>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Ova zemlja se ne zove dom

‘Ovo nije dom: pesnikinje o migraciji’ (uredile Jelena Anđelovska i Vitomirka Trebovac; IC Bulevar, Novi Sad 2017): Zbornik donosi radove pedeset i jedne autorice s jugoslavenskog područja

Pjesništvo po svojim tehničkim parametrima, barem teoretski, spada u književne rodove u okviru kojih je vrlo brzo, gotovo u realnom vremenu moguće reagirati na neki aktualan događaj ili društveni fenomen. U nekim povijesnim razdobljima ta se njegova funkcija probijala u prvi plan te postajala gotovo primarnom ulogom pjesničke riječi dok se kasnije, pogotovo s konačnim ustoličenjem modernističke dokse i prakse, ona povlači u pozadinu, pri čemu često poprima i sasvim negativne konotacije, postaje jednom od osnova optužbi za trivijalizaciju, ‘desakralizaciju’ i, općenito, ‘depoetizaciju’ dominantno stihovnog govora. Tematski uokvirene pjesničke publikacije, u rasponu od antologija preko panorama do zbornika – pogotovo na većim jezicima, u poljima gdje pjesništvo još nije posve izgubilo komodifikacijski potencijal – razmjerno su česta pojava, a ugrubo se daju podijeliti u tri grupe: one koje okupljaju tekstove na univerzalne teme poput ljubavi ili smrti, one koje se tiču određenog popularnog motiva (npr. pjesme o mačkama ili moru) te one koje ciljaju na događaje ili prigode od standardiziranoga individualnog značaja, poput braka ili rođendana. Na drugoj strani spektra stoje publikacije koje odgovaraju na neki konkretan, aktualan neuralgični moment, bilo da se on tiče šire zajednice ili neke ciljane skupine. Pod potonje možemo podvesti knjige koje se bave na primjer ratnim sukobima ili adresiraju manjinsku, rasnu, rodnu ili neku sličnu tematiku. U Beogradu i Novom Sadu nedavno priređen zbornik ‘Ovo nije dom’ migracijska kretanja koja su trenutačno u fokusu evropske javnosti uzima kao izravan povod da temu sagleda iz najrazličitijih očišta, a značajan dio autorica iskustvo migracije – izbjegličke, ekonomske, dobrovoljne, privremene ili stalne – svjedoči iz prve ruke.

Zbornik donosi radove pedeset i jedne autorice s jugoslavenskog područja, u rasponu od afirmiranih pjesnikinja poput A. Ristović, N. Živančević i D. Đurić, preko mladih nada (M. Herceg, A. Marković), do relativno nepoznatih imena, fokusirajući se uglavnom na one koje pišu srpskohrvatskim jezikom. Književnost slovenskog i makedonskog izraza zastupaju Stanislava Chrobáková Repar odnosno Lidija Dimkovska (pjesme prve donesene su u izvorniku, a potonje, kao i mađarske pjesme Katalin Ladik, u prijevodu), a pomalo iznenađuje činjenica da su stihovi S. Gugić, koja piše na materinjem njemačkom, također otisnuti bez prijevoda. Upadljivo, pogotovo s obzirom na tematski okvir i pripadajući politički prostor, izostaju pjesnikinje albanskog izraza. Kako napominju priređivačice, kvalitativne selekcije samih tekstova nije bilo, već je određenom korpusu autorica upućen poziv na suradnju, te su potonje, ukoliko su se odazvale, zastupljene s između jedne i tri pjesme. Metoda se izravno odražava u osjetnoj kvalitativnoj disproporciji, pa ćemo unutar istih korica naići jednako na iznimne radove i jedva čitljive sastavke, što za slične publikacije i nije pretjerano neobično. Većina je tekstova ranije objavljena, u samostalnim knjigama ili periodici, a neki se ovdje pojavljuju u prvotisku. Uvrštene su autorice, također, bile pozvane da u nekoliko rečenica progovore o svojem aktualnom mjestu boravka i pripadajućem kontekstu. Komentari su pridruženi biobibliografskim bilješkama što, već s obzirom na pozadinu (ne)migrantskog iskustva i volju da se o njemu ili njegovom izostanku u ovom obliku očituje, također dovodi do stanovitog disbalansa.

Očekivano, dominiraju teme identiteta, pripadanja, ukorijenjenosti, rastemeljenosti, bezdomnosti i srodnog, a autorice ih reflektiraju mahom s malo romantizacije, polazeći iz političkog i ekonomskog polja i izražene svijesti o kontekstu, dok je slatkoća i patetika nostalgije prisutna samo mjestimice. Ne iznenađuje ni izobilje toponima, rasutih planetom i često prisutnih i u naslovima pjesama, u kojima će se nerijetko zateći i eksplicitno tematski vezani pojmovi poput apatrida ili emigranta.

Uz samu temu, dodatnu socioknjiževnu vrijednost izdanja predstavlja upravo fokus na autorice, koje trenutno zauzimaju relevantnu većinu u obuhvaćenom pjesničkom polju, a u sličnim su rodno neuokvirenim izborima i dalje, često i nesvjesnim refleksom književnog patrijarhata, uočljivo podzastupljene.

1/1