>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Lisica dlaku mijenja

Dubravka Ugrešić, ‘Lisica’ (2017): Što od hrvatske književnosti i književnosti u Hrvatskoj uopće preostaje, nakon destrukcije od lokalnog nacionalizma i kapitalizma a uslijed globalne hegemonije engleskog jezika?

Moćan i polivalentan simbol, misteriozno i intrigantno stvorenje, lisica figurira kao lajtmotiv nove knjige Dubravke Ugrešić, kojoj i daje ime. Bilo da pripovijeda o avanturama ‘postsocijalističke’ spisateljice u eri festivalizacije književnosti i birokratizacije književnog života, o njenoj romansi s jednim deminerom duboko u hrvatskoj provinciji ili o slabije poznatim epizodama iz povijesti ruske avangarde – Ugrešić nalazi način da se vrati figuri lisice. Klizeći među književnim vrstama i žanrovima, registrima i kodovima, ona skicira i neku vrstu mitologije lisice, ali se s lisicom i autopoetički poistovjećuje. ‘Na jednoj višoj razini, lisica za mene predstavlja estetske principe ruske avangarde koji su meni bili formativni. Svi principi ruske avangarde su zapravo principi sabotaže, izdaje očekivanih principa, uspostavljanja nečega novoga, igre s čitateljem’, izjavit će autorica u razgovoru za Jutarnji list.

Težnja za ‘sabotažom’ očekivanja, osobito u smislu žanrovsko-rodovskih konvencija i kodova, već je odavno ustaljena konstanta pisanja Dubravke Ugrešić. Stvari ne stoje drugačije ni s ‘Lisicom’ (Fraktura, Zaprešić): posrijedi je fragmentaran, dinamičan i heterogen tekst, u kojem se granice između zbilje i fabrikacije bezbolno prelaze, a elementi pripovjedne proze, eseja i autofictiona slobodno se raspoređuju i kombiniraju. Ni središnja tema knjige ne predstavlja iznenađenje. Riječ je, još jednom, o književnosti – o pisanju i piscima, ali i dinamici književnoga života i aporijama književnog polja. Ukratko, i tematsko-motivske preokupacije i književni postupci i autorska strategija, na koncu i melankolični, autoironijom prošarani ton pripovijedanja koji ‘Lisica’ nudi, bez sumnje će biti dobro poznati čitateljstvu koje je apsolviralo književni rad Ugrešić u proteklih četvrt stoljeća (a koje nije tako malobrojno kao što autorica, reklo bi se, misli).

Kod iste te publike dojam već viđenoga povremeno bi mogao izazvati zamor – tim više što pojedine dionice, poput dijelova ‘reportaže’ iz Napulja, djeluju poprilično razvučeno. S druge strane, uz epizode kakva je spomenuta romansa s deminerom ili pak storija o junakinjinom poznanstvu s poljskom imigrantkinjom i kućnom spremačicom-uličnom zabavljačicom-kazalištarkom iz Amsterdama, teško je zamisliti da bi ‘Lisica’ ikome doista mogla dosađivati. Riječ je o uzbudljivom, duhovitom, mjestimice i dirljivom štivu, koje ne oskudijeva prodornim opservacijama ni eruditskim ekskursima; čak i ukoliko ga čitamo primarno kao nebeletristički tekst, na njegovu pertinentnu literarnost teško je ostati ravnodušan.

Nakon dugogodišnjeg nacionalšovinističkog iživljavanja nad njezinim likom i djelom, Dubravka Ugrešić je nultih godina, u eri tržišnog optimizma u književnom polju, tiho rehabilitirana u hrvatskoj književnosti. (Borislav Mikulić kritizirao je tadašnju autoričinu konstataciju da su se postjugoslavenski ratovi vodili ‘zbog novca’ kao regresiju u odnosu na kritičke analize nacionalističke kulture koje je sama ispisivala devedesetih.) Još jednu deceniju kasnije, ‘Lisica’ se pojavljuje u nakladi komercijalnog izdavača i u poprilično luksuznom aranžmanu, ali opet u novim okolnostima. Čini mi se da dilema više nije hoće li književnost biti etnički kompaktna i estetski konzervativna (devedesete) ili pak pluralna, otvorena i cool (nulte), pa čak ni hoće li u toj konstrukciji biti mjesta za Ugrešić. Danas bi pitanje bilo: što od hrvatske književnosti i književnosti u Hrvatskoj uopće preostaje, nakon destrukcije od lokalnog nacionalizma i kapitalizma a uslijed globalne hegemonije engleskog jezika? Usred desetkovanog književnog polja, tekst poput ‘Lisice’ može predstavljati kvalitetnog sugovornika u takvoj raspravi.

1/1