>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Jelena Berković i Ilko Čulić Cilj Vijeća je efikasna kontrola elektroničkih medija

Dvoje radijskih profesionalaca o dodjeljivanju nove radijske koncesije u Zagrebu: Vijeće za elektroničke medije premreženo je interesima visoke politike i krupnog kapitala. Sabor njegove članove imenuje uglavnom na temelju međustranačkih dogovora i kvota, rade izvan fokusa javnosti i postaju vidljivi tek povremeno, kad eksplodira kakva afera

Jelena Berković i Ilko Čulić su, između ostalog (Jelena radi u GONG-u, Ilko je glazbeni kritičar i urednik na internetskom radiju 808), radijski profesionalci, dugogodišnji urednici i novinari s nekadašnjeg Radija 101. Razgovaramo u povodu nedavnog debakla njihove prijave za novu radijsku koncesiju u Zagrebu čiji su bili autori, jer su posljedice tog poraza dalekosežne.

Novu gradsku radijsku koncesiju prije koji dan nije, kao što je poznato, dobila vaša Udruga za medijski pluralizam 808, nego tvrtka Yammat. Pobjednički radio imao je politički brendiranu podršku kroz pojavu Emila Tedeskija, čiji utjecaj očito nije smanjila činjenica da se ne radi o njegovoj izravnoj financijskoj podršci. Ne umanjujemo vrijednost radijskih profesionalaca u pobjedničkoj kombinaciji, ali sada je izgledno (ili jasno?) da je pobjeda tvrtke Yammat bila zajamčena. S kakvom podrškom, uvjerenjem i stavom ste se vi prijavili na natječaj? Što o Vijeću za elektroničke medije (VEM) daje misliti ovakav ishod?

Čulić: Radio 808 je u tri godine emitiranja na internetu povezao skupinu prekaljenih profesionalaca koji su donijeli oko 250 godina radnog iskustva s FM-a i dvostruko brojniju skupinu kreativnih mladih ljudi koji traže svoje mjesto u medijima. Pokazalo se da mladi i stari mogu zajedno graditi nezavisni radio, što je bio vrlo praktičan test medijskog pluralizma. Ako se u radijskom programu može premostiti generacijski jaz, tu ima mjesta za protok vrlo različitih naprednih ideja. Na toj platformi uspjeli smo okupiti brojne organizacije civilnog društva, predstavnike nacionalnih i rodnih manjina, alternativnu kulturnu scenu, klubove i glazbene festivale. Svi su se odazvali u roku od nekoliko dana, premda je natječaj bio raspisan usred ljetnih ferija. U njihovim reakcijama našli smo jaku motivaciju za projektiranje neprofitnog community radija s funkcijom gradskog javnog servisa. Znali smo da će konkurencija biti oštra i da moramo prijaviti ozbiljan projekt. S druge strane, Agencija za elektroničke medije (AEM) i Vijeće za elektroničke medije (VEM) u Studiji opravdanosti davanja koncesije zagovarali su upravo javni interes koji obično ostaje daleko izvan dometa privatnog komercijalnog radija. Studiju su objavili u srpnju. Tri mjeseca poslije nisu se mogli sjetiti što je u njoj bilo zacrtano, kao da im je netko izbrisao memoriju.

Berković: Smjernice koje je zadala ta Studija opravdanosti bile su glavni razlog vjerovanja da prijava neprofitnog community radija u Zagrebu ima šanse za prolaz pred Vijećem za elektroničke medije. Dodatno, činilo se da su prošla vremena kad se u Vijeće biralo pojedince kojima je životopis vezan uz medije time što su vlasnici servisa za popravljanje radija i televizora, pa su sada u Vijeću ljudi koji su većinom radili u novinarstvu. Međutim, finalni rezultat ne dokazuje da se odluke donose na temelju vaganja ponuđenih argumenata. Nismo dobili nikakvu povratnu informaciju o tome što u našoj prijavi nije valjalo, tako da ne možemo ni analizirati u čemu smo eventualno pogriješili.

Puna usta javnog interesa

Vijeće za elektroničke medije je tijelo problematične, klijentelizmom opterećene povijesti, koje se otprije godinu dana obnovljenim sastavom odredilo prema drugačijem poslovanju. Pritom javno poznati članovi VEM-a i nisu najvažniji u procesu, jer kandidati prolaze stručne službe prije konačne odluke.

Čulić: Stručne službe su zaključile kako je od osam ponuda za zagrebačku koncesiju jedino naša bila besprijekorno sastavljena, ali njihovo mišljenje očito nema dovoljnu težinu u ovakvom nadmetanju. VEM je premrežen interesima visoke politike i krupnog kapitala. Drugačija vladajuća politika može promijeniti sastav Vijeća, ali cilj mu je uvijek isti – efikasna kontrola elektroničkih medija. Na tom polju rezultati su senzacionalni. U godišnjem izvještaju Reportera bez granica o medijskim slobodama, Hrvatska je na 65. mjestu. Iza nas su ostale samo države u kojima je novinarstvo visokorizično zanimanje.

Ideja Radija 808 bila je da njegov program zaživi kao zagrebačka agora koja slušateljima i slušateljicama, posebno mladima i zainteresiranim zajednicama, nudi iskustvo kolektiva i solidarnosti – govori Jelena Berković

Berković: Vijeće za elektroničke medije podsjeća na Državno izborno povjerenstvo: Sabor njegove članove imenuje uglavnom na temelju međustranačkih dogovora i kvota, rade izvan fokusa javnosti i postaju vidljivi tek povremeno, kad eksplodira kakva afera s kojom se nisu sposobni nositi na primjeren način. Da bi se ta situacija sistemski popravila potrebna je politička volja, a nje nema.

Zagreb je dobio još jednu komercijalnu radiostanicu, čiji urednici upadljivo naglašavaju diskurs 'javnog interesa' kao da se žele približiti pojmu neprofitnog medija, odnosno terenu iz kojega vaša udruga izrasta. Zašto je to zanimljivo? Ima li takav stav uporište u agendi VEM-a? Ili u medijskim standardima EU-a? Ili je riječ o procjeni gradskog medijskog šika?

Čulić: Nezahvalno je govoriti o stavovima medija koji još nije profunkcionirao, ali primarni interes svakog vlasnika komercijalnog radija je zadovoljan investitor. To znači da je profit ispred i iznad svega. U takvoj konstelaciji radijski auditorij ne uvažava se kao javnost, nego predstavlja postotak slušanosti s kojim se ide prema marketinškim agencijama.

Berković: Svima su puna usta javnog interesa, ali je pitanje tko ga i kako tumači. Pa mi imamo suce koji kažnjavaju medije jer su, zamislite, odlučili napraviti intervju s premijerom uživo. Javni interes je zakonski preduvjet za svaku radijsku i televizijsku koncesiju, a o tome kakvo je tumačenje VEM-a svjedoči kvaliteta programa koje emitiraju aktualni koncesionari.

Na primjeru Radio Marije iz Rijeke, koji je dobio koncesiju na 11 godina, ovaj natječaj je pokazao da neprofitni (elektronički, radijski) medij u Hrvatskoj može zaživjeti jedino uz potporu moćne organizacije, Katoličke crkve? Što se tu uopće može učiniti?

Čulić: Rimokatolička crkva je svoj status trajno riješila Vatikanskim ugovorima. Poslije tog sporazuma osvojila je sve radijske frekvencije za koje se natjecala. Crkva je puno bolje organizirana od ove države i uvijek će znati iskoristiti tu prednost.

Berković: Nije problem u vjerskim zajednicama, nego u nerazumijevanju uloge medija u demokratskim društvima. Informativni mediji građanima bi trebali osigurati informacije neophodne za donošenje informiranih stavova i odluka, propitivati sve grane vlasti i nositelje moći i utjecaja, te nuditi siguran prostor za dvosmjernu komunikaciju. No ovdje je situacija, čini se, obrnuta: oni koji su moćni 'imaju' medije ili barem misle da ih imaju, dok ne izgube moć, kad se ta medijska zaštita lako može pretvoriti u linč.

Postoji li u Hrvatskoj nezavisni mediji, profitni ili neprofitni? Koje su ključne postavke takvog stanja?

Čulić: Nezavisni mediji su kod nas jako ugrožena vrsta, sad su već postali rjeđi i od sredozemne medvjedice. Neprofitnih ima znatno više zato što su uglavnom bezopasni, pa ih vlast održava na životu kroz razne sitne dotacije i budno pazi da ne postanu nezavisni. Prije dosta godina jedan nezavisni radio izvukao je na ulicu blizu sto tisuća nezadovoljnih ljudi. Nijedna vlast ne želi riskirati ponavljanje takvog incidenta.

Berković: Opći dojam o količini, snazi i utjecaju sektora neprofitnih medija mislim da čini više štete nego koristi i tim medijima i cijeloj medijskoj sferi. Da, oni jesu niša u kojoj novinari mogu pronaći slobodu za objavljivanje, ali bez ikakve sigurnosti i sustavne podrške. Pravi nezavisni medij, između ostalog, imao bi na raspolaganju pravni tim koji ne samo da bi branio novinare od raznoraznih napada, nego bi u ime novinarskih sloboda proaktivno djelovao. Ne znam ni za jedan medij u Hrvatskoj koji ima takav preduvjet za nezavisno novinarstvo.

Moćnicima draži stari 'neprijatelj'

Pojam i svrhu community radija jasno ste prikazali u prijavi natječaja. Što su osnovne razlike takvog koncepta od prosjeka domaćih radiostanica i zašto ova zemlja uopće ne poznaje takav medijski žanr?

Berković: Radio 808 je zamišljen kao zagrebački community radio sa svrhom da doprinosi razvoju demokratske političke kulture u Zagrebu tako da vlastitim primjerom promovira ljudska prava, prava manjina i demokraciju, te da osigura uvjete za značajno poboljšanje javne komunikacije građana, njihovih zajednica i tijela javne vlasti. Ideja Radija 808 bila je da njegov program zaživi kao zagrebačka agora koja slušateljima i slušateljicama, posebno mladima i zainteresiranim zajednicama, nudi iskustvo kolektiva i solidarnosti te da, kao aktivan inkluzivan i kohezivan faktor, galvanizira javni život u Zagrebu. Željeli smo napraviti radio koji bi slušatelji osjećali kao svoj radio, što je sasvim različito iskustvo od onoga što nam se sada nudi u eteru. Zašto ga nećemo imati priliku upoznati, treba pitati Vijeće za elektroničke medije.

Za community radio 'nema mjesta', jer takvoga nema ni za jednu novu radijsku koncesiju? Kako je moguće da Zagreb 'nema mjesta na skali' za novi radio? Tko odlučuje o 'otpuštanju' neke frekvencije?

Čulić: Slobodne radijske frekvencije su u nadležnosti HAKOM-a (Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti). Na nacionalnoj razini potencijalni problem je ometanje postojećih radijskih signala iz susjednih država. Međutim, zagrebački radio s gradskom frekvencijom ne može zasmetati ni Slovencima ni Bosancima ni Mađarima. Limitiranje broja frekvencija u Zagrebu je posljedica političke odluke, davno donesene i nikad preispitane.

Berković: Možda se o nesluženo slobodnim frekvencijama s vremena na vrijeme porazgovara na razinama koje ih 'oslobađaju', ali nikad sustavno i s prethodno javno definiranom svrhom. No čak i da se sad svi ti potencijali ponude na javnim natječajima, što garantira da bi se za slušatelje išta promijenilo?

Radijski biznis je posao s navodnicima, tu nema profita. Koliko je radiostanica 'propalo' u Zagrebu?

Čulić: Radijski marketing je u posljednjih pet godina pao za 80 posto i nema naznaka da će se oporaviti. Većina privatnih radiostanica je u debelom minusu, a jedna nacionalna radijska mreža je u predstečajnoj nagodbi. Kad se sve zbroji, komercijalni radio mora biti jeftin ili će uskoro biti mrtav.

Berković: Mnoge su radijske i televizijske stanice 'propale', ali i dalje imaju koncesije koje im VEM ne oduzima. Moćnicima je ipak draži stari 'neprijatelj' kojeg dobro poznaju, uključujući i slabe karike unutar samih medija, nego rizik otvaranja prema novim modelima koji su nepredvidljivi i mogli bi narušiti kulturu netalasanja.

Kakav je simbolički kapital na medijskoj sceni imala vaša inicijativa s Osamstoosmicom, a kakav ostavlja? Kako procjenjujete kapacitete neprofitne/civilne scene za sličan medijski model ubuduće?

Čulić: U naš projekt ugrađeni su vrlo specifično radno iskustvo i vrlo specifični interesi organizacija civilnog društva. Interesi možda mogu pričekati bolja vremena, ali ljudi koji ih znaju oblikovati u kvalitetan radijski program neće još dugo biti na raspolaganju. Druga ekipa sa sličnim potencijalom mogla bi se pojaviti samo u slučaju masovnog otpuštanja na Hrvatskom radiju.

Berković: Za ovakav koncept radija podršku su dale brojne ljudsko-pravaške organizacije civilnog društva, organizacije mladih i za mlade, dvije zajednice nacionalnih manjina – srpska i romska, nezavisna kulturna i glazbena scena, uz visoku razinu uvažavanja i povjerenja, a bilo je malo vremena. To je simptom velikog potencijala, ali je pitanje hoće li biti prave prilike da se on ostvari.

Puno posla, malo vremena

Signali iz najavljenog Nacrta nacionalne medijske strategije idu u smjeru promjene sistema lokalnih (gradskih) radiostanica u sistem communityja. Zašto mislite da je to kod nas neizvediva situacija?

Berković: Ulazimo u posljednju godinu mandata ove Vlade što, objektivno, nije vrijeme u kojem se mogu očekivati značajne promjene. Možda bi medijska politika imala šanse da za nju ima simptoma političke volje, ali mislim da je previše jakih interesa protiv nje i da su oni koji donose odluke već kapitulirali pred onima kojima status quo odgovara. No nadam se da će barem podaci o stanju na medijskoj sceni biti objavljeni u potpunosti i kao takvi poslužiti za neke buduće planove.

Čulić: Prije svega zato što će se svaki lokalni moćnik koji nadzire gradski radio žestoko suprotstaviti takvom preustroju. Ministarstvo kulture bi, nakon što napokon objavi medijsku strategiju, trebalo odraditi barem još dva mandata da suzbije taj otpor. Drugi problem su slabašne kadrovske strukture većine lokalnih stanica koje jedva održavaju postojeće programe, a community radio je zahtjevniji od svega što su ikad vidjeli.

Što su, zaključno, konkretne poluge (moći, sistema odlučivanja, organizacije) medijske scene koje onemogućavaju razvoj nezavisnih medija? Što je prva stvar u smjeru promjene?

Berković: Prvo treba definirati što se želi postići, utvrditi što je uopće svrha medija u ovom društvu, a onda oblikovati plan. Na tom je putu ključno osigurati preduvjete za profesionalan novinarski rad i poziciju novinarske struke. Neophodna je i reforma kontrole nad elektroničkim medijima tako da se razjasne uloge Vijeća i Agencije za elektroničke medije, uz uvođenje visokih kriterija kvalitete i standarda transparentnosti u sufinanciranju novinarskog rada – od poreznih olakšica za tisak do donacija iz Agencijinog Fonda za pluralizam ili lokalnih samouprava. Puno je to posla, pa je za početak ključno pronaći ljude koji bi na tome bili spremni raditi: važno je osigurati im slobodu za takav posao, u obliku političke podrške ili zaštite od petljanja stranačkih politika.

Čulić: Treba izabrati vlast koja neće gledati na nezavisne medije kao turska vojska na Kobane.

1/2