena i iskrena storija Josipa Lukića o njegovoj majci, ‘Majči’, jedan je od najfascinantnijih dokumentaraca ikad viđenih na ovim prostorima, dirljivim, delikatnim intimizmom između snimatelja/koredatelja i djevojke žrtve seksualnog zlostavljanja plijeni ‘Josipa, volim te’ Senada Zemunovića i Jadranke Cicvarić Šiftar, također jedan od filmova kakvi se rijetko viđaju, dok je ‘Dom boraca’ Ivana Ramljaka vrsni primjer art dokumentarizma.

1/2