>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Pod skutima staljinizma

Rosemary Sullivan, ‘Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve’ (s engleskoga preveo Marko Gregorić, Sandorf, Zagreb 2017): Prikaz staljinizma kao tragedije obitelji Staljin

Povodom stogodišnjice Oktobarske revolucije između nekoliko prigodnih izdanja domaćih izdavača (‘Povijest Oktobarske revolucije’ Neila Faulknera, ‘Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji’ Gregoryja Carletona) izdvajamo ‘Staljinovu kći’ Rosemary Sullivan: prikaz staljinizma kao obiteljske tragedije obitelji Staljin.

Naći se na obiteljskoj fotografiji Staljinovih bilo je ravno smrtnoj presudi. Doslovce. Polovina onih koji se smiješe u objektiv fotoaparata, okružujući Staljina povodom njegovog rođendana u prosincu 1934., u sljedećih petnaest godina nestat će i s obiteljskih druženja i s lica zemlje. Ovako to u predgovoru biografije sažima Sullivan: ‘Njezina majka, Nadežda Alilujeva, izvršila je samoubojstvo kad je Svetlana imala samo šest i pol godina. U čistkama tijekom Velikog terora krajem tridesetih, Staljin nije poštedio ni svoju rodbinu. Njeni dragi teta Marija i striko Aleksandar Svanidze, brat i snaha Staljinove prve žene, uhapšeni su i pogubljeni kao neprijatelji naroda. Njihov sin Džonik, njezin drug iz djetinjstva, nestao je. Tetak Stanislav Redens, suprug majčine sestre Ane, bio je pogubljen. Ujko Pavel, majčin brat, umro je od srčanog udara izazvanog šokom’ (nakon što je saznao da su većinu njegovih kolega u tenkovskoj diviziji uhapsili, op. a.). ‘Tek što je navršila sedamnaest godina, otac je osudio njezinu prvu ljubav, Alekseja Kaplera, na deset godina robije u Gulagu. Nacisti su 1943. u vojnom logoru ubili njezinog polubrata Jakova’ (Staljin je odbio zamjenu za zarobljenog feldmaršala Paulusa, op. a.). ‘Tijekom vala represije poznatog kao ‘Antikozmopolitska kampanja’, 1947. i 1948., majčina sestra Ana i Pavelova udovica Ženja osuđene su na sedam godina samice. Ženjina kći Kira osuđena je na zatvor i zatim prognana.’

Ali to je samo grubi sažetak: pravi horori ponekad se ne kriju u crnoj obiteljskoj listi, već u detaljima biografije Svetlane Josifovne. Godine 1942. Staljinova mezimica je čula kako tata na telefon kaže: ‘Dobro, onda je to bila automobilska nesreća.’ Sljedećeg dana javljeno je da je u automobilskoj nesreći nastradao šef Židovskog antifašističkog komiteta Solomon Mihoels. Bio je to tata na djelu: nešto poput ‘dana u očevom uredu’ koji se pretvorio u doživotnu traumu… S biografijom Svetlane Staljine istodobno smo i na rubu staljinizma i u samom njegovom središtu. U povijesnom smislu Sullivan pokriva tek tabloidne, obiteljske efemernosti jedne političke, humanističke i historijske katastrofe. No s druge strane, bliže se od ovoga skutima staljinizma ne može biti.

Nakon očeve smrti Svetlana je uzela majčino prezime Alilujeva. Pod tim imenom u ožujku 1967. ušetala je u američku ambasadu u New Delhiju, tražeći azil. Tog dana započeo je njezin drugi život. Ako se do tada kroz njezin život prelamala epoha staljinizma, sada će se prelamati epoha hladnog rata. I opet će se Svetlana Alilujeva naći u samom oku oluje. Iz otvorene vatre skočit će u užarenu tavu. Iz poststaljinističkog staljinizma ere Brežnjeva u ralje blokovskog sukoba i grabežljivog kapitalizma.

Ideja komunizma u povijesnom je smislu posve kompromitirana. Nema knjige koja sto godina nakon Oktobra govori drugačije. Ali paradoksalno, sto godina poslije Oktobra još uvijek nema ni jasnijeg pokliča za jednakost. No tu prestaje priča o komunizmu, o Oktobru, o Svetlani Alilujevoj, i počinje priča o nama, svijetu dvije tisuće i osamnaeste.

1/1