Novosti

Kultura

Književna kritika: Pjesme iz sobe

Petar Matović, ‘Ne hleb, već morfijum’ (izabrane pjesme, Durieux, Zagreb 2019) : Od ‘Kofera’ do danas, Matovićeve pjesme vrijedan su prilog suvremenoj postjugoslavenskoj lirici

Smt06rir9sd7mdft1bt7jz4r4gt

Vrijedan prilog suvremenoj postjugoslavenskoj lirici

Petar Matović (Užice, 1978.) pripada sada već srednjoj generaciji srpskih pjesnika/inja, koja se prvim, ili barem prvim zapaženijim knjigama javila krajem inicijalne dekade tekućeg stoljeća, ili neposredno po njezinu isteku. Uz, na primjer, Marjana Čakarevića, Draganu Mladenović, članove u međuvremenu rasformirane pjesničke grupe Caché (Bojan Vasić, Goran Korunović, Vladimir Tabašević…) i još poneko ovdje nepravedno izostavljeno ime, predstavlja Matović i jedan od najzanimljivijih generacijskih glasova. Ovaj nepotpisani izbor – što sugerira da se radi o selekciji samoga autora – prva je njegova u Hrvatskoj objavljena knjiga, te pruža pouzdan, vrlo solidan pregled apostrofiranoga pjesničkog opusa. Šezdesetak pjesama izdvojeno je iz tri od četiri Matovićeve dosad štampane knjige: ‘Koferi Džima Džarmuša’ (2009.), ‘Odakle dolaze dabrovi’ (2013.) i ‘Iz srećne republike’ (2017.), a izbor je, nauštrb ranog, tinejdžerskog prvijenca ‘Kamerni komadi’ (1996.), nadopunjen s dvanaest novih, još neuknjiženih pjesama.

Osnovne poetičke koordinate Matovićevog pjesnikovanja – koje se, usprkos evidentnim pomacima i varijacijama, do danas neće presudno mijenjati – uspostavljene su upravo u generacijski utjecajnim ‘Koferima’, te su pjesme iz ‘Kamernih komada’ opravdano izostavljene. Poetika je to ugniježđena između na atmosferu i detalj usredotočene kontemplacije američkog pjesništva druge polovine dvadesetog stoljeća i klasičnih referentnih točaka evropskog i jugoslavenskog modernizma; između intimnog, (pseudo)konfesionalnog i pop-kulturno/političkog, koje predstavlja istovremeno kontekstualnu kulisu i vrstu neobičnog objektivnog korelativa. Nimalo slučajno posvećeni su neki od sastavaka tako Seferisu, Wimu Wendersu i samom Jarmuschu, a filmski medij ostat će prisutan motivski kao i strukturno: ne samo da su stihovima rasuti bioskopi, trileri, kadrovi i projektori, već je njihovo ‘raskadriravanje’ u mnogočemu filmsko; pogled je protagonista nerijetko nalik kameri koja prolazi kroz zid, a montažni je postupak eksplicitan, pri čemu kao škare mogu poslužiti sintaktičke manipulacije. U ‘Koferima’ se učvršćuje i temeljna pjesnikova opreka, ona sobe/stana i prljavog grada koji taj intimni prostor okružuje, melankolična izmjena naznačenih očišta i perspektiva u kojoj će protagonist ostati trajno ukotvljen. Druga je upadljiva konstanta vrijeme – i time i weather – eksplicite se i implicite naznačuju godišnja doba, mjeseci, dani i sati, te će i oni često poslužiti kao kanonska demonstracija spomenutoga korelativa.

‘Dabrovi’ donose formalno ambicioznije postupke, nekonvencionalniju sintaksu sa snažnim inverzijama (iste podsjećaju mjestimice na načine Bore Ćosića); ritam se ubrzava kratkim rezovima unutar retka, bez opkoračenja, s kosom crtom kao cezurom. Formalna razigranost te snažnije oslanjanje na modernističke tekovine donosi i više rizika te ponešto iskliznuća (poput npr. genitivno-metaforičkog Karneval otuđenosti opomena je / za neučestvovanje), a dojam je i da putopisno/geografski uokvirene vedute općenito funkcioniraju slabije, što vrijedi i za posljednju knjigu. Potonja donosi daljnju razgradnju, atomizaciju rečenice i retka, igre interpunkcijom te nove eksperimente po pitanju ritmičkog ustroja pjesme. Matović si mjestimice, s podijeljenim uspjehom, dopušta izići iz svoje visokokultivirane comfort zone rafiniranog jezika i kontrolirane metaforike, kao na primjer u pjesmi ‘I put a spell on you’, posvećenoj Nini Simone, koja kao da je na posudbi iz neke ranije knjige Zvonka Karanovića, ili kasnije Marka Tomaša. Nove pjesme, koje zaključuju ovaj izbor, ispisane su mahom u peterostihovima i sekstinama, te donose na kraju neku vrstu novopronađene mirnoće, statike, sklonosti snu; ono što ćeš uvek biti.

Naslov, inače naslov prvog ciklusa ‘Republike’, još se jednom javlja u varijaciji, ovaj put kao ‘Neophodno je, ne poput sunca već morfijuma’. Poezija se time opetovano uspostavlja kao egzistencijalna nužnost nešto drugačijeg tipa, njezini umjetni rajevi za Matovića i njegovog protagonista nisu područje eskapizma, već jednako fundamentalnog ontološkog utemeljenja i golog obroka, gorkog ručka koji ublažava svjetsku bol. Od ‘Kofera’ do danas, Matovićeve pjesme vrijedan su prilog suvremenoj postjugoslavenskoj lirici.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više