>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Ivan Šamija Poezija može ponuditi slutnju drugačijega svijeta

Utopistički razmišljam o svijetu u kojem bi odnosi između ljudi i među ljudima, riječima i stvarima bili radikalno drugačiji, ne više zasnovani na logici kapitalističke ekonomije i spektakla

Projekt Poljska druga je pjesnička zbirka Ivana Šamije, objavljena jedanaest godina nakon prve njegove knjige.

Kakva je zbirka ‘Projekt Poljska’?

Kada bih prije ovog razgovora odgovarao na isto pitanje, preskakao sam osnovnu formalnu odrednicu da je to knjiga pjesama u prozi, vjerojatno stoga što o formi nisam puno razmišljao, prirodno mi je išla uz sadržaj i koncept, o kojima sam razmišljao više. Pisanjem poezije u prozi postigao sam specifični rečenični ritam i sintaktičku organizaciju teksta. Ali možda je poezija u prozi – sa svojim horror vacui, popunjavanjem bjeline papira – bila primjerena jednoj od osnovnih ideja ove knjige, ideji pokušaja stvaranja, odnosno opisivanja jednoga zatvorenoga, izoliranog svijeta. Knjiga, nakraju, govori o nemogućnosti takvog projekta, o raspadanju koje je upisano u sam začetak stvaranja. Na taj način, u nekom smislu, govori o granicama i nemoći jezika.

‘Projekt Poljska’ je homofoni tekst, napisan iz prilično fiksirane ‘pripovjedačke’ pozicije. Sada me zanima pronaći jezik, formu, metodu pisanja polifone poezije. To je još nedorađena ideja za koju ne znam kamo će i hoće li ikamo odvesti moju buduću poeziju

Prepuštanje užitku stiha

Puno toga što sada govorim nije stvar samo inicijalne konceptualizacije knjige, nego i autorefleksije koja se događala u procesu pisanja, ali i retrospektivne mistifikacije. Vjerujem ipak da je ona, kao uostalom i sve druge uspjele zbirke pjesama, više od onoga što ja kao autor mogu o njoj reći. Jedna od najljepših stvari pri pisanju poezije je da, koliko god se razmišlja o pjesmi prije nego što se počne pisati (a pišući ovu knjigu puno sam razmišljao na taj način!), u njoj nakraju, ako je dobra, bude više nego što se planiralo. Svaka napisana riječ kao da doziva, otvara prostor za druge riječi.

Po čemu se ova zbirka razlikuje od prethodne?

To bih pitanje preokrenuo i pokušao nešto reći o tome kako se ona razlikuje od neke moguće buduće, odnosno o nekom smjeru kojim bih volio krenuti dalje u pjesničkom istraživanju. Knjiga ‘Projekt Poljska’ je homofoni tekst, napisan iz prilično fiksirane ‘pripovjedačke’ pozicije. Sada me zanima pronaći jezik, formu, metodu pisanja polifone poezije, iz pozicije fragmentiranijeg subjekta. To je još nedorađena ideja za koju ne znam kamo će i hoće li ikamo odvesti moju buduću poeziju. Volio bih ponovo pisati u stihu. Postoji, možda sada malo mistificiram, neka razlika u vrsti rada, ali i u vrsti užitka koji osjećam pišući poeziju u prozi i poeziju u stihu i volio bih se ponovno prepustiti užitku stiha.

Koliko je teško objaviti knjigu poezije u Hrvatskoj?

Mislim da nije lako. Put od rukopisa do objavljivanja ‘Projekta Poljska’ rezultat je, između ostalog, i nekih sretnih okolnosti. Jedna je svakako to što sam čitao pjesme iz tada još nedovršenog rukopisa u sklopu programa ‘Zagrijavanje do 27’ dok je u publici bio Miroslav Mićanović, kasnije urednik zbirke, kojem se to što sam čitao svidjelo i koji je, pošto sam mu poslao još nedovršen rukopis, uvjerio izdavača, Meandarmediju, da je uvrsti u svoj plan. Meandarmedia je među rijetkim izdavačima koji sustavno objavljuju poeziju. No za život poezije nisu dovoljni izdavači. Kao što put moje knjige ilustrira, potrebna je čitava infrastruktura, koja uključuje javna čitanja, časopise, književnu kritiku, medijski prostor promocije i još neke bitne elemente. Gotovo svaki od tih elemenata u posljednje se vrijeme srozao i stoga je, vjerujem, sve teže ovdje objaviti knjigu poezije. No na najdubljoj razini vjerujem da, kada bi i svaki od tih elemenata beskrajno osnažio, to ipak ne bi bio najbolji mogući svijet za poeziju.

Pjesnički dijalog

Utopistički razmišljam o svijetu u kojem bi odnosi između ljudi i među ljudima, riječima i stvarima bili radikalno drugačiji, ne više zasnovani na logici kapitalističke ekonomije i spektakla, u što su knjige poezije danas uglavnom potpuno integrirane. U nekom takvom mogućem svijetu možda više ne bi bilo knjiga poezije na način na koji danas najčešće postoje, ali bi sama poezija bila življa, važnija i relevantnija. I sada poezija, možda i više od nekih drugih vrsta govora, može ponuditi barem slutnju drugačijega svijeta. Moje iskustvo suradnje na ovoj knjizi vrlo je pozitivno.

Rad s urednicima nešto je što može i ne mora unaprijediti zbirku. Kakva su vaša iskustva rada s urednikom, ali i suradnje s izdavačem općenito?

Upravo je zajednički rad s urednikom na rukopisu ono što sam sada imao u puno većoj mjeri nego kod prve knjige. Načelno sam sumnjičav prema uredničkom mijenjanju rukopisa, barem kada je o poeziji riječ. Vjerujem da bi autor sam trebao znati kada je tekst potpuno dovršen i ja sam za ovu knjigu to znao. Ipak, možda ponajprije stoga što mi je urednik bio pjesnik podudarnog senzibiliteta, takav rad na ovoj knjizi bio je svojevrsno fino brušenje teksta kroz pjesnički dijalog i zasigurno je pridonio njezinoj kvaliteti. Osim rada s urednikom, izdavač je u potpunosti ispunio jedina očekivanja koja sam od njega imao. To su očekivanja koja se neupućenom mogu učiniti nužnim minimumom, ali insajderi pjesničke scene znaju da je to puno više nego što većina izdavača pruža kada objavljuje poeziju. Prvo očekivanje je bilo da knjiga bude distribuirana u knjižare, a drugo da sav rad koji je potreban da od dovršenog rukopisa nastane knjiga – poput lekture, prijeloma teksta, dizajna naslovnice i sličnog – bude odrađen kvalitetno i temeljito te da, kao autor, budem na primjeren način uključen u njega.

1/1