U našim se književnim sredinama u proteklih deset-petnaest godina ustalilo shvaćanje prema kojem roman može biti inovativan još uglavnom samo na tematskom planu. Nije neobično da neki naslov bude pozdravljen kao značajan ili čak prijeloman zato što piše o, primjerice, problemima s kojima se danas u Hrvatskoj susreću ljudi koji pokušavaju usvojiti djecu, ili o nevoljama recentne ekonomske emigracije iz naših krajeva u tzv. razvijene zemlje (oba primjera preuzimam iz recentne kritičke produkcije). Dakako, pitanje što danas u književnosti ili umjetnosti uopće može biti novo i više je nego aktualno i u daleko širim okvirima; u nedostatku zadovoljavajućeg odgovora, i na globalnom planu tematska ravan i problematika (re)prezentacije društvenih fenomena, identiteta i praksi zadobivaju sve veći značaj. Ipak, kao i svaka kriza dostojna tog imena, i kriza (prepoznavanja) inovacije u našim se perifernim književnostima i kulturama odražava posebno intenzivno: kao da se više nitko u književnom polju ni ne pretvara da se nada nekom supstancijalnom poetičkom proboju ili prevratu, čak ni kad je posrijedi najtraženija književna vrsta suvremenog doba.

U takvoj konstelaciji, pojava štiva kao što su ‘Bogovi neona’ Nenada Stipanića naprosto izaziva kratki spoj. Riječ je o nekoj vrsti romansirane autobiografije provučene kroz žanrovske filtere bizarra i weirda, a potom isfragmentirane i remiksane na način da na koncu transcendira i sam medij književnosti. ‘Protagonist’ – da ga u nedostatku boljeg termina tako odredimo – ‘Bogova neona’ zove se, također, Nenad Stipanić, a u nekoj dalekoj prošlosti dijelio je biografiju s piscem kojeg znamo. No prošle su milijarde godina, umjetne inteligencije, biotehnologije, nanotehnologije i raznorazne instance i sile koje jedva da i možemo imenovati trenutno nam dostupnim rječnikom u međuvremenu su izmijenile samu supstancu stvarnosti; fiktivni Stipanić sad se (doslovno!) budi u Kristu, kao jedno s Bogom. Pripovijest obogotvorenog junaka – čija pustolovina uskrsnućem zapravo tek počinje – smjenjuje se s (pseudo?)dokumentarnim sadržajima kao što su fragmenti iz djedova dnevnika ili fotografije iz obiteljskog albuma, ali i linkovima na internetske sadržaje i paratekstualnim smjernicama za čitanje. ‘Bogovi neona’ u konačnici se profiliraju kao interdisciplinarni i multimedijski projekt; tekst opredmećen u mediju knjige predstavlja njegovu bazu, no nipošto i krajnje ishodište.

Stipanić je autor iznimno raznovrsne bibliobiografije: uz pisanje za radio, televiziju i novine radio je, recimo, kao antikvar i turistički agent. Prije desetak godina ostvario je popriličan komercijalni uspjeh zbirkom priča ‘Odlično je baviti se kriminalom’, a potom i njenom romanesknom adaptacijom ‘Stvarno je odlično baviti se kriminalom’ (ovjenčanom i nagradom Balkan Noir). U ‘Bogovima neona’, međutim, on iskoračuje u posve nove sfere, i poseže za tradicijom anglofonog bizarro fictiona – koju nastoji oživjeti, ili iznova stvoriti, u našem jeziku. Naravno, određeni presedani za takav zahvat postoje i u domaćim okvirima: padaju mi na pamet proza Zorana Lazića i Zorana Roška, zbirka priča ‘Anonimne tehnologije’ Andreja Tomažina, pseudomonografija ‘Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku’ Luke Bekavca. Ipak, svojim stilom, izvedbom, ambicijama, pa na koncu i tematikom, ‘Bogovi neona’ otvaraju nove prostore borbe za književnost.

Teško je reći kako bi se Stipanićev (trans)literarni projekt-eksperiment pozicionirao unutar nekog kulturnog konteksta u kojem su slični poduhvati brojniji, vidljiviji i utjecajniji. U okvirima našega književnog života, međutim, ne mislim da je pretjerano reći kako se radi o prvorazrednom događaju.