>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Konjska širina

Juan Vicente Piqueras je platio kaznu i za naslov svoje knjige i za grafiku na koricama: ondje gdje vlada tišina, odande gdje Eol češće no drugdje povlači svoje vjetrove u mješinu, upravo tu mu je jedan iz te mješine ugrabio knjigu, i sad je on gleda kako se gubi u pjeni i vrtlozima i sve se više udaljava

Knjige imaju svoje sudbine. Pjesnik Juan Vicente Piqueras, koji je još bivao i glumac i spiker i novinar, profesor španskog jezika (sada je direktor Instituta Cervantes u Ammanu), objavio je 1999. godine, u Madridu, svoju četvrtu zbirku stihova s naslovom ‘Konjska širina’ (La latitud de los caballos). Za tu je dobio nagradu za poeziju Antonio Machado u andaluzijskom gradu Baeza. Po jedan primjerak knjige poklonio je Izetu Sarajliću i meni, na posveti su mjesto i datum: Rim, 26. juna 2000. (Piqueras će godinu dana nakon Sarajlićeve smrti prirediti i prevesti izbor Sarajlićevih stihova za bibliofilsko izdanje Una calle para mi nombre (Ulica s mojim imenom).

Naslov ‘Konjska širina’ uzeo je Piqueras iz navigacijske i meteorološke terminologije. Za one koji ne znaju, širina je tu geografska. To je područje oko (ali i između) tridesetog stepena sjeverne i južne geografske širine na kojem je nekadašnja međukontinentalna plovidba jedrenjacima bila jako zahtjevna, budući da su to zone koje dugo ostanu bez vjetra. Često bi moreplovci bivali prinuđeni da svoje jedrenjake zaustave i danima, a često i sedmicama ostanu gdje su se zaustavili. To je za posljedicu imalo trošenje zaliha vode. U međukontinentalnom transportu životinja to je značilo da se najveći potrošači vode moraju ukloniti s broda. To su, u pravilu, bili konji, koji su bacani u more. Matthew Fontaine Maury, čiji je jedan pasus iz njegove monumentalne ‘Fizičke geografije mora’ pjesnik Piqueras uzeo za moto svoje knjige, piše kako se žrtvovanje konja događalo na plovidbi iz Nove Engleske za Zapadnu Indiju, kad bi nakrcani jedrenjaci zapali u područje konjske širine (horse latitude) ili u vode ekvatorskog pojasa, koje su engleski mornari nazvali doldrums, zbog niskog vazdušnog pritiska i mučnih dana mirovanja brodova na pučini. O tome je mjerodavno svjedočenje ostavio i Victor Hugo u romanu ‘Morski radnici’ (Les Travailleurs de la mer) gdje ukazuje na povezanost morske tišine sa niskim oblacima i maglama nad morima, i podsjeća na Kolumbovu riječ: Nizak oblak je smrt (Nube abaxo es muerte).

Krajem aprila, prije osam godina, u dvorištu kuće Casa della poesia, sjedio je pjesnik Juan Vicente Piqueras i listao svoju knjigu stihova ‘Konjska širina’ (La latitud de los caballos). Nas nekoliko je bilo zabavljeno razgovorom, kad je Piquerasu ispala knjiga i vjetrić ju je odnio koji metar dalje. Dodao sam mu knjigu, a on je onda ispričao kako je ta knjiga (dakako, samo drugi primjerak) imala sudbinu koja vrijedi da bude ispričana. I onda je kazao da je naslov knjige odredio i tu njezinu sudbinu.

Pjesnik Piqueras, dakle, godine 2001., bude pozvan na veliki pjesnički festival u Medellinu, u Kolumbiji. Odande, kakav je običaj, pjesnici idu i na čitanja u druge gradove. Njega i još dvojicu zapalo da čitaju u gradu Barranquilla, na obali onoga dijela Atlantskog okeana koji se zove Karipsko more. Sa Juanom je bio libanski pjesnik Abbas Baydoun i domaćin Miguel Iriarte. Ovaj potonji je želio da pjesnicima pokaže staru luku Kolumbija, gdje je još stajala željeznica kojom su u luku i iz nje dopremani i otpremani kafa, pamuk i druga roba. Tračnice su na doku koji ulazi u Okean. Stanovništvo ondje velikom većinom čine mulati i crnci, na plaži je veliko naselje od koliba i ribarskih kuća. Sa toga doka gosti su gledali ribare kako pecaju udicama, kako love mrežama, a usto su veseli i pjevaju. Vesela su i trojica pjesnika, Juan je živo čudo od čovjeka, improvizatora, glumca i pjevača, a takva su i druga dvojica. Uza se ima Juan i knjigu stihova ‘La latitud de los caballos’, iz koje namjerava da čita te večeri. A posve je prikladno da pred nestvarno velikim brojem slušalaca (takva su čitanja u Kolumbiji!) i čita iz knjige kojoj je naslov posve u skladu sa geografskom širinom grada Barranquilla, 11 stupnjeva sjeverne širine. Ni korice ne zaostaju za naslovom, na njima je likovna umjetnica Carola Bacci stavila svoju grafiku ‘Ruža vjetrova’. To popodne je bilo vjetrovito, posve drukčije od tišine na konjskoj širini. Sjedeći na lučkom doku, te listajući knjigu pred domaćinom i pokazujući mu koje će pjesme čitati te večeri, munjevit udar jakog vjetra otrgnuo je autoru iz ruku zbirku stihova i bacio je u more, to jest u okean, u Atlantik. Val velik i jak, kakvi su valovi okeanski, zgrabio je jedini primjerak koji je pjesnik imao kod sebe, i učas ga povukao od obale. Knjižicu od osamdeset stranica, zbog naslova, zgrabilo je hučno more i sad je baca i vuklja dalje od obale. Preneraženi i očajni autor, već je vidio sebe kao kažnjenika upravo u gradu koji živi između konjske širine i zone bez vjetra, one što je mornari ponekad zovu i ‘svrab’. Osuđenik, lišen mogućnosti da čita pjesme iz knjige pristale mjestu u koje je došao, recimo ovu, sa stranice 61, posvećene starom morskom vuku, pjesniku po imenu José Hierro, a u kojoj se, u zagradi na kraju, obraća ženi, kojoj se i inače obraća u knjizi:

Stojim sam na svom lijenom ostrvu

Gledajući more neba

Svjetlost po mojim očnim kapcima.

Svjetlost po mojim rukama dalekim, prosjačkim.

Načinio sam svjetionik od papira

i bočicu tinte pelikan da ubijam vrijeme,

da pomažem drugim moreplovcima

koji neće stići.

Svaki dan iznova plovim

neutješnim putevima morskim koje izmišljam

a kiša pljušti po mojoj lijenosti

Živim na konjskoj širini

i gledam more neba razdrljen u svojim riječima

poput pokrova na brodiću koji tek mili,

jedva i polako, tonući.

(…Ostadoh sam, jasno. Ali, ko bi se, i s kojim izrazom lica, usudio da nju upita:

- Oprosti, šta si mi to kazala?)

Nemoćan, preneražen, pa zanijemio i tako dalje, u društvu sa dvojicom pjesnika, iznenađeni i oni i nemoćni da mu ikako pomognu stojeći na obali neuračunljivog Atlantika, Juan Vicente Piqueras je platio kaznu i za naslov svoje knjige i za grafiku na koricama: ondje gdje vlada tišina, odande gdje Eol češće no drugdje povlači svoje vjetrove u mješinu, upravo tu mu je jedan iz te mješine ugrabio knjigu, i sad je on gleda kako se gubi u pjeni i vrtlozima i sve se više udaljava.

Neki mladi tamnoputi ribar, koji je dotad pjevao i čavrljao sa svojim kolegama na doku gdje završavaju željezničke šine, primijetio je šta se dogodilo, prišao vlasniku knjige, i rekao mu: ‘Prijatelju, budi miran, i ne boj se! Neka tvoja knjiga još malo otplovi, pa ćemo je vratiti u staru luku Kolumbija!’

A knjiga je i tako plovila i udaljavala se od karipskog igala, jašući čas na jednom čas na drugom valu.

Kad je otišla na neku poželjnu ili optimalnu daljinu, ribar se mašio svoje mreže, zavrtio je visoko iznad glave i, kao što kauboj čini sa lasom, zavitlao joj drugi kraj prema knjizi. Pala je pravo na knjigu, i uslijedilo je izvlačenje ‘Konjske širine’ iz Atlantika. Mala družina se radovala, neko je viknuo: gooool ili gollllll! Brzo je golman iz mreže izvadio raskvašen plijen i uručio ga vlasniku i autoru. Ovaj je zagrlio čuvara mreže, koji je bio dodatno zadovoljan kad je na raskvašenom drugom listu u knjizi vidio mokru sliku autora pred sobom.

Pjesnik Piqueras je potom pristupio sušenju svog materijala za čitanje. Listovi su se natopili, korice su valovite, ali je do večeri sve bilo osposobljeno, i pjesnik je čitao iz knjige okupane morem i solju. Prije odlaska iz Kolumbije poklonio je taj primjerak Miguelu Iriarteu. Kaže da su listovi knjige, osušeni na tropskoj toplini, od soli koja je ušla u njih, dobili sivu boju, tako da je sva ličila na ružu boje pepela. Možda je još čuva Miguel Iriarte, možda je ne čuva, kaže Juan, koga ja, deminutivno i augmentativno, zovem Juanitone. Čuvao je ili ne čuvao Iriarte, knjiga stihova ‘Konjska širina’ je na konjskoj širini iskusila svoju sudbinu. Iskusila je ono što pjevaju The Doors: Currents breed tiny monsters.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2