>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Jevtušenko

Jevgenij Jevtušenko o svom golmanskom fijasku piše u autobiografskoj knjizi ‘Vučji pasoš’. Priznaje da je razlog za nepovratno promašenu priliku da se upiše u golmane velikog Dinama iz Moskve bilo pijanstvo u noći prije probe. S još nenavršenih šesnaest godina dobio je svoj prvi pjesnički honorar. I odlučio da ga potroši kao pravi pjesnik

Prije mjesec dana, stignem u Baronissi kraj Salerna, u kuću imena Casa della poesia, i nađem ondje američkog pjesnika Jacka Hirschmana. Jack na glavi ima kaubojski šešir, a na stolu mu je boca s natpisom Stolichnaya vodka. Casa della poesia je zaslužna što je Jack Hirschman od prije sedam godina počasni građanin mjesta Baronissi. Od stvari koje smo pretresali do iza ponoći, najvažnija je Jackovo gostovanje u Peruu, na velikom pjesničkom festivalu u Limi. Ondje je sreo Jevgenija Jevtušenka! O, opet putuje pjesnik-asteroid Jevtušenko, kažem Jacku; a kad smo ga zvali da dođe na pjesnički festival posvećen njegovom prijatelju Izetu Sarajliću, rekao mi je da bi rado došao, ali da ne može putovati. Ne može doći u Sarajevo, on, koji je stalno na putu, on koji jedva da noćiva u svojoj kući, bilo u onoj u Moskvi bilo onoj u Oklahomi!? E nemoj tako, kaže mi Jack, asteroid Jevtušenko ima tek 38 godina, a pjesnik Jevtušenko će u julu napuniti 84, ne 83, i zaista mu nije lako putovati, ne znam kako je uspio stići u Limu, zdravlje mu nije najbolje, amputirana mu je jedna noga! Noga, koja noga, dragi Jack? Desna, kaže Jack, ima protezu, teško se kreće, ali kad čita stihove potpuno je svoj, onaj stari fascinantni Jevgenij Aleksandrovič.

Tu razgovor ode na one ljude bez jedne ili bez obadvije noge u životu i stihovima Jevtušenkovim. Na sve one njegove čudesne invalide. Pa se prisjetimo i poeme o prvoj poslijeratnoj utakmici ekipa SSSR-a i Zapadne Njemačke, godine 1955., utakmice koju je Jevtušenko gledao, a opjevao tek 2009. A pjesmu je napisao nakon što je dobio poziv da u Heidelbergu čita stihove studentima. I čitao ih je, a slušalaca je bilo petnaest hiljada. Skoro kao nekada u SSSR-u, kad je red na čitanjima Jevtušenkovim održavala policija na konjima. U poemi spominje te ratne invalide, njih desetak hiljada, koji u kolicima ili kraj svojih štaka sjedeći na stazi oko igrališta gledaju veliku pobjedu SSSR-a od 3:2 nad tadašnjim svjetskim prvacima. (Jedan gol za Nijemce dao je Fritz Walter, koji je 1945. bio sovjetski ratni zarobljenik, a za koga se priča da je zahvaljujući svom nogometnom umijeću izbjegao deportaciju u Sibir.) Jevtušenko je predreždao dva dana i dvije noći pred stadionom Dinama iz Moskve da bi se domogao ulaznice. Na kraju je kupio dvije, te je jednom darovao pjesnika Jevgenija Vinokurova. Ne ostane nam, dakako, nespomenuta ni amputirana lijeva noga Lava Jašina, najvećega među golmanima, koga je Jevtušenko na neki način ‘doveo’ u Dinamo iz Moskve.

Jevtušenko, čudo pjesničko i vrhunac jedinstvene estradne sovjetske poezije (za sebe piše da je posljednji sovjetski pjesnik) bio je opsjednut željom da bude golman u nogometnom klubu Dinamo iz Moskve. Pedesetih godina je taj Dinamo igrao strašan fudbal. (Casa della poesia je, koji dan kasnije, bila mjesto gdje smo saznali da je nekadašnji Jašinov klub ove sezone ispao iz prve u drugu ligu Rusije.) A Jevtušenko je, pošto je svoju prvu pjesmu - jednu o razlikama između američkih i ruskih sportista - objavio u listu ‘Sovjetski sport’(!), jedinstvenim spletom okolnosti, dobio poziv od nekog stručnjaka iz Dinama da dođe na probu za golmana. I otišao je na probu Jevtušenko, u taj moskovski Dinamo. Sve pojedinosti probe nisu napismeno sačuvane, ali ima o njoj glasova. Nije ih mnogo, ali svi vode prema ovakvoj anegdoti: mladi pjesnik se, noć prije no što je stisnuo petlju da dođe na trening, zapio, i kući stigao kad je već osvanuo dan za probu. Stigao, dakle, on i na Dinamov trening, dobio i obukao opremu, i kad je došlo vrijeme da na treningu ekipe zaigraju na dva gola, trener Jevtušenka postavio na gol. Ali je probna utakmica krenula po zlu za petnaestogodišnjeg golmana. U pola sata je primio mnogo golova. Nije znao šta ga je snašlo. Jedan glas kaže kako ga je onda jedan od trenera upitao: ‘Mladiću, osim što ste izvanserijski golman, bavite li se još nečim u životu?’ Mladić je odgovorio da piše pjesme. ‘Odlično, mladiću, nastavite s pisanjem pjesama. I Sovjetski Savez i grad Moskva su prepuni ljudi željnih stihova, osjeća se manjak pjesnika. A golmana, vidite da ima i previše. Znate i sami da braniti može samo jedan’. Tako nekako je mladi Moskovljanin Jevgenij Jevtušenko prošao na probnom treningu kod Dinama iz Moskve. Na ovom mjestu te povijesti uključuje se više pripovjedačkih mlinara i navodnjivača, te neki od njih kazuje kako je taj koji je ovo Jevtušenku kazao bio glavom i bradom Aleksej Homič, zvani Tigar, tadašnji veliki golman Dinama i sovjetskog državnog tima. Neki od navodnjivača dodao je možda najvažniju pojedinost: nakon Jevtušenka, na gol je stao novi kandidat za probu – Lav Jašin!

Sam Jevtušenko o svom golmanskom fijasku piše u autobiografskoj knjizi ‘Vučji pasoš’ (Волчий паспорт). Priznaje da je razlog za nepovratno promašenu priliku da se upiše u golmane velikog kluba bilo pijanstvo u noći prije probe. S još nenavršenih šesnaest godina dobio je svoj prvi pjesnički honorar. I odlučio da ga potroši kao pravi pjesnik. To se, običaj uči, čini u kafani i čini se u društvu žena, te je pozvao dvije djevojke, svaka po sedamnaest godina, a na slavlje je još poveo i svoga druga, domareva sina. Izabrali su restoran, drečavo ukrašen karijatidama, amorima i sličnim spodobama. Kad je konobar donio vinsku kartu, pjesnik slavljenik je na njoj, dakako, prvi put u životu vidio u ponudi suho vino. Naručio ga je odmah, i bio preneražen kad je konobar donio vino u flaši: jer je bio uvjeren da suho može biti samo vino u nekakvim tabletama! Svoj je prvi pjesnički honorar traćio do jutra. Svota nije bila mala, 350 rubalja. Dobio ih je na ruke, pokazavši u knjigovodstvu redakcije ‘Sovjetskog sporta’, izvod iz knjige rođenih, jer ličnih dokumenata još nije imao. U rano jutro su ga djevojke dopratile mami, gdje mu se povraćalo i noćni čarobni svijet mu stajao naopako. Majka se rasplakala, a on se tek tada sjetio da u deset sati prije podne ima zakazanu probu na onom stadionu za koji će kasnije reći da je bio jedini istinski hram koji je zamijenio sve religijske hramove. Nekako se spremio, i nekako se dovukao do stadiona. Tamo je stao na gol, ne osjećajući ništa. Lopta mu se udvajala, utrojavala, nije mogao zaustaviti ni jedan udarac. Trener ga je upitao da nije, možda, bolestan. Kad je shvatio šta mu je s golmanom, raširio je ruke i zapanjenim igračima u polju kazao: ‘U deset sati izjutra! Petnaestogodišnje dijete, a potpuno pijano! Sram me što živim u ovom izopačenom stoljeću!’ Tako se, piše Jevtušenko, neslavno okončala njegova golmanska karijera.

Žalost što nije uspio kao golman nije Jevtušenka prošla nikada. On, koji je dječakom još, noću pisao pjesme, a danju po dvorištima i pustopoljinama igrao fudbal, piše kako ga je ta igra naučila mnogim stvarima, a ulogu golmana hvali kao najbolju za ovladavanjem umijećem da se ne samo napada već i da se pomno prate sitne promjene u kretanju protivnika i da se prozre kad su ta kretanja obmane. Dječaku rođenom u Irkutskoj oblasti u Sibiru nije se posrećilo. Kad je majci rekao da će novac zarađen radom uz geološke ekspedicije u Kazahstanu potrošiti na kupovinu pisaće mašine, ona mu je rekla kako su svi pjesnici pijanci. A kad je ocu, napunivši petnaest godina, rekao da želi sam zarađivati, ovaj mu je kazao: ‘Ako ti zaista želiš da se osamostališ od mene, onda neka niko ne zna da sam ja tvoj otac.’ Bilo bi zanimljivo znati kako bi roditelji gledali na sina da je uspio kao golman.

Eto, ovo i još ponešto ovome slično Jack Hirrschman i ja smo jedan drugome pričali i jedan drugoga dopunjavali, u noći sa 19. na 20. maj ove godine u kući Casa della poesia, u mjestu Baronissi kraj Salerna.

1/1