>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Obiteljske groteske

Predstave ‘Magic Evening’ i ‘Ponoć’ govore o sumraku porodice i međuljudskih veza. Oslikavaju dobar pokušaj da se današnje ljude vidi kao crnohumorna bića koji od života jedino još posjeduju jeftinu egzistenciju, bizarne atrakcije i mahnitanje vlastitog ega

Groteska, koja se kao neka vrsta uvrnute komike nekada često koristila u teatru, danas bi, kako stvari stoje, mogla biti i najduhovitiji izraz trenutne sumorne slike svijeta. S obzirom da ona, kako kaže Patrice Pavis, ‘predstavlja posljednji pokušaj da se skrene pažnja na tragikomičnost današnjeg čovjeka’, čudno je kako kazalište ne koristi više ovakav izraz obraćajući se trenutnoj stvarnosti. Vjerojatno, vrijeme groteske tek dolazi. Obračun sa svijetom preko političkog kazališta i suočavanja s prošlošću polako zamire pod naletom globalizacije i post-ideološke uravnilovke svega, pa jedino što još čini se preostaje jest tužni kikot nad raznim vrstama karikatura u koje se današnjica pretvorila. U svakom slučaju, dvije zagrebačke premijere, ‘Magic Evening’ u režiji Anice Tomić u Teatru &TD i ‘Ponoć’ u režiji Ivana Planinića u ZKM-u, oslikavaju dobar pokušaj da se današnje ljude vidi kao crnohumorna bića koji od života jedino još posjeduju jeftinu egzistenciju, bizarne atrakcije i mahnitanje vlastitog ega. I jedna i druga predstava govore o sumraku porodice i međuljudskih veza, u situaciji kada se na gotovo histeričan način njihovi akteri trude ponašati kao da je ‘sve u redu’, upadajući sve dublje u kaos grubosti i nasilja. Predstava ‘Magic Evening’ počinje kao realistična priča o dva para koja u nekoj prinudnoj veselosti slave petogodišnjicu braka jednoga od njih. U toku te magične večeri, u kojoj se samodopadno insistira na svemu i svačemu, polako se shvaća kako tu nitko nikoga naročito ne voli i kako je svatko od njih rastrzan svojim strahovima, pretjeranim očekivanjima, zabludama i egocentričnošću. Groteskna je ta povišenost atmosfere, nagla promjena raspoloženja četvoro junaka i postupno izobličenje jednog događaja koji je započeo uz bocu vina, a završio u užasu i paranoji. Predstavu nije moguće gledati ni kao komornu dramu, ni kao bulevarsku komediju, jer su i ono lakrdijaško i ono nakazno pomiješani u svojevrsno zmijsko klupko, gdje iskrivljavanje likova i situacija služi da bi se problemi nazvali pravim imenom. Glumci Ivana Krizmanić, Nataša Kopeč, Marko Makovičić i Marko Petrić odlično su predstavili taj kvartet neurotičnih, lakomislenih i izgubljenih ljudi, stalno mijenjajući perspektivu tragično smiješnih likova, tražeći od publike da neprestano preispituje odnos između stvarne i lažne slike svijeta u kojem živimo.

Druga predstava, ‘Ponoć’, groteskna je već po svojoj formi scenskih krhotina u kojoj se stvarnost i ljudi u njoj vide tek preko naglašene mimike, čudnih odijela i morbidne priče koja poput pijeska klizi kroz prste. Predstava po komadu Josipa Kulundžića, zaboravljenog majstora ekspresionizma, o porodici iz austrougarskih vremena, u kojoj se ne zna tko koga više vara, smišlja drugima zlo i želi ih otjerati u grob, djeluje kao poludjeli ringišpil svih tih porodičnih prevara do dana današnjeg, u kojima u nepovrat lete ljudski životi, nekretnine, laži i poštenje. Ova predstava s grotesknim ubrzanjem odlična je scenska studija socijalne patologije, koja je jednako estetski briljantna, koliko je i društveno akutna i angažirana. Šestoro vrsnih glumaca; Hrvojka Begović, Frano Mašković, Lucija Šerbedžija, Anđela Ramljak, Krešimir Mikić i Edvin Liverić, bili su više nego raspoloženi odigrati tu klauneriju surovosti ljudske naravi, dokazujući još jednom da ZKM bez sumnje ima i najzreliji ansambl u Hrvatskoj danas. I još nešto: mladi redatelj Ivan Planinić (ovo je njegova diplomska režija) pokazuje da nove i talentirane snage kucaju na vrata pa je više nego dobra predstava ‘Ponoć’ odlična vijest, kao i ‘Magic Evening’, u ne baš kreativnoj stvarnosti teatra u Hrvatskoj.

1/1