Novosti

Intervju

Jelena Maksimović: Mladi Zemunci nisu toliko različiti od ostalih

Zemun je tokom 1990-ih bio središte mafije, što je do danas ostalo u živom sećanju tadašnjih i sadašnjih generacija. Bez obzira na to, svuda je isto i ne verujem da se priče o mladima razlikuju

P9p4v0rchnsi3g4jps51tykahq0

Jelena Maksimović (foto Julien Duval/ZagrebDox press)

Srpski film ‘Taurunum Boy’ Jelene Maksimović i Dušana Grubina bavi se mladima u predgrađima velikih gradova: priča o završnim mjesecima osnovne škole, raspustu i prvim mjesecima srednje škole grupe protagonista dobila je na ovogodišnjem festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox specijalno priznanje za autore do 35 godina starosti. ‘Taurunum Boy’ je u decembru 2018. dobio nagradu za postprodukciju švicarskog fonda ‘Visions sud est’, dok je Jelena Maksimović prošlogodišnji dobitnik nagrade ‘Marko Glušac’ za najboljeg montažera za rad na filmovima ‘Vetar’, ‘Dubina dva’ i ‘Zid smrti i tako to’. Također je predavačica na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, režirala je i surežirala nekoliko kratkometražnih filmova i glazbenih spotova, dok je ‘Taurunum Boy’ njen dugometražni (ko)režiserski prvijenac.

Kako i zašto je došlo do snimanja ovog filma?

Tema našeg filma, čiji naslov potiče iz rimskog naziva za Zemun, odnosno imena navijačke grupe, jeste odrastanje 15-godišnjaka u Zemunu. Kako smo i koreditelj Dušan Grubin i ja iz Zemuna, u kojem smo rođeni i odrasli, shvatili smo da bi bilo lepo da napravimo portret jedne generacije koja je došla posle nas i koja za sada nema svoj glas ni u jednom drugom filmu. Zbog toga su nam se učinili pravom temom za naš dugometražni film. Kako se i mi koji smo odrasli, i zbog sebe i zbog njih, nadamo nekoj boljoj budućnosti, nadamo se da će ti klinci naći svoj put iako sada za njih, od okruženja do onog što im se nudi, sve deluje beznadežno.

Koliko se klinci u današnjem Zemunu razlikuju od onih u drugim sredinama, bilo u Srbiji bilo u zemljama regiona?

Zemun je zanimljiv jer je tokom 1990-ih bio središte mafije, što je do danas ostalo u živom sećanju tadašnjih i sadašnjih generacija. Ikonografija i ponašanje koje je bilo karakteristično za muškarce u tom patrijarhalnom društvu i danas je prisutno u smislu da klinci i dalje oponašaju te ‘opasne momke’, od načina hoda, stava i gestikulacije, pa do ponašanja prema svojim drugaricama i drugovima. Ali bez obzira na to, svuda je isto i ne verujem da se priče, i životne i filmske, o njima razlikuju, osim što u Boru voze skejtove, a u Zemunu ukradene motore. Zapravo, suštinski kapiram da danas i u Boru možda voze ukradene motore.

U filmu se pojavljuje više junaka, što je bilo s njima?

I za vreme snimanja i nakon srpske premijere na beogradskom festivalu dokumentarnog filma Beldocs u kontaktu smo s njima, ne svakodnevno, ali često, i mogu reći da se menjaju. U početku smo nekako pokušavali da utičemo na njih prilikom izbora srednje škole, pomažući onima koji su bili manje ambiciozni, ali za sada su OK, odrastaju na super način i prošle su ih neke bubice. Njih je samo zveknuo pubertet, ali ništa ozbiljnije od toga. Danas se našim akterima ne dešava ništa vanredno, njihovi srednjoškolski životi idu svojim putem.

Kakav je osjećaj junaka filmova koji žive tu gdje žive – toliko blizu, a toliko daleko od Beograda?

Ja svaki dan putujem na relaciji Zemun – Beograd jer radim u Beogradu. Iako je Zemun tek 15 minuta od centra Beograda, neki klinci biraju da budu izolovani u njemu i smatraju da je Zemun njihov grad i to glavni grad. Postoje vršnjaci naših junaka koji nikad nisu izišli iz Zemuna, a postoje i oni koji izlaze po Dorćolu jer im je zanimljiviji Beograd. Stvari su podeljene, ali suštinski puno ljudi, i mladih i starijih, smatra Zemun svojim gradom, odvojenim od Beograda. Ipak, kad su naši junaci krenuli u srednje škole u Beogradu i Novom Beogradu, retko ko je ostao u Zemunu, iako i tamo ima više gimnazija i srednjih škola.

Možda u razumijevanju (samo)izolacionističkog stava pomaže odgovor na pitanje koliko Zemun zadovoljava kulturne potrebe svojih stanovnika?

U principu u gradu ima svega pomalo: imamo pozorište, ali nema nekih prezanimljivih diskoteka. Nemamo ni bioskope – bilo ih je ranije, ali su svi pozatvarani pre nekih 20 godina. Naravno, u Zemunu postoje sve potrebne službe i institucije.

Kad se gleda film, vidi se da djevojčice nisu prisutne u onoj mjeri u kojoj su prisutni njihovi vršnjaci…

To nije namerno bilo tako, nego je prosto tako ispalo. Devojčice su se manje odazivale na kasting, bile su stidljivije tokom snimanja, sakrivale su se, izlazile iz kadra… Zapravo je to i prirodno jer su devojčice povučenije u tom periodu.

Film je nastao uz pomoć sredstava Filmskog centra Srbije. On i dalje pomaže i podržava filmove?

Da, to je još uvek slučaj i nadamo se da će tako i ostati. Na ovaj način otvorila se mogućnost da svi podjednako stvaraju filmove. Nadam se da će dalje biti bolje. Generalno, mislim da bi produkcija i finansijska podrška mogle da budu bolje, ali to je svuda, ne samo u regionu nego i u Evropi, sličan slučaj. Nedavno sam pričala s prijateljem iz Pariza i rekao mi je da autori tamo nisu u ništa boljoj poziciji. Naravno da bi bilo odlično da imamo veće budžete i da tako malo lagodnije radimo, ali čini mi se da je u odnosu na period od pre deset ili 15 godina trenutno mnogo bolje.

Film je najprije prikazan na prizrenskom festivalu Dokufest?

To je veliki festival. Tamo imamo puno prijatelja i činilo nam se da im je drago da je film takav kakav je. Nije bilo nikakvih znakova da bi nešto krenulo loše, jer je tamo i ranije bilo srpskih filmova. Zapravo, nismo hteli da čekamo kad smo krenuli da prijavljujemo film koji je tada zamalo upao na tri značajna svetska festivala. Nismo pravili pitanje jer je ovaj film pre svega rađen za regionalni koncept i zašto ga ne bismo prikazali u regionu ako imamo priliku. A onda nam je krenulo jer naš film pozivaju sve veći i veći festivali u svetu. Možda su prepoznali da su problemi odrastanja mladih slični onima u nekom evropskom gradu, ali film se pre svega obraća regionu. Zbog priznanja dobivenog u Zagrebu drago mi je da film u regionalnom kontekstu biva prepoznat kao nešto što uspešno komunicira s publikom i da joj se dopada. Ljudi prepoznaju ove klince kao svoje i razumeju ono šta im se dešava, šta doživljavaju i šta prolaze. Iako će film i dalje ići po festivalima, sad je bio na festivalu Cinema du Reel u Parizu, nadamo se da će se naći na repertoaru nekog bioskopa. Pregovarali smo i postoji šansa da se prikaže i na nekoj od televizija.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više