>

novosti logo

Kina na dar

Tako dugo dok bude neprijatelja, sistem koji živi samo uz pretpostavku njihovoga postojanja ne mora se bojati za svoju budućnost. Zbog toga je svjetski hegemon uoči Božića sam sebi poklonio nešto neizmjerno vrijedno: Kinu kao novoga, najopasnijeg neprijatelja

Božićno je vrijeme. Ono vrijeme što ga je nemilosrdni liberalni kapitalizam kroz potrošačko društvo oteo i vjeri i obitelji, pretvorivši ga u sezonu kupnje i prodaje. Prikladno to se, naravno, zove malo drugačije, pa se govori o vremenu darivanja. Globalni sistem koji postoji, održava se i perpetuira samo i isključivo na osnovi postojanja neprijatelja, stvarnih ili izmišljenih, svejedno, tako je sam sebi uoči Božića poklonio nešto neizmjerno vrijedno: novoga neprijatelja, opasnijeg od svih s kojima se do sada sučeljavao. Ispravnije bi bilo reći: s kojima je suočavao svoje građane. Taj ih sistem, na čelu sa supersilom bez premca, mora uvijek iznova mobilizirati i homogenizirati (neki to zovu i zajedništvom). Mora ih uvjeriti da ih netko ili nešto ugrožava, kako se ne bi sjetili početi propitivati njegove ‘vrijednosti’ i njegove okvire unutar kojih im se nude blagodati liberalnog sustava što se za sve veći broj ljudi pretvara u luđačku košulju koja ih sputava i onemogućuje im da uživaju sve ono što im taj isti liberalni kapitalizam nominalno obećava, pa čak i jamči. Dar dakle, ‘otkriće’ zapravo.

Sada znamo tko je najveći i najopasniji neprijatelj ne samo Sjedinjenih Država nego i cijeloga svijeta. Ako vas je zaveo novi hladni rat između Washingtona i Moskve pa ste kao takvoga neprijatelja detektirali Rusku Federaciju, griješite. Ne, pravi je neprijatelj Narodna Republika Kina! Pomoćnik direktora kontraobavještajnog odjela FBI-ja, izvjesni E. W. Priestap, na tzv. kongresnom saslušanju (hearing), a na temu ‘netradicionalne špijunaže protiv SAD-a’, ustvrdio je kako je ‘kineska špijunaža prijetnja ne samo budućnosti Amerike nego i svijeta’. Optužio je Kinu za ‘ekonomsku agresiju i neumornu krađu američkih resursa’, a sve to kako bi ‘zamijenila Ameriku kao svjetska supersila’. Dramatično je poentirao ponavljajući kako ‘nije u pitanju samo budućnost SAD-a nego budućnost svijeta’.

No pogleda li se malo pomnije što poručuje Priestap, a što je prije nekoliko mjeseci – mada uz manji publicitet – poručivao i visoki funkcioner Središnje obavještajne agencije (CIA), sve se svodi na dvije stvari. Ono čega se Amerika panično boji to je da bi, prvo, Kinezi svojom robom mogli istisnuti američku – najprije na kineskom, a potom i na svjetskom tržištu. I drugo, da bi Kinezi mogli pokušati zamijeniti SAD kao vodeća sila svijeta. Prevedeno na jezik svakodnevice, samoproglašeni hegemon, koji je protekom vremena svoju poziciju u globalnim okvirima počeo smatrati bogomdanom, strahuje da bi se mogao pojaviti neki drugi hegemon koji bi ga istisnuo s njegovoga mjesta i time doveo u pitanje ono što je, nema tome davno, šef američke diplomacije Mike Pompeo formulirao ovako: ‘Mi namjeravamo voditi – sada i uvijek.’ E, ako je realno očekivati razvoj Kine koji bi joj omogućio da se svojim potencijalima nametne kao globalni igrač u punom smislu te riječi, ako bi Kina mogla nadvladati, pri čemu – što i Amerikanci priznaju – nije riječ o ratu nego o gospodarskoj nadmoći, onda je namjera Washingtona da vodi (svijet, razumije se) ozbiljno dovedena u pitanje. I u tome je cijela tajna.

Nikakvoga prava da proziva Kinu zbog (moguće) ekspanzije i ozbiljnog iskoraka na svjetsku scenu, gospodarskog, a onda i političkog, Amerika nema. Jer, ne zaboravimo, živimo u svijetu koji je doslovno opasan lancem američkih vojnih uporišta, njih više od 700 (najveće izgrađeno poslije vijetnamskog rata, Camp Bondsteel, u našem je bližem susjedstvu, na teritoriju Kosova). Nasuprot tome, Kina je nedavno otvorila svoju prvu (i za sada jedinu) vojnu bazu u inozemstvu, u Džibutiju u Africi. Gospodarska špijunaža nije kineska izmišljotina, njome se desetljećima služe mnoge zemlje svijeta, a Amerika je neke svoje najveće uspjehe postigla zahvaljujući prisvojenom znanju i umijeću drugih (let na Mjesec u režiji konstruktora Hitlerovog oružja osvete, rakete V-2 i svemirska medicina čiji je rodonačelnik bio SS-ovac koji je u nacističkim konclogorima eksperimentirao na zatočenicima samo su dva drastična primjera). Nadzor nad svima, svuda i uvijek, što jest kineski plan za budućnost, ali u Kini, SAD ostvaruje već godinama i to širom svijeta. Famozna afera oko prisluškivanja američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), što je prije nekoliko godina dobrano uzdrmala zgradu evroatlantskog savezništva, pala je, zahvaljujući usmjeravanim mainstream medijima, u zaborav, mada je nepobitno utvrđeno kako su Amerikanci godinama pratili telefonske razgovore čak i tako bliske saveznice kao što je njemačka kancelarka. Niti se Amerika za globalno prisluškivanje ispričala, niti je obećala da će s tim programom prestati, što može značiti samo jedno – da ga je nastavila. No Kinezima se sada predbacuje da njihova komunistička partija ‘dominira svim aspektima života, od religije do slobode izražavanja i poslovanja’. Tu smo se spotaknuli na treći razlog američkog straha koji kao da je dopro iz vremena zloglasnog senatora Josepha McCarthyja. Riječ je o komunističkoj partiji, a komunizam, već kao ideja, nešto je čega se iskreno ne samo groze nego i boje svi apologeti liberalnog kapitalizma, kako u Americi tako i šire.

Dakle, potencijalni rival na globalnoj sceni koji bi na krilima nečega što se u najmanju ruku još zove komunizmom mogao razviti potencijal da dosadašnjeg hegemona istisne s pijedestala neprikosnoveno vodeće sile svijeta, kako vojne tako i gospodarske, a time i političke, to je ono što leži u korijenu američkog prozivanja Kine kao najopasnijeg neprijatelja. Naime, Amerika takva kakva jest (i upravo zato što je takva) naprosto mora sa sve većim nepovjerenjem, a sada i sa strahom što prelazi u poziv na mobilizaciju, gledati na NR Kinu. Strah, poznato je, često graniči s paranojom. Pa SAD upozorava kako su pametni telefoni kineske tvrtke Huawei instrumenti za špijuniranje njihovih vlasnika (kao da to, dokazano, u određenoj mjeri nisu i svi smartphoneovi nekineskih proizvođača). Time se jednim udarcem ubijaju dvije muhe: širi se strah od kineskih proizvoda i od Kine, ali se eliminira (ili se to barem nastoji postići) opasnog konkurenta na svjetskom tržištu. Afera s uhićenjem potpredsjednice Huaweija u Kanadi, a na osnovi američkog traženja, savršeno se uklapa u tu sliku. Pa se onda tvrdi kako su Kinezi koji studiraju u inozemstvu ucjenama prisiljeni istodobno špijunirati, pa se Konfucijeve institute, koji pomažu svijetu da se upozna s kineskim jezikom i kulturom, proziva kao špijunske centre, sve kao da je izašlo iz McCarthyjeve kuhinje, a u funkciji njegova lova na vještice iz vremena Komiteta za ispitivanje antiameričkog djelovanja iz 1950-ih godina.

Na kraju ne treba smetnuti s uma još nešto. Barjaktari neoliberalnog kapitalizma intimno znaju, mada to ne bi priznali ni sebi samima, a kamoli drugima, da je model u koji se kunu svoje odslužio, da je dotrajao, da je na izmaku snaga. Što dobrim dijelom vrijedi i za tzv. zapadnu demokraciju koja se sve više svodi samo na održavanje višestranačkih izbora. Oni također osjećaju, više no što znaju, da je dotrajalosti liberalnog modela i sve izraženijih manjkavosti zapadne demokracije svjestan i ostatak svijeta, u prvom redu tzv. treći svijet. I upravo zato visoki funkcioner FBI-ja upozorava kako ‘Kina predlaže sebe kao alternativni model za svijet, model bez demokratskog sustava vlade, pokušavajući potkopati slobodni i otvoreni poredak utemeljen na pravilima uspostavljenima nakon Drugoga svjetskog rata’. Da ovdje upadljivo nedostaje riječ ‘antifašistički’, nije nimalo slučajno.

Guranjem Kine u prvi plan kao opasnog, najopasnijeg neprijatelja Washington vjerojatno pokušava, makar i kolateralno, ostvariti još jedan cilj, osim homogenizacije redova ‘voljnih’, što će reći poslušnih. Riječ je o udaranju u bok rusko-kineskog savezništva koje je izravna posljedica američkoga konfrontiranja s Rusijom i sankcija nametnutih Moskvi. Pokazalo se naime da oštri kurs prema Rusiji, praćen sankcijama za koje se vjerovalo da će je međunarodno izolirati, iscrpsti njezino gospodarstvo i baciti Moskvu na koljena, ne donosi željene rezultate. Upravo suprotno. Sankcije jesu dijelom pogodile Rusiju, ali su i potaknule razvoj nekih grana njezinoga gospodarstva. Istodobno, zbog njih trpe gospodarstva onih zapadnih zemalja koje su imale razgranate ekonomske odnose s Rusijom. I povrh svega, jača suradnja između Moskve i Pekinga. Pa i zato sada valja udariti na Peking.

Otuda i poklon što ga je uoči Božića svjetski hegemon dao sam sebi. Otuda prozivanje novoga, najopasnijega neprijatelja. A kada već govorimo o božićnim darovima, jedna sasvim usputna primjedba. Nekada, u vrijeme strašnog komunizma, djeci vjernika u Hrvatskoj božićne je poklone donosio Mali Isus (Christkind u Austriji), djeci ateista – Djed Mraz. Danas, u slobodnoj, demokratskoj, mnogi vole reći katoličkoj Hrvatskoj, poklone svima donosi Djed Božićnjak, čudni hibrid između američkog Santa Clausa (konzumeristički modificiranoga svetog Nikole) i sovjetskog Djeda Mraza. Malog Isusa više nema. Tko je donio na dar Kinu kao neprijatelja, ne znamo. Ali da se tom daru najviše veseli onaj koji ga je sam smislio, to je sigurno. Tako dugo dok bude neprijatelja, sistem koji živi samo uz pretpostavku njihovoga postojanja ne mora se bojati za svoju budućnost. A moramo li se bojati mi, obični građani? Itekako!

1/1