>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Joachim Becker: Evropa dobiva autoritarnu vlast

Mađarsko ksenofobno postavljanje samo je malo blaže u Austriji, sa svim tim pokušajima limitiranja broja izbjeglica i njihovog slanja nazad. U vezi izbjeglica formirala se jedna vrlo konzervativna osovina, u kojoj sudjeluju i socijaldemokrati Austrije, Češke i Slovačke, koji su se sasvim približili desničarskoj poziciji

Čest gost u postsocijalističkim zemljama, naš sugovornik Joachim Becker profesor je razvojne ekonomike, političke ekonomije i teorije države na bečkom Ekonomskom fakultetu. Sposoban čitati literaturu na mnogim srodnim slavenskim jezicima, dobar je poznavatelj ekonomskih i političkih prilika u više zemalja, koje može međusobno uspoređivati u evropskom kontekstu.

Pisali ste nedavno o zemljama Višegradske skupine (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka) u sjeni Njemačke. Ali i Hrvatska živi u sjeni Njemačke, a i NATO-a. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović obnavlja staru priču po kojoj mi pripadamo Srednjoj Evropi, a ne Balkanu, svojim inzistiranjem na okomici Baltik – Jadran. Također, vijest dana je kako je hrvatski zastupnik u EU parlamentu Jozo Radoš postigao velik uspjeh jer je zbog njegova amandmana luka Rijeka predložena za uvrštenje u prometni koridor Baltik – Jadran, dok je do sada bila uključena samo u mediteranski prometni koridor…

Svaka od zemalja Višegradske skupine usko se ekonomski povezala s Njemačkom, a donekle i s Austrijom. Sve te zemlje prestale su iole značajno financirati vlastita znanstvena istraživanja povezana s privredom ili razvoj autentičnih domaćih industrija

Zemlje Višegradske skupine oformljene su prije 25 godina u želji da se brže i lakše približe Evropskoj uniji. Ali pregovori su vođeni i trgovački ugovori sklapani sa svakom zemljom posebno. Svi ti odnosi bili su vrlo asimetrični. Isto vrijedi za pridruživanje pojedinih zemalja EU-a. Primjerice češka vlada Vaclava Klausa bila je ponosna na brzinu integracije svoje zemlje, bez ‘utega’ Slovačke. Ukratko, u tim događanjima grupa se nije ponašala kao grupa. Pregovarajući pojedinačno, te su si zemlje međusobno slabile pozicije. U međuvremenu, naročito od kasnih 1990-ih, svaka od tih zemalja usko se ekonomski povezala s Njemačkom, a donekle i s Austrijom. S prvom u industrijskom, a s drugom u bankarskom sektoru. Uspostavljeni su potpuno asimetrični odnosi, što vrijedi i za Hrvatsku. Sve te zemlje prestale su iole značajno financirati vlastita znanstvena istraživanja povezana s privredom ili razvoj autentičnih domaćih industrija. Nešto više nego u drugim zemljama istraživački se razvoj financira u Češkoj, a najgore je u Poljskoj i Slovačkoj (manje od jedan posto BDP-a). Industrijski razvoj u svim tim zemljama uglavnom je baziran na outsourceu. Radi se o montažnoj proizvodnji, posebno u automobilskoj industriji. Jedino je u Poljskoj industrija malo raznolikija, jer je manje samo izvozno orijentirana. U Poljskoj sada postoji i kritička rasprava o razvojnom privrednom modelu, koju je dijelom preuzela i aktualna desna vlada, tzv. plan Morawieckog (nazvan po ministru razvoja, vicepremijeru Mateuszu Morawieckom). Uočeno je kako postojeći model investiranja i privrednog razvoja nije održiv. To je model baziran na jeftinom radu i stranim investicijama. No i državni plan nije uvjerljiv jer u prevelikom omjeru, čak 40 do 50 posto, ovisi o EU fondovima.

Povratak na tradiciju prije 1945.

Osamostaljenje od unutrašnje EU kolonizacije pomoću EU fondova?

Očito je da tu postoji proturječje. Ekonomski odnosi među ovim zemljama nisu jaki, osim onih između Češke i Slovačke, koji su iz historijskih razloga – bivša zajednička država – ostali razvijeni. Trgovački, turistički, pa čak i odnosi znanstvene suradnje još su relativno jaki. Postoje velike financijske grupe koje su češke i slovačke, poput GMT-a i Pente. One su dobro povezane s vladama, naročito s desničarskom slovačkom.

Ne vidim kako bi se eu mogla transformirati u smjeru ljevice odozgo. Žao mi je, ali to je moj zaključak. Sindikati, društveni pokreti odozdo, radničke i narodne klase puno su slabiji na nivou eu-a negoli na nacionalnim nivoima

Ovdje imamo analogiju s firmama koje se šire na više postjugoslavenskih zemalja. No kako vidite hrvatsku jednostranu navezanost na njemačku privredu? Je li ovaj pokušaj približavanja Višegradskoj skupini način da se uspostave direktne veze, bez zaobilaznog briselskog puta? Ili se radi više o NATO-logici, ‘rješavanju’ tzv. problema izbjeglica i sl.?

Rekao bih da su Višegradske zemlje okrenule leđa istoku, a da se u slučaju Hrvatske radi o istome. Dodao bih i da je to logika svih zemalja bivše Jugoslavije, osim možda Slovenije. A što se tiče izbjeglica, čak je i Austrija u posljednje vrijeme krenula za mađarskim receptom zatvaranja granica. Mađarsko ksenofobno postavljanje samo je malo blaže u Austriji, sa svim tim pokušajima limitiranja broja izbjeglica i njihovog slanja nazad. Formirala se jedna vrlo konzervativna osovina po pitanju izbjeglica, u kojoj sudjeluju i socijaldemokrati Austrije, Češke i Slovačke, koji su se, unutrašnje podijeljeni, sasvim približili desničarskoj poziciji. Ne treba zaboraviti i da je Austrija neutralna zemlja, što može postati značajnim.

Hoće li se što promijeniti centriranjem pažnje na ‘evropski put’ Srbije na Balkanu? Hoće li se strane investicije, a ustvari lohn poslovi, masovno preorijentirati na Srbiju, kako se i neki u Hrvatskoj boje?

Jedini primjer velikog stranog ulaganja u Srbiji koji znam je onaj Fiatov u Zastavu, a i taj je vrlo problematičan i pitanje je koliko će trajati. Gledamo li primjer željezare u Smederevu, ona jedva da nešto proizvodi. Bila je privatizirana, pa vraćena državi, tako da je budućnost teške industrije u Srbiji vrlo upitna. Gotovo jedina relevantna grana industrije koja postoji u Srbiji sada je agroindustrija. U Hrvatskoj nije do kraja tako, pa ne bih prenaglašavao važnost srpskog slučaja. Razlika je i u tome što su investicije u Srbiji započele dosta kasnije negoli u Hrvatskoj.

U Vojvodini se ‘čeka’ neka vrsta zemljišne reforme, koja će omogućiti okrupnjavanje vlasništva nad zemljom i razvlaštenje sitnih posjednika?

Da. Povratak na tradiciju prije 1945., kada su postojali veliki zemljovlasnici.

Slovenski ekonomist Franček Drenovec, autor knjige ‘Kolaps elite’ (2013.), tvrdi da klasna struktura novih elita, barem u Sloveniji, a analogije s drugim državicama su moguće, više nije ni kompradorska. Naše pseudoelite postale su otvoreno parazitske i pljačkaške, nemaju ni ulogu posrednika u međunarodnoj razmjeni, koja se odvija direktno sa stranim centrima moći, naravno na našu štetu.

Rekao bih da domaća buržoazija (domestic bourgeoisie) ipak postoji, u Sloveniji možda i više nego drugdje u regiji, jer je industrija ipak dobrim dijelom preživjela tzv. pretvorbu. Postoje velike grupacije koje možemo tako označiti u Srbiji, pa i u Hrvatskoj, poput Agrokora, dobro povezanog s političkim establišmentom, a fleksibilne s obzirom na njegovu promjenu. Do neke mjere povezane su sa stranim kapitalom, ali je njihova glavna baza ipak domaća. Ova je buržoazija vrlo ovisna o ‘nacionalnoj državi’ i još uvijek je u usponu.

Što mislite o skretanju centra političkog života udesno, koji je na djelu u mnogim evropskim zemljama, pa i u Hrvatskoj otkako SDP gubi izbore?

Pratio sam tu čudnu desničarsku kampanju.

Teme koje se u političkom životu nameću uglavnom su s desnog terena, poput historijskog, ali i aktualnog revizionizma. Nije li tzv. izbjeglička kriza samo korištenje izbjeglica za problem dublje krize evropskih integracija?

Izbjeglice su ‘samo’ učinile neke mehanizme jako vidljivima. Tako je tzv. Dablinski sporazum teret prevalio na najslabije države EU-a. Radi se o siromašnim zemljama poput Grčke, juga Italije, također Bugarske. Te zemlje to ne mogu riješiti vlastitim snagama. Od početka je trebalo biti jasno da stari mehanizmi zakazuju. A to se, na jedan apstraktniji način, već vidjelo i u tzv. dužničkoj krizi. Djelomično se radi o istim zemljama. Tako je Grčka primjer za prebacivanje tereta krize na periferiju, na kojoj je prostor za politička rješenja nestao. Isti mehanizmi ucjena još se vidljivije ponavljaju u slučaju izbjeglica. ‘Ili ćete slušati recepte EU-a ili napustite eurozonu’, rekao je Sirizinoj vladi njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. U slučaju izbjeglica austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz zahtijeva da se brane vanjske granice EU-a i to u Makedoniji koja, usput govoreći, uopće nije članica EU-a. Tako je Grčka, koja jest član, implicitno isključena. To ima veze sa Schäubleovom pričom kako je eurozona možda prevelika, jer se oko šengenske granice vodi slična diskusija. U vezi izbjeglica zemlje centra, kao i neke zemlje periferije poput Mađarske, Češke, Slovačke ili Poljske, slažu se da teret treba ostati na zemljama koje već imaju velik broj izbjeglica.

(Ne)mogućnost lijevog angažmana

Što mislite o pokretima kao što je DiEM25, koji predvodi Janis Varufakis, nekadašnji ministar financija u vladi Aleksisa Ciprasa? Ideja je da pošto nacionalne ljevice ne funkcioniraju, trebamo jedan panevropski lijevi pokret.

S moje točke gledišta, ne vidim kako bi se EU mogla transformirati u smjeru ljevice odozgo. Žao mi je, ali to je moj zaključak. Sindikati, društveni pokreti odozdo, radničke i narodne klase puno su slabiji na nivou EU-a negoli na nacionalnim nivoima. Naravno, nacionalni nivo nije neproblematičan, ali internacionalni nivo je puno teže ostvariv. Ne zalažem se da izlazak iz EU-a bude glavni smjer želja ljevice, već mislim da ljevica treba zahtijevati određene mjere, pa onda vidjeti kako ih progurati. Ako to podrazumijeva izlazak iz eurozone, onda je legitimno, pa čak i nužno napustiti eurozonu. Ali moramo definirati neka EU pravila.

Problem je što zemlje dovedene u sličnu situaciju, u novoj unutrašnjoj kolonizaciji EU-a na bogati sjever i siromašni jug, nemaju povijest veće međusobne suradnje. U Austriji imate entuzijaste evropskog okupljanja ljevice, poput Waltera Baiera i mreže transform! europe.

Razvoj u posljednjih četrdesetak godina, od evropskog zajedničkog tržišta do današnjih mehanizama eurozone, stalno sužava prostor mogućnosti za neke lijeve politike. Kompetitivnost između država unutar EU-a u trenucima krize i prihvaćanja određenih mehanizama njezinog rješavanja samo povećava nemogućnosti lijevog angažmana. Oznaka EU reducira se na izvršne organe državne vlasti, koji su slabo ili nikako demokratski reprezentirani. Na evropskom nivou imamo Komisiju i Vijeće ministara, ali ne i jednako reprezentirane sindikate. Vođenje evropske politike u cjelini povjereno je stručnjacima odozgo, dok protestni pokret nije analogno evropeiziran. U jednom dijelu on zato može biti snažan, dok u drugom ne postoji.

Dobar primjer su aktualne bune u Francuskoj protiv promjena radnog zakonodavstva. Broj sindikalno organiziranih radnika je na povijesno najnižim granama, malo je štrajkova u firmama, energija uličnog protesta istovremeno je velika, no političke su posljedice skromne…

Francuska vlada socijalista Françoisa Hollandea iskoristila je reforme radnog zakonodavstva da i u ime obuzdavanja protesta uvede izvanredno stanje. Za mene je Francuska sada primjer da autoritarnu vlast ne trebamo tražiti samo na istoku Evrope, već je ona vidljiva i na zapadu. Francuska je vrlo jasan primjer takvog razvoja situacije.

Iako nismo ljubitelji geopolitičkih i geostrateških spekulacija i tog Machtpolitik diskursa, ipak ćemo vas pitati kako vidite prelamanje utjecaja svjetskih sila, koje su sve na neki način slabe, na Balkanu? S jedne strane imamo poziv u brže evroatlantske integracije cijelog poluotoka, a s druge vaganje utjecaja Rusije na ortodoksne i Turske na muslimane?

Mislim da ne bismo trebali precjenjivati utjecaj Rusije na Srbiju, iako je energetski sektor značajno povezan s Rusijom. Ali svi drugi privredni odnosi drugačije su orijentirani. Što se tiče utjecaja turske politike na BiH, njihova ekonomska prisutnost je u porastu, ali i to je vrlo ograničeno. Uostalom, ne zaboravimo da je Turska i dalje članica NATO-a, iako se taj odnos sa zapadnim saveznicima posljednjih godina zakomplicirao. Najveći problem su sadašnji loši odnosi između EU-a i Rusije. Ugovor o pridruživanju između Ukrajine i EU-a u svemu tome igra veliku ulogu. Ukrajinska vlast ucijenjena je da bira između EU-a i Rusije, što za tu zemlju ima katastrofalne posljedice. Krivnja za loše odnose EU-a spram Rusije, po meni, puno više leži na strani Unije.

EU se raspada kao Jugoslavija

Moguće je uočiti neke analogije između razaranja Jugoslavije i sadašnjih poteškoća u EU?

Prije svega i EU kao i nekada Jugoslaviju karakterizira unutrašnji nejednaki razvoj i poteškoće kako se s time nositi. A Jugoslavija je imala razvijenije mehanizme za suočenje s tim problemom, nego li ih ima EU. Politički su obje, i Jugoslavija i EU, okarakterizirane mješavinom federativnih i konfederativnih elemenata. I kao treće, kriza, velika kriza u slučaju Jugoslavije u 80-ima, počela je kao dužnička kriza, a u slučaju EU zadnja kriza započela je 2007. g. i ima i dalje ogroman utjecaj. U oba slučaja, i EU i Jugoslavije, pitanje je bilo tko će platiti troškove krize? Zaoštrila se diskusija o tome tko će što plaćati i za koga. Politika je to izvanjštila, u slučaju Jugoslavije kao problem čistih računa među republikama, a u slučaju EU među državama članicama. Sve to pokreće specifičnu dinamiku i baš u tome smislu vidim jake paralele. Heterogena Unija, bez jake centralne politike, ispoljava snažne centrifugalne tendencije.

Slovenski ekonomist Jože Mencinger rekao je kako je Jugoslavija imala nekoliko desetljeća da se polako raspadne, ali da EU neće imati toliko vremena.

Ja mislim da će imati. U slučaju Jugoslavije radilo se o dužem procesu koji je polako počeo, ali se onda, nakon jedne kritičke točke, naglo ubrzao. Kako će biti sa EU vidjeti ćemo.

Što će biti slijedeća velika priča ekonomske i političke krize u EU? Najprije se vjerovalo u krizu euro-zone, pa u izbjegličku krizu. Sada je na redu bankarski sektor?

Moglo bi ponovo doći do krize euro-zone. Meni je najinteresantniji slučaj Italije. Talijanski desničari, posebno npr. Sjeverna liga (Lega Nord), tvrde, radeći kampanju za izlazak iz euro-zone, da ona ima poguban utjecaj na Italiju i njenu još uvijek izvozno orijentiranu industriju, koja bi profitirala od napuštanja eura. Bankarski sektor je u Italiji u kritičnom stanju, najviše zbog dugoročne krize i industrijske stagnacije, što sve ubrzava negativne procese.

1/1