>

novosti logo

Društvo Društvo

Lijeva kretanja

Smatramo kako je redoslijed da najprije treba usvojiti građanske vrijednosti – liberalan. Bavit ćemo se nacionalizmima, klerikalizmima i fašizmima, ali to nećemo staviti u okvir ekonomije i šire politike. Ljevica se treba baviti svim tim pitanjima, ali kontekstualizirano, kaže Mate Kapović iz RF-a

Kako današnja ljevica u Hrvatskoj shvaća odnos civilnog društva i političke države? Klasični liberalni pristup inzistira na ‘čistoj’ razdvojenosti između političke države i građanskog društva. S te je pozicije još 1980-ih primjerice politolog Ivan Prpić kritizirao ‘realne socijalizme’ (uključivo Jugoslaviju), kao one koji su intervencijom države u civilno društvo htjeli neposredno zadovoljiti potrebe ljudi, ukidajući nužno posredovanje, a to je tržište. No sada kada ekonomija za većinu ljudi trokira, nitko se više ne poziva na državu kao pukog noćnog čuvara ‘nevidljive ruke’ tržišta. Na tu situaciju organizirani pripadnici civilnog društva – a sva vodstva ljevice, ne samo stranke Nova ljevica, uglavnom su porijeklom odatle – reagiraju ne toliko civilnim inicijativama za drugačiju ekonomiju, već guranjem na ‘mjesto odlučivanja’, u državu. Državljani se, današnjom vladajućom terminologijom, dijele na elite i masu, koja bi ih valjda trebala slijediti. Pitamo što današnja ljevica, kada želi biti stranačkom, mora dijeliti s parlamentarnim okvirom. Moraju li ga stranke naprosto prepoznati i priznati, a ‘ljevičarenjem’ se baviti kao dopunom, uvodeći na primjer teme nadogradnje socijalnim aspektom (Nova ljevica), direktnom demokracijom i demokracijom na radnom mjestu (Radnička fronta) u svoj stranački rad? Što znači nužnost obraćanja u Saboru i u medijskoj javnosti za iskrenost predočenih programa ljevice? Jesu li lijeve stranke strukturno prisiljene otvoreno izložiti svoj program ili ga skrivati? O tome smo razgovarali s Milanom Živkovićem, tajnikom Središnjeg savjeta SDP-a, Nadeždom Čačinovič, članicom Inicijativnog odbora Nove ljevice (NLJ) i Matom Kapovićem, koordinatorom medijske i programske sekcije Radničke fronte (RF).

Lijeve su stranke one koje smatraju da je borba protiv izrabljivanja, nepravde i tlačenja još uvijek na dnevnom redu i da nije riječ o očekivanjima neprimjerenima razvijenom, strukturiranom i diferenciranom sustavu – ističe Nadežda Čačinović iz Nove ljevice

O svojoj stranci Kapović započinje ovako: ‘Ideja RF-a je zapravo vrlo jednostavna i mi je ne krijemo. Sudjelovanje na izborima nama pruža mogući ulazak u neka tijela, pristup resursima i političkoj pozornici. Ne očekujemo da ćemo kao oporba moći nešto mijenjati, predlagati zakone i sl. Doći na vlast, od čega smo mi još jako daleko, ne znači doista preuzeti vlast, jer tu imamo različite aktere ‘duboke države’, od kapitala preko raznih veteranskih udruga do Crkve, koje se ne može pobijediti preko noći. Ulaskom u gradsku skupštinu – a pred nama su lokalni izbori – ili parlament, dobivamo novac za daljnji terenski rad.’

Milana Živkovića (SDP) pitamo je li za uspjeh na izborima potrebno imati dobro napisan i jasan program, kada vidimo da ga ‘najuspješnije’ stranke nemaju. ‘Prije svakih izbora svjedoci smo mudrih upozorenja o trenutačnom omjeru snaga takozvanih svjetonazora koji su, prema medijskom komentarijatu, presudni za uspjeh na izborima. Često ih slijede i pokušaji izbornih aktera da svoje ‘svjetonazorske profile’ na brzinu malo dotjeraju. Uostalom, bliže se lokalni izbori pa ćemo, bojim se, vidjeti novi niz ustaških spomenika koje će ‘blagosloviti’ svi, pa i gradonačelnici iz ‘lijevog’ tabora. Ako imalo vjerujete u mogućnost da se društveni odnosi unaprijede, onda se, umjesto očajavanja nad svjetonazorskim deficitom, trebate baviti politikom. A to teško ide bez političkog programa. Stranke ljevice ne samo da ga trebaju moći jasno izložiti, nego građanima trebaju omogućiti da sudjeluju u njegovu stvaranju’, kaže Živković.

O tome što bi to bila mainstream politika, za razliku od marginalne, kao neuspješne, što je razlikovanje koje upotrebljava njezin stranački šef Dragan Markovina, Nadežda Čačinovič (NLJ) kaže: ‘Mainstream politika je očito politika koja namjerava sudjelovati u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti pa to čini osnivanjem stranke i sudjelovanjem u demokratskoj proceduri i danom zakonskom okviru, a što ne isključuje namjeru da taj okvir zakonskim putem mijenja ili da demokratsku proceduru nadogradi socijalnim aspektom. U današnjem sustavu konačnu riječ imaju zakonodavna i izvršna vlast.’

Ukoliko ‘građanska normalnost’ može podrazumijevati bespogovorno pristajanje na kapitalizam, možda bi taj označitelj, barem na ljevici, trebalo ipak opreznije koristiti – smatra Milan Živković, član sdp-a

U novom stranačkom pluralizmu na ljevici postavilo se pitanje od čega početi. Jedni kažu od ekonomije, drugi od civilnih vrijednosti, sekularizma itd. Ako radnicima-državljanima ne treba docirati, već možda od njih nešto i naučiti, neka vrsta obrazovanja, prosvjećivanja ipak ostaje zadatak. Kapović (RF) kaže: ‘Naravno. Ali mislimo kako je ovaj redoslijed da najprije treba usvojiti građanske vrijednosti – liberalan. Bavit ćemo se nacionalizmima, klerikalizmima i fašizmima, ali to nećemo staviti u okvir ekonomije i šire politike. Smatramo da se ljevica treba baviti svim tim pitanjima, ali kontekstualizirano, u njihovu prožimanju. Kad se RF bavi pitanjima tzv. svjetonazorskog tipa, npr. kad smo bili u Jasenovcu ili se bavili pobačajem, pitali smo se kakvu političku poziciju i po drugim pitanjima ima Crkva. Primjerice onu ‘tko je jamio, jamio’. U Jasenovcu smo rekli da se forsiranje fašističkih tendencija ne gura danas zato što netko jako obožava Pavelića, nego zato da se unaprijed diskreditiraju sve pozitivne tekovine Jugoslavije i drugih socijalizama, od radničkih prava, javnog obrazovanja i zdravstva do demokracije na radnim mjestima.’

U stvari, sprečava se političko udruživanje radnika? ‘Da. Napad na prava žena, LGBT zajednicu, nacionalne manjine, fašizacija, sve je to povezano s korijenima u ekonomskoj sferi. Način na koji u političkoj praksi možeš ljude i ‘svjetonazorski’ prebaciti zdesna nalijevo jest da oni sudjeluju u borbi. Neki od naših članova imali su u početku desničarski odnos prema naciji, Crkvi itd., da bi kroz borbu za radnička prava i svjetonazorski prešli na lijeve pozicije. Praksa ih je osvijestila o povezanosti svih tih stvari’, dodaje Kapović.

Što bi onda za jednu lijevu stranku uopće značio izraz ‘građanska normalnost’ i njezino zastupanje? Treba li i može li politička, stranačka scena, uopće biti vjeran odraz društva, pitamo Živkovića (SDP). ‘Prije nekoliko godina, dok je Siriza još važila za veliku nadu europske ljevice, nazvao me Srećko Horvat, organizator zagrebačkog gostovanja Aleksisa Ciprasa, da pokušam dogovoriti njegov susret s rukovodstvom SDP-a. Dobio sam negativan odgovor, s napomenom da je možda riječ o opasnim ljudima. Uzalud moja uvjeravanja da je Siriza jedna sasvim obična socijaldemokratska stranka, što se nekoliko godina kasnije, nažalost, moglo i vidjeti. Svaki put kada neki akter koji se sam pozicionira u najšire postavljenim koordinatama ljevice pritom ističe svoju ‘normalnost’, čini mi se da pokušava izbjeći upravo takvu vrstu diskvalifikacije. Nismo mi kao ‘onaj Kapović’ ili ‘onaj Cipras’ (ne ovaj sada), kao da pokušava reći, svjestan tko u buržoaskom društvu određuje kriterije ‘normalnosti’. Ukoliko pak ‘građanska normalnost’ može podrazumijevati bespogovorno pristajanje na kapitalizam, možda bi taj označitelj, barem na ljevici, trebalo ipak opreznije koristiti’, smatra Živković.

Podsjećamo ga da većina ‘prave ljevice’ tvrdi kako je SDP izgubio povjerenje velikog broja građana. Jesu li rezultati na izborima točan izraz povjerenja građana? Po čemu sve suditi to povjerenje? Po onome što SDP govori ili po onome što stvarno čini? ‘Bojim se da je odziv na izbore (nepunih 53 posto) još točniji pokazatelj nepovjerenja građana u političke stranke općenito. Možda među izbornim apstinentima ima i onih kojima je toliko dobro da su jednostavno nezainteresirani, ali takvi su u kapitalizmu, prema definiciji, malobrojni. Prije će biti da je većini od 1,8 milijuna demokratski isključenih građana toliko loše da ih ništa što stranke govore ne može uvjeriti da situacija može biti imalo bolja. Tu situaciju, kao što podsjeća Wolfgang Streeck, u osnovi karakterizira zahtjev ‘tržišta’ i međunarodnih institucija da se ne samo vlade nego i građani bez pogovora podčine štednji. Sve stranke, na vlasti ili u opoziciji, koje se takvoj politici usprotive mediji će smjesta proglasiti prijetnjom kreditnom rejtingu i održivosti servisiranja duga. Neautentični koliko i predizborna retorika, izbori na kojima građani zapravo nemaju izbora predstavljaju poseban problem za lijeve stranke kojima bi, uz osvajanje vlasti, cilj trebala biti i politička mobilizacija’, ističe Živković.

Što bi onda značilo biti istinski subverzivnim po sistem danas, s obzirom na to da je član Inicijativnog odbora NLJ-a i Nikola Devčić, pokretač Subversive Film Festivala? Čačinovič odgovara: ‘Lijeve su stranke one koje smatraju da je borba protiv izrabljivanja, nepravde i tlačenja još uvijek na dnevnom redu i da nije riječ o očekivanjima neprimjerenima razvijenom, strukturiranom i diferenciranom sustavu, odnosno da to nisu samo popratne pojave: npr. zanemarenost pojedinca u cjelini funkcioniranja, trajno isključivanje čitavih skupina iz procesa rada, razni oblici destrukcije – nesreće zbog nepouzdane tehnologije, nesvladane ili razorene prirode. Ključno je pitanje je li doista riječ o popratnim pojavama ili su one upravo sama istina sustava. Ako je stvar u sustavu, pretpostavlja se da nositelji promjena, ukoliko hoće popraviti svoj položaj, ne mogu a da ne promijene cjelinu. Desna pozicija bi onda bila ona koja smatra da su nevolje tek cijena za inače dobro funkcioniranje, cijena koju (možda) naprosto treba platiti. Subverzivno nije nasilni prevrat nego svijest o alternativi.’

Podsjećamo sugovornike da je povijesni komunistički i socijaldemokratski stav bio da svoj program treba otvoreno i javno iznijeti: mi ne krijemo svoje ciljeve! Do socijalizma reformom ili revolucijom – kako je danas po tom pitanju? Čačinovič (NLJ) je ‘oprezna’, pa iako postojeći sustav naziva autokratskim, vjeruje u procedure: ‘Demokratska procedura je dostignuće: u autokratskim sustavima principi liberalizma djeluju subverzivno. Što se tiče socijalizma, na dnevnom redu je svakako pokušaj da demokratska vlast odgovori na krize koje generira kapitalizam, da zaustavi autodestruktivnost i razaranje socijalnoga tkiva i javnoga dobra.’ A Kapović (RF) je ‘neoprezan’ i ne zadovoljava se sviješću o alternativi: ‘Mi ne krijemo da smo protiv kapitalizma. Sve je stvar taktičkog doziranja u nastupu prema javnosti. U našem programu eksplicite piše da smo za rušenje kapitalizma.’

Danas se u ‘razvijenim društvima’ i na ‘pravoj ljevici’ ponovno govoriti o ‘demokratskom socijalizmu’. Time se ona želi distancirati od onih povijesnih, ‘realnih’, u raspravu o (ne)demokratičnosti kojih se u svakodnevnom radu nerado upušta. Tako se sama stavlja, usprkos bujanju civilne ‘kulture sjećanja’, u situaciju novog početka. A taj početak za nas, ne samo s duljim pamćenjem nego i s osnovnim znanjem povijesti, nije prvi, prije je trideset i prvi u procesima dugog trajanja i stogodišnje povijesti ljevice u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

1/4