>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Ogledanje u tuđim portretima

Rachel Cusk, ‘Oris’ (s engleskoga prevela Vlatka Valentić, Vuković & Runjić, Zagreb 2019): ‘Oris’ je veliki roman našeg doba - vremena koje gubi vjeru u trajnost i suštinsku sadržajnost muško-ženskih odnosa

U ‘Arlington Parku’ su muževi i djeca, njihovi mali, demonski pomagači, bili pritajeni i smrtni neprijatelji žena. Linija fronte bila je jasna. Iako je među stanovnicama londonske suburbije vladalo opće uvjerenje da nema većeg promašaja od 34-godišnje žene bez muža ili djece, većina žena kod Rachel Cusk same su sebe doživljavale kao promašaje. Imaju i muževe i djecu, a opet ništa nije u redu. Muževi kao da ne stare, vitki su i svakoga jutra odlaze svojim poslovima i svojim karijerama, a one ostaju u kućama, u svom suburbijskom selu, krećući se na relaciji kuća – škola – šoping-centar.

U ‘Orisu’, prvom romanu istoimene trilogije, linija fronte više ne postoji. Dvije suprotstavljene vojske razbijene su u mnoštvo partikulariziranih, individualnih ratova, bez jasne podjele na agresore i žrtve. U ‘Arlington Parku’ ženske slobode su osvojene. Žene i muškarci su ravnopravni, a kao jedina nejednakost ostaje to što žene rađaju. No sve opet završava na životu u zlatnom kavezu. Žene nose djecu, rađaju ih i preuzimaju brigu o njima, međutim ako i uspijevaju zadržati posao, on se pretvara u formu bez sadržaja, tlaku umjesto samorealizacije. Muškarci tada preuzimaju brigu o zarađivanju za obitelj, prerastaju u sponzore – i u par godina žene postaju zombiji suburbije. U ‘Orisu’, u ratu sviju protiv svih, svi su žrtve, i žene i muškarci, uključujući i djecu. Brak su prekrcana kola sa sijenom koja poskakuju putem dok ne nalete na izbočinu i prevrnu se, a svaka veza između muškarca i žene nestabilna je i u svojoj suštini prijetvorna, koja uključuje skrivene verzije muškaraca i žena.

‘Oris’ je niz ovlašno povezanih portreta, zabilježenih kao kamerom: muškarci onako kako ih vide žene i žene gledane očima žene, s autoricom koja stoji iza kamere, britanskom spisateljicom u Ateni čiji glas čujemo, ali koju ne vidimo, ne onako kako očekujemo, koliko je to uobičajeno. Naslovni oris je vanjski oblik ‘kojem su svi okolni detalji iscrtani dok sam oblik ostaje prazan’. Naratorica najčešće govori tuđim glasovima i ogleda se u tuđim portretima. Ono što je iscrtava obrisi su ljudi s kojima se susreće u avionu, u restoranima, na tečaju kreativnog pisanja koji drži. Kad smo na radionici, onda smo u unutarnjem laboratoriju romana: nizu portretnih minijatura ljudi koje znamo samo po imenima zapisanima na komadu papira koji označava njihovo mjesto za stolom. Fascinantan je to panoptikum: roman gledan kroz filmsku kameru, iz pozicije intervjuista, psihoanalitičara, voditelja razgovora za posao, žene koja procjenjuje muškarce i koja sluša tuđe procjene muškaraca, žena.

Druga dva dijela trilogije, ‘Tranzit’ i ‘Lovorike’, već su pripremi, no i sada je već jasno što držimo u rukama. ‘Oris’ je veliki roman našeg doba: vremena koje gubi vjeru u trajnost i suštinsku sadržajnost muško-ženskih odnosa. Rachel Cusk, britanska književnica rođena u Kanadi, iskočila je već s ‘Arlington Parkom’, ‘talačkom krizom’ udanih suburbijskih žena s djecom u tridesetim godinama. Sada, u svojim ranim pedesetima, privlačna u svojoj zrelosti i svojoj mladolikosti, Rachel Cusk je odviknuta od razmišljanja u okvirima intimnog zbližavanja s muškarcima. Ljubav gotovo sve vrati na mjesto, kaže naratorici njezin suputnik u avionu. No ljubav je kod Rachel Cusk ono čega najmanje ima u muško-ženskim odnosima.

1/1