>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Podzemno ludilo

Michel Foucault, ‘Velika strankinja. À propos književnosti’ (s francuskog prevela Vanda Mikšić; Meandarmedia, Zagreb, 2018): Foucaulta zanima subverzivnost kojom jezik ruje vlastito tlo i izvrće znakove

Zadnjih smo godina u hrvatskom prijevodu dobili niz spisa Michela Foucaulta, jednog od najznačajnijih filozofa 20. stoljeća. Ta djela ne spadaju u Foucaltove ‘velike’ knjige - iako još uvijek nedostaju i neke od njih - no riječ je o misaono provokativnim spisima. Za to su dobrim dijelom zaslužni Sandorf i njegov suizdavač Mizantrop. Meandarmedia je također izdala tri intrigantna Foucaultova spisa, zapravo natipkana izlaganja, o umjetnosti i književnosti - ‘Ovo nije lula’, ‘Lijepa opasnost’ te ‘Velika strankinja. Á propos književnosti’. Zadnja knjiga - predmet ovog prikaza - donosi izlaganja izgovorena između 1961. i 1971. podijeljena u tri cjeline.

Prvu cjelinu čine transkripti radijskih emisija na temu odnosa jezika i ludila - ‘Šutnja luđakâ’ te ‘Poludjeli jezik’. ‘Mudrost može govoriti o ludilu, ali će o njemu uvijek govoriti kao o lešu’, kaže Foucault o međusobnoj isključivosti ludila i razuma. Za razliku od civilizacijske nelagode pred ludilom i njegovim jezikom, filozofa fascinira činjenica da su ludilo i jezik ‘povezani u nerazmrsivom tkanju’, odnosno da ludila uvijek prolaze jezikom - ‘ona možda i jesu tek začudna sintaksa kakva diskurza’. Donekle različito od antipsihijatara, koji su luđacima nastojali vratiti ljudsko dostojanstvo interpretirajući smisao ‘njihovog’ jezika i prevodeći ga na ‘naš’, Foucault je zainteresiran za subverzivnost, ‘podzemni rad ludila u jeziku’ kojim jezik ruje vlastito tlo, izvrće znakove, podriva determinirane konfiguracije i otvara nepredviđene komunikacije. Kao i snovi, verbalni labirint šizofrenika nalikuje modernističkim književnim iskustvima. To i ne čudi, kaže autor, jer književnost je jezična, a ludilo značenjska činjenica: oboje se ‘poigravaju znakovima’.

Drugu cjelinu čine dva zahtjevna predavanja koja sadrže promišljanje triangularnog odnosa između jezika, djela i književnosti. Rođenje modernog iskustva književnosti Foucault datira na početak 19. stoljeća, a iz niza figura od Homera do Joycea izdvaja dvije: Chateaubrianda i de Sadea, dvije paradigme moderne književnosti. Prvi predstavlja neprekidno ponavljanje biblioteke - ‘te prašnjave vječnosti’, a drugi djelo svedeno na transgresivnu riječ, granični jezik usmjeren protiv svih riječi koje upućuju na književnost. Polimorfno i jogunasto poput njegovog predmeta, Foucaultovo istraživanje varira od poetskih formulacija - ‘djelo se nadaje kao simulakrum književnosti u stanovitoj igri zrcala i nestvarnosti, gdje je istovremeno riječ o transgresiji i smrti’, preko precizno analitičkih - ‘književnost nije drugo doli rekonfiguracija, i to vertikalna, znakova koji su već dani u društvu, u kulturi u razdvojenim slojevima’, pa do ezoteričnog gonetanja prostornih figura u književnim strukturama.

Treći dio knjige čini opsežan članak - osamdesetak stranica dug, zapravo nacrt studije - o markizu de Sadeu. Riječ je o otkrivanju odnosa istine i žudnje, pri čemu Foucault de Sadeovo pisanje čita kao etapu ostvarivanja seksualne fantazmagorije. Pisanje je temeljeno na načelu užitka i ekscesu, ono ukida granicu stvarnosti i mašte, pisanjem se pojedinac konstituira kao zločinac koji ne priznaje nikakav suverenitet ili normu iznad sebe. Foucault interpretira de Sadeov diskurz kao jedinstven poduhvat usmjeren protiv čitave zapadne filozofije: on predstavlja negaciju platonizma, Boga, duše, prirode i kastracije, sve do točke u kojoj se žudnja i istina umnažaju ‘unedogled, pjenušanjem, ljeskanjem, beskrajnim trajanjem žudnje’.

Kao i uvijek, zapanjuje Foucaultov čitateljski eros. Bilo da su u pitanju nalozi francuskih kraljeva ili bolnički registri iz predrevolucionarnog razdoblja, Cervantes, Shakespeare ili ludi gramatičar Jean-Pierre Brisset, Foucaultov libido u naizgled posve različitim tekstovima otkriva pravila samosvojnog diskurza. Unatoč težini teksta isplati se uložiti recepcijski napor u ovo opipavanje margina književnosti u ludilu, istraživanje njene konstitucije i odnosa sa žudnjom, čiji je zajednički moment subverzija. Foucault je pri tom i majstorski metaforičar. Od Nietzschea znamo da istina nije ništa drugo do mobilna vojska metafora. Vojska kojom osvajamo realnost.

1/1