Na domaće kazališne daske u posljednje vrijeme sve se više uvlače tzv. predstave društvenog beznađa kojima struji osjećaj da egzistencijalnih problema i naopakog upravljanja javnim poslovima ima već toliko da je život u Hrvatskoj danas postao poprilično odvratan. Jedna od takvih je i ‘Audicija’ u Kazalištu Kerempuh, prema istoimenom komadu ruskog pisca Aleksandra Galina i u režiji Andraša Urbana. Predstava je nastala prema priči u kojoj djevojke iz neke čemerne ruske provincije putem jedne audicije žele pobjeći u Singapur kako bi tamo bile zabavljačice u noćnim klubovima, no prva proba u Zagrebu započela je pitanjem treba li ostati ili otići iz Hrvatske. Unutrašnji glasovi iz ovog kazališta kažu da se rasprava na tu temu među glumcima toliko usijala da je negdje na sredini proba ruski pisac potpuno zaboravljen, a ekipa oko Urbana sve je više bljuvala žuč vlastitog ogorčenja prema domovini, politici, nacionalizmu, tajkunima i svemu ostalome.
Tako je nastala predstava u kojoj se epizode ogorčene rasprave o tome kako se sve to u Hrvatskoj tako idiotski dokotrljalo sve dovde smjenjuju s dirljivim muzičkim etidama (songovi Irene Popović) u kojima glumci iskazuju svoju egzistencijalnu tugu i jad. Riječi jedne od pjesama uvjerljivo govore o intonaciji čitave ‘Audicije’: ‘Pogledam unazad, ne vidim ništa. Gledam naprijed, ne vidim ništa. Krećem na put koji ne vodi nikamo. Ja sam… ništa, ništa, ništa.’ I kada se svađaju treba li otići ili ostati, i kada iskazuju svoje muke, i kada pjevaju, glumci su frontalno okrenuti prema publici, pa čitava izvedba vizualno djeluje kao brehtijanski kolektivni krik koji bi i svatko drugi mogao bez problema ovoj zemlji istresti u lice. Tih ‘jedanaestero otpisanih’ – Linda Begonja, Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Ozren Opačić, Luka Petrušić, Maja Posavec i Matija Šakoronja – zaista je djelovalo moćno, i u kolektivnoj igri i u individualnim nastupima. Predstava po svojoj radikalnoj dokumentarnosti pomalo sliči na najbolje predstave Olivera Frljića, redatelj Urban se u jednoj sceni i poigrava tom usporedbom, no zasluga ovog kazališnog autora je u tome što je glumce uspio baciti u grotlo vlastitog preispitivanja i bolnog suočavanja s istinom hrvatske svakodnevice.
Publika u dvorani, naviknuta godinama na lake šaljive šlagere ovog kazališta, zapravo nije znala što ju je snašlo, ali je morala, meškoljeći se u mukloj tišini, odslušati ono što su joj glumci sasvim ozbiljno imali za reći. U dvorani koju već 40 godina zovu ‘tvornica smijeha’ te večeri se malo tko zaista smijao. Kvaliteta i snaga ove izvedbe prvenstveno se temelje na nesvakidašnjoj unutrašnjoj energiji glumaca da kritički progovore o onome što ih boli. A ono što ih boli znaju i stari i mladi, ali potmulo šute: Hrvatsku je od ulaska u EU do danas napustilo oko 200.000 ljudi, svaki treći njezin građanin s diplomom živi u inozemstvu, a kada se pribroje svi oni koji su otišli iz ove zemlje od 1991., onda je Hrvatsku napustilo oko 500.000 ljudi ili oko 15 posto njezinog stanovništva. S crnom ironijom rečeno, to je brojka koja otprilike odgovara onoj hrvatskih Srba koji su početkom i sredinom 1990-ih iz sasvim drugih razloga morali otići iz zemlje.
Ono što je teatarski važno jest da je Kerempuh ovom odličnom predstavom ustanovio, hoćeš-nećeš, jedan kriterij humora i društvene angažiranosti (s obzirom na to da se i službeno zovu satiričko kazalište) koji će ga obvezivati da i u drugim predstavama, čak i lakšeg žanra, bude jednako tako srčan i da njegov humor bude konačno odmaknut od prizemnih viceva i komike koja se tiče svakoga i nikoga.
