>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Polemički o jezikomjeračima

Anđel Starčević, Mate Kapović, Daliborka Sarić: ‘Jeziku je svejedno’ (Sandorf, Zagreb 2019.): Autori pedantno i emfatično raščlanjuju preskriptivistički tretman jezika, prokazujući šovenske i elitističke pretpostavke na kojima počiva

Ako mislite da slabo vladate svojim jezikom i zbog toga se bojite pisati i javno govoriti, ako vas ispravljaju ili vi ispravljate druge […] ako mislite da je glavni posao jezikoslovaca da vas omalovažavaju ukazivanjem na navodne velike pogreške u vašem govoru i pismu, ovo je knjiga za vas – stoji u uvodu djela ‘Jeziku je svejedno’ Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić. Već ova rečenica daje naslutiti da se svojim tematskim preokupacijama i polemičkom agendom knjiga nastavlja na Kapovićev popularnoznanstveni hit ‘Čiji je jezik?’ iz 2011. Starčević i Sarić Kapovićevi su kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s kojima je i ranije objavljivao u koautorstvu, a ovaj zajednički poduhvat troje autora četiristotinjak je stranica dugačka polemika s dominantnim shvaćanjem jezika u javnosti – kako u njezinom ‘stručnom’ tako i u njezinom ‘laičkom’ dijelu – u Hrvatskoj, ali i znatno šire.

Preciznije rečeno, u pitanju je prije svega polemika s preskriptivizmom – praksom rigidnog propisivanja pravilnih i nepravilnih, pravih i krivih jezičnih oblika, te stigmatiziranja i posramljivanja svih koji govore ‘nepravilno’. Preskriptivizam se, kako su to Kapović i Starčević nedavno istaknuli i u razgovoru za ovaj list, kod nas reproducira na nekoliko razina: od radova najuglednijih domaćih jezikoslovaca, preko djelovanja cijele armije lektorica i lektora, pa sve do aktivnosti ‘preskriptivističkog lumpenproletarijata’, kako nazivaju one koji po društvenim medijima i različitim neformalnim okruženjima rutinski drže jezične prodike drugim govornicama i govornicima. Knjiga je podijeljena u dvije cjeline: prva, ‘Preskriptivizam i ideologija standardnog jezika’, donosi raspravu s historijskim i ideološkim fundamentima preksriptivističkog sklopa, dok druga, ‘Anatomija hrvatskog preskriptivizma’, polemizira s konkretnim jezikoslovcima preskriptivistima te s institucijom ‘jezičnog savjetovanja’ uopće. Struktura knjige djeluje pomalo nezgrapno, kao da je jedna dionica nakalemljena na drugu; možda bi izbor da se objave dvije različite knjige, od kojih bi jedna bila više akademsko-teorijski, a druga više znanstveno-popularno intonirana, u tom smislu bio efektniji.

Kao što je i za očekivati, već od prvih redaka knjige autori pedantno i emfatično raščlanjuju preskriptivistički tretman jezika, prokazujući šovenske i elitističke pretpostavke na kojima počiva. Osobno mi je najzanimljivija i najpoticajnija bila njihova kritika ‘ideologije doslovnog značenja’ koja također odlikuje dominantni pristup jeziku. Osim što ‘čisti’ jezik po etničkoj (trijebljenje ‘srbizama’), te klasnoj i socijalnoj osnovi (stigmatiziranje govora nižih klasa i marginaliziranih skupina), preskriptivizam je, pišu autori, također neprijateljski raspoložen spram prenesenog značenja u jezičnoj praksi. Na udar preskriptivista tako dolaze i metafora i metonimija, kao dva osnovna mehanizma širenja značenja u jeziku; rezultat je radikalno osiromašenje izražajnih mogućnosti i zatiranje jezične imaginacije.

Opsesija jezičnim normiranjem, čišćenjem, propisivanjem i podoslovljavanjem na našim prostorima nije recentna, no u proteklih tridesetak godina institucionalizirana je i normalizirana na dosad neviđene načine. Što je najgore, ona je ‘institucionalizirana’ i u glavama: svi mi koji se bavimo pisanom riječju u ovom ili onom obliku u nekom smo trenutku iskusili ako ne cenzuru, a onda svakako autocenzuru. ‘Jeziku je svejedno’ utoliko predstavlja dobrodošlu intervenciju u raspravu o jeziku, čak i za čitateljicu i čitaoca koji podrazumijevaju da su apsolvirali gradivo.

1/1