>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Koji rad za koju klasu?

Postfordistički oblici rada postaju sve kompleksniji i raščlanjeniji. Nije realno očekivati da će se kroz procese reindustrijalizacije koje predlaže ljevica pokrenuti i povratak tzv. normalnog zapošljavanja, a protiv rastućeg trenda postfordističke fleksibilizacije rada

Kada srednji sloj shvati da je u krizi i da propada, nešto će se morati dogoditi – često čujemo od onih koji misle da je baš taj sloj, a ne nekakva retrogradna radnička klasa, ona sol zemlje koja drži društva na okupu. U tradiciji lijevog mišljenja prošloga stoljeća tzv. srednja klasa izjednačavana je, uglavnom s dobrim razlozima, s klasom kolebljivaca. Onih koji će se pridružiti progresivnim ili regresivnim političkim snagama u društvu samo s obzirom na to kako prosude svoj trenutni interes. A taj interes goni prvenstveno konformistička želja za sigurnošću i stabilnošću poretka, u kojem oni vide šansu i garanciju svojih ‘malih’ poslova. U situacijama narodnofrontovskih mobilizacija, kakve su postojale u Evropi u prvoj polovini prošlog stoljeća, a drugdje i kasnije, njihov izbor može biti i pridruživanje novim revolucionarnim vlastima. Ovdašnja revizionistička priča koja u konfiskacijama vlasništva i nacionalizacijama poslova srednjeg sloja nakon Drugog rata (problem krupne, često strane, buržoazije ostavimo sada po strani) vidi samo totalitarno nasilje nad njim, a ne i često racionalan izbor većine njegovih pripadnika da sudjeluju u građenju novih društvenih odnosa, čini medvjeđu uslugu mitologiji ‘heroike srednjeg sloja’. A što tek reći o nastupanju ‘jugoslavenske srednje klase’ u želji da zbaci ograničenja socijalizma od trenutka kada je procijenila da bi bez njega mogla bolje profitirati? Izgleda da se ovaj sloj – damo li mu na trenutak autonomnu ulogu subjekta po sebi i za sebe – malo puno prešao kada je odlučio sudjelovati u ubijanju teleta, ne bi li se na brzinu dočepao svoje šnicle. Odustajanjem od pripisane mu kolebljivosti on je barem na trenutak – negdje oko rušenja Berlinskog zida, od čega četvrt stoljeća neki i slave – povjerovao u svoju novu vodeću ulogu u nastupajućem ‘narodnom kapitalizmu’.

No što se događa danas, kada mainstream i dalje rado pothranjuje bum, ali i konstatira krizu tog istog sloja? Uz opasnost da jako pojednostavimo složene društvene procese, možemo uvodno konstatirati: on se proletarizira. Tako propast malog poduzetnika za njega u najgorem slučaju može značiti povratak u status najamnog radnika, iz kojega je – i to je važna motivacija – upravo htio pobjeći. No što danas, u postfordističkom razdoblju, znače izrazi poduzetnik, najamnik i sl., kada sistem – o tome smo ovdje već pisali – sve radne odnose tendira pretvoriti u ugovorne odnose dva entiteta, oba shvaćena kao ‘poduzeća’? Radnik se danas sve više shvaća kao vanjski dobavitelj, koji ne prima nadnicu ili plaću dovoljnu za vlastitu reprodukciju, već dobiva samo nadoknadu za svoj radni učinak. Slijedimo li podjelu talijanskog postoperaističkog teoretičara Sergija Bologne, radnici su danas ‘autonomni’ odnosno ‘ovisni’ s obzirom na to obavljaju li ovisni ili neovisni rad. A unutar niše neovisnog rada možemo onda razlikovati autonomni rad tradicionalnog tipa (obavlja ga seljaštvo, trgovci, slobodna zanimanja, sa svojim staleškim udruženjima) od druge generacije autonomnog rada. I baš o toj generaciji, u razlici spram šire prihvaćenog pojma prekarijata, treba nešto reći.

Riječ je o nastajanju brojnih ‘novih zanimanja’ proizašlih iz uvođenja i brzog širenja informacijskih tehnologija. Taj ‘autonomni rad druge generacije’ doživio je svoju ekspanziju i euforično prihvaćanje na Zapadu 1990-ih godina (u nas desetljeće kasnije), da bi ga nakon toga vrlo nasilno pogodila kriza sektora koji se zasnivaju na upotrebi znanja. Najveći problem neovisnog rada postala je društvena nesigurnost (neizvjesno mirovinsko i socijalno osiguranje itd.). Za razliku od ‘tradicionalnih’ oblika neovisnog rada, ovaj nove generacije uistinu i dalje zapošljava (npr. medijska i zabavna industrija, gdje jedni oblici radnih kolektiva propadaju, ali drugi nastaju). No radnici u tom ‘sektoru’ doživjeli su već sav sjaj i bijedu tzv. novih ekonomija. U svugdje različitim, ali povijesno kratkim razdobljima ekonomskog buma imali su više koristi od toga od ostalih. Da bi ih danas, u doba ekonomske krize i stagnacije, posljedice te krize pogodile jače i više no druge. Sva ta masa sve više dekvalificiranih stručnjaka koja je prisiljena na neovisan rad, kao i rastući broj poluautonomnih ‘projektnih radnika’, žive u uvjetima stalne prekarnosti. No oni postaju dominantnim dijelom društva. Pa ako vjerujemo da ih je i dalje dobro opisivati kao srednji sloj, njega više ne karakterizira trend osiromašenja. Jer on se više ili manje već dogodio i završio s generacijama nas starijih. Za mlađe, ali opet i za mnoge sve ranije otpisane starije, na djelu je nova pripadnost sloju working poors. Radi se o većini koja uvijek iznova nešto radi, a svejedno je siromašna i dovedena do ruba preživljavanja. Samo što to više nije prolazni trend, nego trajno definirano stanje.

Postfordistički oblici rada dakle postaju sve kompleksniji i raščlanjeniji i ne mogu se podvesti pod izraze normalni s jedne i atipični ili prekarni oblici rada i zapošljavanja s druge strane. Naročito nije realno očekivati da će se, kroz procese reindustrijalizacije koje predlaže ljevica, posebno tamo gdje je industrija fordističkog tipa najviše propala, kao u nas, pokrenuti i povratak tzv. normalnog zapošljavanja, a protiv rastućeg trenda postfordističke fleksibilizacije rada. Pomisao da će zapošljavanje na neodređeno značiti i neku stabilnost tih poslova (iako stalno gledamo kako i ta mjesta propadaju) ili da će besmislena kategorija ‘samostalnih poduzetnika’ uspješno nadomjestiti druge koncepte poduzeća, podcjenjuje dubinu promjena koje su se u međuvremenu dogodile. A dogodile su se promjene u pravnoj prirodi radnih odnosa (od radnog prava prema civilnom i ugovornom), u materijalnim uvjetima rada, oblicima poduzetništva, angažmana tzv. ljudskog kapitala radne snage. Neodređena budućnost, nesigurnost, stres zbog radne preopterećenosti, pa sve gori uvjeti života u gradovima, slabljenje javnih usluga, nekretninske špekulacije, sve to utječe na kvarenje života ‘neovisnih radnika’ i ‘samostalnih poduzetnika’. Pa onda i na propadanje obiteljskog života, koji postaje odrazom ovih ‘vanjskih’ oblika egzistencije. Teškoće koje mladi imaju u traženju primjerenog zaposlenja (i izbjegavanju zamki postavljenih od onih koji ih žele samo što više i nakratko eksploatirati) sprečavaju ih u stvaranju obitelji, vraćaju u roditeljske domove (ako ovi postoje), a ženama onemogućavaju ili odlažu odluku o materinstvu.

Ali pesimizam i katastrofizam u viziji postfordizma ne mogu nam odgovoriti ni na jednostavno pitanje: zašto takve nametnute životne stilove i forme djelovanja toliki ljudi još uvijek smatraju prihvatljivima? Dio odgovora glasi – nitko ih ne pita. No kako ovu situaciju promijeniti? Možda treba početi, kao postoperaisti, problematiziranjem ‘zlatnih’ vremena fordizma? Jer je očito da stalno radno mjesto, doživotna zaposlenost, prihvaćanje industrijskih i drugih društvenih hijerarhija i propisane organizacije prostora i vremena od strane viših instanci (bile one despotske ili pokroviteljske), nisu tako sjajni ideali koji bi motivirali mase. Posebno ne one koje još uvijek možemo označiti kao stvarne ili wannabe srednje slojeve.

Nove ekonomije, misli spominjani Bologna, ne možemo shvatiti samo kao kontrarevoluciju, neku univerzalnu urotu protiv rada. Radi se o novoj mobilizaciji izvora na način neusporediv s prijašnjim epohama, u kojoj se događa povećanje produktivnosti i profitabilnosti kapitala. Očito je da postfordizam kao model ne proizvodi samo gubitnike. Ostaje pitanje koja je cijena tih promjena za većinu i u kojoj ‘valuti’ se ona može izraziti.