Kaže Springsteen da odrastajući u svojoj radničkoj obitelji nikad nije vidio ikoga tko bi izašao iz kuće u sakou ili s kravatom ako nije bila nedjelja ili neka nevolja. ‘Svatko tko bi nam u odijelu zakucao na vrata odmah bi bio sumnjiv. Nešto bi želio.’ Kasnije, kad je postao rock-zvijezda, Springsteen je plovio jahtom po Mediteranu (‘A tko nije?’ dodaje), odlazio zubaru privatnim avionom i pomirio se da će lakše deva proći kroz ušicu igle nego on kao bogataš ući u raj. No svijet radničkih četvrti u kojima je odrastao među ‘tvorničkim radnicima, policajcima, vatrogascima i vozačima kamiona na duge pruge’ bit će uvijek tu. Pjesmu ‘River’ napisao je o sestri, za sestru. Virginia je zatrudnjela u sedamnaestoj, prekinula školu, udala se i zaposlila u K-Martu. Kao mlada majka sa svojim suprugom Mickeyjem započela je život radničke klase kakvim su u Freeholdu, New Jersey, živjeli i njezini irsko-talijanski roditelji.
U svojoj autobiografiji ‘Born to Run’ Springsteen će čak na dva mjesta ispričati priču o sestri, ‘utjelovljenju duše Jerseyja’ i o pjesmi koju joj je posvetio kad je krajem sedamdesetih Mickey zbog recesije u građevinarstvu ostao bez posla. Iz teksta se ne može naslutiti je li Springsteen kao rock-zvijezda sestri i šogoru pritom poslao i koji dolar. Valjda jest. Ali i pjesma je bila više nego dovoljna. U njoj su se prepoznali i sestra i cijela tradicionalna američka radnička klasa koja se početkom osamdesetih našla na pragu nestajanja. A danas se u njoj prepoznaju evropska i američka postljevica, sva ta djeca Virginije i Mickeyja. Gotovo da ništa više ne trebamo znati o Springsteenu osim ovoga; gotovo da ništa više nije trebao napisati o sebi. Sve je u priči o sestri i Mickeyju, sve je u pjesmi ‘River’: suština onoga što je Springsteen kao autor, izvođač, rock-zvijezda i glas jedne Amerike, jednog vremena. Izbrišimo načas sve ostalo – i srce će ostati, ostavljeno na dlanu, pulsirajuće. Da nije u autobiografiji ni riječ napisao o pjesmama ‘Badlands’ i ‘My Hometown’, albumima ‘Born to Run’ i ‘Nebraska’, desetljećima troipolsatnih koncerata na kojima je punio baterije milijunima i zauzvrat liječio svoju cjeloživotnu, nasljednu depresiju, Springsteen bi opet sve rekao.
Autobiografija je posložena poput kamenog suhozida. Svako poglavlje jedan kamen: ‘Moja ulica’, ‘Moja kuća’, ‘Crkva’, ‘Talijani’, ‘Irci’… i tako uzduž života. Kroz stotine stranica ispisan je nastanak svake značajnije pjesme, svakog albuma, svake promjene u pratećem bendu i svakog bitnijeg nastupa. I to vlastoručno, bez pomoći profesionalnog pisca, o čemu možda svjedoči i višak jeftinih metafora te povremeni nespretni pokušaji dubljih promišljanja života i svijeta. Postepeno autobiografija gubi svoju lapidarnost i polako se osipa u pokrivanju manje važnih razdoblja i manje važnih događaja, starenju kao takvom. Ali priznajmo, Springsteen nas je ‘dobio već s helou’.
Bilo je i bolje autobiografske rock-publicistike: od nezaobilaznog Dylana do nedavne izvanredne Byrneove ‘Sve o glazbi’. No ako uzmemo u obzir s jedne strane glazbeni i kulturološki značaj autora, a s druge kvalitetu i opsežnost teksta, onda je ‘Born to Run’ u samom vrhu rock-publicistike. Fanovima će biti dovoljno već i to što je knjiga tu. Ali ni zahtjevniji čitatelji neće ostati uskraćeni. Kao i u pjesmama, kao i na živim nastupima, Springsteen se ne štedi ni u knjizi. Može li pritom autobiografija biti zanimljiva i onima koje ne zanima Springsteen? Zapravo i ne. ‘Born to Run’ je ipak sekundarni produkt: literarna pratnja pjesama, albuma, benda. Da bi se čitalo Springsteena, treba prije svega slušati Springsteena… Ali isto tako, da bi se uopće živjelo, voljelo, osjećalo, treba slušati Springsteena.
