U moru stvarnog i simboličkog nasilja koje je raspadom Jugoslavije zapljusnulo ove krajeve i naše živote devedesetih, nasilje nad našim materinskim jezikom, ma kako ga zvali, imalo je važnu ulogu. HDZ-ova vlast nizom je agresivnih poruka prema Srbima, a potkraj 1990. i ukidanjem konstitutivnosti tog naroda u Hrvatskoj, olakšala posao onima koji su se zanosili samoubilačkim teorijama o tome kako se ‘srpski’ krajevi, odluči li se Hrvatska za samostalnost, mogu pripojiti ostatku Jugoslavije. U atmosferi uoči rata, dok su crte bojišnice još bile nedefinirane, jedna od prvih simboličkih žrtava stavljenih na ‘oltar Domovine’ bio je upravo materinski jezik. Nacionalistička ideološka revolucija koja je protresla temelje hrvatskog društva postavila je kao jedan od prioriteta potrebu razlikovanja ‘nas’ i ‘njih’. Proglašena je uzbuna u redovima hrvatskih lingvista, koji su spremno uskočili u rovove i krenuli u bitku izvrgavanja ruglu posla koji su do tada radili. Izmišljale su se nove riječi, koje su u dijelu stanovništva izazivale podsmijeh, ali su se mnoge zadržale i danas. Eter je zapljusnut izrazima koji su se koristili u NDH, a s takvima, pogotovo s ljudima koji su ih, najbolje je reći, spremno prihvatili, nije se bilo uputno šaliti. Strah se uvukao u svakodnevnu komunikaciju, ljudi su pomno pazili na do jučer normalnu ‘dakavicu’, a dok su ‘naši dečki’ na bojišnici rasturali ‘srbočetničkog jugoagresora’, uspjesi su se postizali i na jezičnoj bojišnici, koja pamti i samoprijegor običnih građana, na primjer blagajnica u trgovinama koje su na traženje agresorske ‘kese’ umjesto domoljubne ‘vrećice’ reagirale histeričnije nego Franjo Tuđman na spomen NK Dinama. Zapravo, upravo je Tuđman ostao zamalo jedini građanin kojem se slobodno mogao omaknuti neki termin iz veselih dana koje je proveo u Generalštabu JNA, a da nitko na to ne digne obrvu. Ili šaku.
Srbi u Hrvatskoj, prvenstveno urbani, ali i oni koji žive u ruralnim sredinama, donedavno ni u kojem pogledu nisu govorili jezikom različitim od Hrvata. Po jeziku se nije moglo, a ni danas se još uvijek najčešće ne može, ustanoviti pripadnost nekom od ova dva naroda – izjavio je 1995. Dubravko Škiljan
Srbi u Hrvatskoj posebno su bili izloženi jezičnom rasizmu koji je tada vladao. Jedan od rijetkih koji se o tome usudio javno govoriti bio je danas pokojni prof. dr. Dubravko Škiljan, koji u jednom intervjuu iz 1995. kaže: ‘Ako hrvatska jezična politika formira svoj prostor javne komunikacije prvenstveno u simboličkoj dimenziji, objedinjujući prije svega Hrvate pod zajedničkim simbolom hrvatskog jezika, nije neočekivano da oni koji nisu Hrvati imaju potrebu da i sami pronađu vlastiti simbolički prostor. Problem je i za hrvatsku i za srpsku stranu veći nego što se na prvi pogled čini: Srbi u Hrvatskoj, prvenstveno urbani, ali i oni koji žive u ruralnim sredinama gdje su kompaktnije naseljeni, donedavno ni u kojem pogledu nisu govorili jezikom različitim od Hrvata. Po jeziku se nije moglo, a ni danas se još uvijek najčešće ne može, ustanoviti pripadnost nekom od ova dva naroda. Intencionalno isključeni iz simboličkog prostora posredstvom djelovanja jezične politike, Srbi u Hrvatskoj ostaju na praznom prostoru koji teoretski mogu popuniti na različite načine: da teže za tim da se integriraju u hrvatski simbolički prostor, da stvore svoj vlastiti simbolički prostor ili da se povežu s postojećim srpskim simboličkim prostorom. Solucija koju odaberu ponovno neće ovisiti o najefikasnijim modalitetima jezične politike, nego o globalnoj politici uopće.’
Izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Mate Kapović održao je 2013. u Njemačkoj predavanje za koje je analizirao jezik tjednika koji upravo čitate. Zaključci potvrđuju teze koje je Škiljan iznio 18 godina ranije: ‘Jezik u Novostima je uglavnom hrvatski, ali po nekim osobitostima, npr. po pisanju ‘evropski’ s ‘v’ ili po upotrebi internacionalnih naziva za mjesece u godini (oktobar, a ne listopad), simbolički ukazuje više na jednu ideološku usmjerenost, nego na etničku. Kod nekih članaka koje pišu Srbi iz istočne Slavonije koristi se ekavica, pa se tu vidi upotreba riječi tipičnih za standard Srbije. Nije isto ako piše suradnik Novosti koji je Hrvat, suradnik koji je etnički Srbin iz Zagreba ili Like ili pak etnički Srbin iz istočne Slavonije, tako da tu zapravo nema jedinstva.’
Dok se lingvisti ne usuglase oko imena našeg jezika, za to sam da se predmet materinskog jezika u nižim razredima preimenuje u ‘nastavni jezik’, a u višima u ‘jezik i književnost’. To je rješenje već primjenjivano u svijetu – predlaže Snježana Kordić
Na primjeru Srba u Hrvatskoj, koji govore različitim dijalektima, jasno je kako je pred onima koji pokušavaju nametnuti jedan standard jako težak, ako ne i nemoguć posao. Lingvistica Snježana Kordić smatra kako je taj posao sasvim uzaludan, jer zastupa tezu da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore različitim varijantama istog jezika, koje se samo dijalektalno razlikuju.
- Četiri različita naziva za taj jezik šire zabludu da su to četiri jezika, pa je rješenje da se u školama svih četiriju država, dok se naši lingvisti ne usuglase oko imena našeg jezika, predmet materinskog jezika u nižim razredima preimenuje u ‘nastavni jezik’, a u višima u ‘jezik i književnost’. To je rješenje već primjenjivano u svijetu kad je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika: tada se predmet materinskog jezika u školama nazivao samo ‘nastavnim jezikom’. Primjerice u Austriji, u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon Drugoga svjetskog rata, sedam se godina koristio taj naziv, sve dok se netrpeljivost nije smirila i dok nije postalo moguće izgovoriti ime drugog naroda u nazivu vlastitog jezika. Primjena tog rješenja kod nas dovela bi do niza pozitivnih promjena u društvu, npr. do ukidanja sadašnjega jezičnog aparthejda, a to je podjela učenika po nacionalnoj pripadnosti u različite razrede, u ime navodno različitih jezika, u Vukovaru i na drugim mjestima u Hrvatskoj, u Mostaru i drugim mjestima u BiH i u Srbiji na Sandžaku. Bilo bi manje netrpeljivosti, predrasuda, mržnje i nacionalizma. Da ne spominjem kako bi političarima iz ruku bilo izbačeno jedno sredstvo za manipulaciju i proizvodnju konflikata koje sada obilato koriste - predlaže Kordić.
O izdvajanju manjinskih razreda i škola nema dobro mišljenje ni Mate Kapović.
- Bez obzira na to kako gledali na jezičnu situaciju – jedan, dva ili više jezika ili jedan jezik u više varijanti – loše je djecu u školama segregirati po nacionalnosti i mislim da bi sva trebala biti zajedno, pa se onda može imati neki manjinski program ili mogu učiti jedni o drugima, Hrvati o srpskoj kulturi i obrnuto. Treba poštovati manjinska prava, ali mi se čini da je razdvajanje djece u školama kontraproduktivno. Tako se razlike odozgo produciraju, da bi se i dalje perpetuirala nacionalistička politika koja vodi znamo do čega - govori Kapović.
Mira Bićanić, koja je bila jedna od prvih profesorica hrvatskog u Podunavlju nakon njegove reintegracije, a od 2005. predaje u Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji u Zagrebu, smatra kako posebnu zbrku profesorima i učenicima stvaraju institucije koje ‘brinu’ o jeziku.
- U situaciji smo da u vrijeme kada se borimo s temeljnom nepismenošću kao općom pojavom moramo pratiti neprestane promjene u jeziku, koje nisu najjasnije ni onima koji ih osmišljavaju i propisuju. Tako su prije objavljivanja Pravopisa hrvatskoga jezika u izdanju Hrvatskog instituta za jezikoslovlje iz 2013. na raspolaganju bila čak četiri pravopisa. Pravila na kojima je dotada insistiralo Vijeće za normu hrvatskoga jezika nisu zaživjela zbog svoje isključivosti, pa mi je veći problem, otkako radim u ovoj školi, učenicima objasniti pravopisne promjene u hrvatskom jeziku negoli pravopisne razlike između hrvatskoga i srpskoga - kaže ona.
U borbi za očuvanje vlastitoga nacionalnog identiteta jezik nesumnjivo igra važnu ulogu, no nacionalizam koji je devedesetih usvojen kao obavezni društveni smjer mijenja ga od dotadašnjeg sredstva spajanja naroda u jedan od temelja razdvajanja. To je zahvatilo i pripadnike manjina, koji su ostali na ‘pogrešnoj’ strani. Nerijetko bi upravo pripadnici srpskog i hrvatskog naroda izvan matice postajali najvećim jezičnim čistuncima, pa su tako u Republici Srpskoj i RSK naprasno počeli koristiti isključivo ekavicu, a Hrvati u BiH nekakvu košer-varijantu jezika, produbljujući i time međusobni jaz. Slično je i u Vojvodini, u kojoj posebice službeni predstavnici hrvatske manjine govore ‘najmodernijom’ varijantom hrvatskog standarda, iako su stoljećima govorili drugačije. Nametati srpski jezik u svakodnevnom govoru Srbima u Hrvatskoj Mate Kapović smatra smiješnim.
- Kada se govori o Hrvatskoj i Srbiji, možemo reći, premda je to ponajprije stvar politike, da se govori nekakvim različitim standardnim jezicima ili različitim varijantama. To koliko-toliko može imati smisla, no pogleda li se BiH ili jezik Srba u Hrvatskoj, postaje stvarno besmisleno: govoriti o tome da Srbi u Hrvatskoj govore srpski, a Hrvati hrvatski, zaista nema smisla. Dijalektalno, Srbi u Hrvatskoj ne govore isto: u Lici, na Baniji, Kordunu i u Slavoniji govore istočno-hercegovački ijekavski, a u istočnoj Slavoniji šumadijsko-vojvođanski ekavski, ali tako govore i njihovi susjedi Hrvati. Situacija je kompleksna, ali svođenje na standardnoj razini na to da Srbi u Hrvatskoj imaju jedan a Hrvati drugi jezik nema nikakvog smisla. Te nacionalne odrednice mogu se dotjerati do neke općenite upotrebe jezika u standardnim okvirima između Srbije i Hrvatske. Kao što postoje razlike između britanskog i američkog engleskog, može se govoriti i o razlikama između jezika u Hrvatskoj i Srbiji. Ali nema smisla izdvajati Srbe u Hrvatskoj ili Hrvate u Vojvodini, nacionalna logika se na jeziku teško može istjerati - dodaje Kapović.
Poseban problem je ćirilica kao ‘manjinsko’ pismo. Dobro je poznato kako je prošao pokušaj uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru, a naši sugovornici o tome imaju podijeljeno mišljenje. Snježana Kordić zastupa tezu da ćirilica ondje nije znak dvojezičnosti, jer je kod hrvatskog i srpskog riječ o istom jeziku; isto tako, ni Srbi u Srbiji nisu dvojezični, pišu i na latinici i na ćirilici. Mate Kapović ima suprotan stav, za njega je ćirilica važna u simboličkom smislu i smatra da na nju Srbi u Hrvatskoj imaju pravo.
- Kordić tvrdi da to gleda čisto znanstveno i da tu nema nikakve politike. To je, naravno, potpuno smiješno. Jezik je određen nacionalnim granicama, jer na samom terenu, s obzirom na dijalekte, ne postoji prava jezična granica npr. na granici Slovenije i Hrvatske ili Srbije i Bugarske. Ta granica je opet određena nacionalno, samo što se ovdje gleda na više nacionalnih država, a ne na jednu. U Jugoslaviji smo imali natpise na ćirilici u istočnoj Slavoniji, a u Hrvatskoj danas imamo neke natpise na dijalektima, npr. na čakavskom. Sama činjenica da je nešto dijalekt, a ne službeni jezik, ne znači da se to ne može zapisati. Smiješna je teza da se nešto što je varijanta ne smije pisati, to mi je potpuno suluda teza. I u Jugoslaviji, u kojoj su hrvatski i srpski bile dvije varijante, imali ste knjige poput Gramatike hrvatskog književnog jezika: ni tada se to nije zabranjivalo, a i zakoni su se pisali na istočnoj i zapadnoj varijanti. Slično je i s engleskim, knjiga o Harryju Potteru pisala se na britanskom engleskom, pa prilagođavala američkom engleskom kada se izdavala u SAD-u. Dakle to što se nešto piše na više varijanti ne govori apsolutno ništa o tome je li to jedan jezik ili više njih. Čini mi se da tu Snježana Kordić brka neke osnovne razine - smatra Kapović.
Kako hrvatsko-srpsku jezičnu zavrzlamu doživljavaju stranci kojima nikako nije jasno u čemu je problem, govori primjer s Haškog suda, gdje su u početku i Hrvati i Srbi i Bošnjaci insistirali da im se dokumenti prevode na materinski jezik: kada su tamošnji birokrati shvatili koliko bi sve to koštalo, propisali su tzv. jezik BSC. Time su, uz puno razumijevanje činjenice da se optuženici za ratne zločine i njihovi odvjetnici ionako dobro razumiju, zasigurno dali i svoj doprinos bosanskoj, srpskoj i hrvatskoj jezičnoj zbrci, no gle čuda – ispalo je da je taj jezični hibrid doista svima jasan.
