Novosti

Neprijateljska propaganda

Klasno paljenje

Besposlene trolere i flejmere – zna svatko tko se s njima susreo – najpametnije je ignorirati. Samo što sa Zoranom Milanovićem to baš i ne ide. S jedne strane, naime, ovaj besposleni trol istovremeno je predsjednik države. S druge strane, on svoje flejmanje shvaća kao prvorazredno klasno pitanje

Large postnikov

Zoran Milanović (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)

Trol

"Kada o tome zapomažu glumice koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara, to baš ne vidim kao nešto čime bih se trebao zanimati", odgovorio je Zoran Milanović na novinarsko pitanje o seksualnom zlostavljanju u Hrvatskoj, pa se danima nakon toga po Facebooku zanimao isključivo zapomaganjem holivudskih glumica. Doznali smo tako iz njegovih statusa da je Uma Thurman, iako spolno uznemiravana, ipak bila "vrhunski plaćena". Doznali smo da su ona i njene zlostavljane kolegice očito "zaboravljive". Doznali smo da su zapravo zaboravljive sve "razmažene zvijezde" koje se "nakon 30 godina sjete nekih stvari", i to zato što im je "bankovni račun prsnuo kao jodna voda u Sisku". Doznali smo da "holivudske dive" stoga "nisu nikakav uzor", nego su holivudske dive "svijet izvan svijeta" i "svijet za sebe". A usput je nastradala i udruga B.a.B.e. jer – prema Milanovićevoj verziji – razmažene holivudske zvijezde brani od njegovih optužbi. Ili, ukratko: priupitan da prokomentira sve brojnije prijave seksualnog zlostavljanja kod nas i danas, Milanović je ničim izazvan poručio da nipošto ne želi govoriti o seksualnom zlostavljanju u Hollywoodu jučer, da bi zatim nastavio kompulzivno kuckati Facebook statuse o onome što ga, prema vlastitim riječima, nimalo ne zanima i o čemu ga, na kraju krajeva, nitko ništa nije pitao. U skladu s općeprihvaćenom terminologijom uzaludnog svakodnevnog nadwebavanja to što Milanović radi zove se, naravno, trolanje: uporno namjerno provociranje i besmisleno skretanje s teme rasprave. Odnosno, malo preciznije, flejmanje: "potpaljivanje" diskusije, rekli bismo nezgrapno na hrvatskom, dok svi ne polude. Besposlene trolere i flejmere – zna pritom svatko tko se s njima susreo – najpametnije je ignorirati. Samo što s Milanovićem to baš i ne ide. S jedne strane, naime, ovaj besposleni trol istovremeno je predsjednik države. S druge strane, on svoje flejmanje shvaća kao prvorazredno klasno pitanje. Koje se, doduše, svodi na tvrdnju da žrtve seksualnog maltretiranja i uznemiravanja nisu prave žrtve ako pritom, prema Milanovićevoj procjeni, imaju previsoke prihode.

 

Klasa

Stoga, kada nas opsesivno ulogirani predsjednik poduči kako "uznemiravaju uvijek oni koji su statusno, socijalno i financijski, dakle klasno u tom trenutku nadmoćni", onda je red da se provjeri iz koje točno klasne perspektive sam predsjednik govori. Tu, međutim, nailazimo na problem. Klasa s kojom je u dosadašnjem mandatu Milanović najčešće dolazio u kontakt je, naime, S-klasa: kao što su novinari nedavno izvijestili, službeni Mercedes S-klase, vrijedan šest i pol milijuna kuna, pouzdano blindiran i opremljen raznoraznim luksuznim čudesima, toliko je rijedak da njime, osim predsjednika, po hrvatskim cestama krstari još samo premijer Plenković. Eto odmah i drugog problema: netko čija je klasna perspektiva zadana vizurom sa stražnjeg sjedišta blindiranog Mercedesa, odakle spokojno procjenjuje tko je "svijet izvan svijeta" i tko je "svijet za sebe", o klasi teško da nam može reći dvije-tri suvisle rečenice. I doista: posljednji put kada je progovorio o klasi – a bilo je to u predizbornoj kampanji krajem pretprošle godine – Milanović je rekao samo jednu. Ta je rečenica glasila: "Radnička klasa je nestala." I to je, otprilike, sve što trenutno znamo o klasnom nauku Zorana Milanovića.

Pokušamo li pritom odgovoriti na nekoliko logičnih pitanja – poput: gdje je pobogu nestala radnička klasa? Tko ju je, jadnu, zagubio? Tko se to potrudio da je više ne bude? – nailazimo napokon na treći i završni problem. Na nesreću Zorana Milanovića, taj se problem zove Zoran Milanović. Isti onaj Milanović koji je, s pozicije premijera, prije šest-sedam godina mijenjao Zakon o radu, uvodeći nesigurne radne uvjete, potičući agencijsko zapošljavanje i praktično legaliziravši neograničeni rad na određeno vrijeme, zbog čega je Hrvatska vrlo brzo postala rekorderka Evropske unije po brzini rasta prekarnog rada. Isti onaj Milanović koji je novim Zakonom o radu olakšao davanje otkaza trudnicama. Isti onaj Milanović koji je ograničio pregovaračku moć sindikatima. Isti onaj Milanović koji je idejom outsourcinga nasrnuo na čistačice i spremačice. Isti onaj Milanović – ukratko – zbog čijih jučerašnjih antiradničkih udara isti ovaj Milanović danas može lupetati kako je radnička klasa nestala.

 

Dilema

I zato, kada aktualni Zoran Milanović u akutnom napadu klasne svijesti odluči trolati i potpaljivati javnu raspravu o seksualnom zlostavljanju denuncirajući holivudske dive, onda čitava operacija neobično podsjeća na klasno paljenje. Pritom čak nije riječ o tome mogu li žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja ostati "prave" žrtve iako su poznate i bogate – nešto oko čega nitko razuman nema baš nikakvu dilemu – nego o tome da je sama dilema pogrešna. Suvislo pitanje, naime, ne glasi zašto o zlostavljanju progovaraju "razmažene" i "zaboravljive" bogatašice, nego zašto o njemu i dalje šute žene koje nemaju slične privilegije. Možda bar jednim dijelom zato – hajde da malo improviziramo – što su zaposlene na određeno vrijeme, kao i svaka četvrta radnica iz one netragom nestale radničke klase, oviseći o dobroj volji poslodavaca pri svakom novom produljenju ugovora, pa su onda spremne da prešute i nešto što ne bi inače? Možda zato što ih sindikat – pod hrabrom pretpostavkom da ga uopće imaju – više ne može zaštititi kao prije riskiraju li svoj posao pobunom protiv šefa ili nadređenog kolege? Možda zato što su odavno autsorsane u privatne agencije za zapošljavanje, gdje su im radnička prava ionako srozana do mizerije?

 

Vizija

Tako nekako bi recimo glasio uvodni set pitanja za intelektualne radoznalce koji, poput predsjednika države, žele problem seksualnog zlostavljanja promotriti iz klasne optike. Na predsjednikovu nevolju, međutim, u odgovoru na svako od njih ugledat će vlastiti lik: nekome tko je zakonski skrojio nesigurnu stvarnost hrvatskih radnica ne preostaje onda ništa drugo nego da krene u pohod na holivudske iluzije. Činjenica da ga Uma Thurman i njene kolegice opsjedaju upravo u trenutku kada je pokret protiv seksualnog zlostavljanja u domaćoj javnosti prestao izgledati kao pomodna zapadna #MeToo igrarija i pretvorio se u prozivku seksualnih predatora s kojima dijelimo grad ili posao ovu Milanovićevu ljupku piruetu čini još upečatljivijom: gle, predsjednik se obrće oko vlastite osi samo da bi ostao na istom mjestu! Ili to ipak pokušava zametnuti tragove? Je li mu se toliko zavrtjelo u glavi da više ne primjećuje kako svakodnevno kucka iste statuse?

Teško je reći: s liderima poput Milanovića nikad točno ne znate na čemu ste. Oni vide dalje i znaju bolje, diktiraju trendove. Zato nas, uostalom, i predvode. To je stvar vizije, to je finesa, to je klasna avangarda sa stražnjeg sjedišta blindiranog Mercedesa: napokon, godinama prije nego što će čitav svijet zabrujati o seksualnom zlostavljanju, holivudskim divama i onoj famoznoj kulturi otkazivanja, Milanović je od kulture otkazivanja napravio osnovno načelo nacionalne ekonomije.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više