>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Let prema dolje

David Lagercrantz, ‘Djevojka koja je morala umrijeti’ (sa švedskoga prevela Sandra Ljubas, Fraktura, Zagreb 2019): I posljednji nastavak serijala još uvijek ima nekih svojih čari

Moglo bi se i ovako reći: razlog zašto roman Davida Lagercrantza držimo u rukama, baš kao i milijuni drugih, jest taj što se u jednom povijesnom trenutku komunistička partija Švedske preregistrirala. Stieg Larsson je prema oporuci s kraja sedamdesetih svoju imovinu ostavio Komunističkoj radničkoj ligi (sada Socijalističkoj partiji). Početkom nultih u toj oporuci našla se i još neobjavljena trilogija ‘Millennium’ s istraživalačkim novinarom Mikaelom Blomkvistom i hakericom Lisbeth Salander.

No nakon Larssonove iznenadne smrti oporuka je proglašena zakonski nevaljanom, bilo zbog nestanka kom-partije, bilo zbog toga što je napisana bez svjedoka, kako je objašnjeno na nekim mjestima. Sva piščeva imovina, uključujući i autorsko vlasništvo nad trilogijom, koja se ubrzo po njegovoj smrti prometnula u komercijalni fenomen, pripala je ocu i bratu, dok su nevjenčanoj supruzi ostali gotovo dovršen četvrti nastavak ‘Millenniuma’ te sinopsisi za peti i šesti nastavak. Dakle, jedni su naslijedili pušku, a drugi metke. Otac, brat i izdavačka kuća naslijedili su prava za objavljivanje nastavka serijala, a nevjenčana supruga rukopise. Ta zavrzlama nije riješena nagodbom između obitelji i supruge, već na način da su obitelj i izdavačka kuća jednostavno angažirali pisca koji će napisati nastavak trilogije. Tako je Lagercrantz, do tada najpoznatiji tek kao autor biografije Zlatana Ibrahimovića, napisao četvrti i peti nastavak ‘trilogije’, a sada evo i šesti, čime smo nakon Larssonove dobili i Lagercrantzovu trilogiju.

Lagercrantz (Stockholm, 1962.) je, naravno, laka meta. Autorski svaštar i korporacijski plaćenik. Bezlični imitator kojem je na raspolaganje stavljen i Larssonov predložak i Larssonova sljedba. I jedno i drugo, i predložak i sljedba, ozbiljna su sila. S jedne strane su fanovi koji bi i na mjesečini čitali bilo kakav nastavak serijala, a s druge su Larssonovi likovi koji, kad su i fotokopija fotokopije, još uvijek imaju svoju privlačnost. Možemo govoriti o komodifikaciji literature. S punim pravom. O činjenici da je originalni Larssonov četvrti nastavak (završen do zadnje četvrtine) i dalje u ladici. O tome bismo mogli čak i vrištati, do neba… Ali možemo govoriti i o Lagercrantzovom ‘Millenniumu’.

‘Djevojka koja je morala umrijeti’ nastavlja eksploatirati i frakirati potencijale ‘Muškaraca koji mrze žene’. Već su i sama druga dva romana originalne trilogije bila eksploatacija prvog romana. Nije bogohuljenje ako se kaže da je Larssonova trilogija bila u padu nakon prvog romana. S Lagercrantzovom trilogijom taj je pad nastavljen. No kao da ima prostora za taj let prema dolje. Serijal ‘Millennium’ u padu je već, eto, peti nastavak zaredom, ali i taj posljednji, peti nastavak još uvijek ima nekih svojih čari. Lagercrantz nije jedini koji je mogao biti novi Larsson, ali je svoj posao sasvim solidno odradio. Serijal je u ‘Djevojci koja je morala umrijeti’ aktualiziran fenomenom tzv. farmi trolova te kampanjama podrivanja demokratskih procedura i blaćenja političkih protivnika; radnju dinamiziraju pokušaji eliminacije Blomkvista i Salander, i paralelno s time, dramatični uspon na Everest; od tristo i pedeset stranica romana, dvjestotinjak sasvim solidno vuče na čitanje.

‘Muškarci koji mrze žene’ bili su izvanredan detekcijski triler. Kvalitete tog prvog romana već odavno nema u serijalu. No ono što sada imamo neka je vrsta serijala o Jamesu Bondu, franšize čija se atraktivnost produžuje korporativnim reproduciranjem originalnih likova i tema.

1/1