Mnogi su znatiželjnici proteklog vikenda posjetili korčulansko ljetno kino, svojevrsnu otočku agoru, kako bi iza teških zelenih vrata doznali što se to kuha i kakva pića služe među probranom intelektualnom ljevicom koja se okupila na prvom po redu Korčula after Partyju (KaP) – Forumu za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice. Na taj kasnoljetni događaj upućivali su tek stidljivi plakati na nekoliko mjesta u gradu, što nije omelo nekog ustašofila da kemijskom olovkom na jednom od njih, između najave tema i govornika, načrčka krilaticu ‘Za dom spremni’.

U svjetlu te provokacije valja zazvati revolucionarnu 1968., od koje je minulo pola stoljeća, a koja je među sudionicima Foruma obilježena historiografskim osvrtom povjesničara Hrvoja Klasića, koji je kazao da je Jugoslavija sredinom 1960-ih po broju studenata po glavi stanovnika bila treća zemlja u svijetu. Studenti na zapadu, dodao je Klasić, referirajući se na 1968., htjeli su promijeniti sustav, dok su ga u Jugoslaviji htjeli popraviti.

Trodnevni je korčulanski Forum podsjetio na nasljeđe antifašističke borbe kao važnog dijela prošlosti grada i nekadašnje glasovite Korčulanske ljetne škole koja se uz onodobno sudjelovanje vodećih jugoslavenskih praksisovaca, ali i drugih europskih i svjetskih marksističkih zvijezda, ondje održavala od 1964. do 1974. godine.

Korčulu su izgradili njezini klesari, težački joj šarm dodatno utkali brodograditelji, to je grad poznatih bratovština, među inima renesansnih obitelji Kanavelić i Španić. Ondje je navodno rođen – njegova je kuća turistička atrakcija – venecijanski trgovac i istraživač Marko Polo. U novije vrijeme ovaj grad-otok prati mrlja iz 1990-ih, kada je iz gradske knjižnice u kontejner na rivi bačeno 400 književnih naslova, čiji su autori srpskog podrijetla ili su bili tiskani na ćirilici. O tome je u knjizi ‘Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih’ pisao umirovljeni korčulanski profesor političke ekonomije Ante Lešaja.

U jednom periodu naši nam roditelji iz sigurnosnih razloga nisu dozvoljavali da navečer izlazimo van. Desničari nas danas respektiraju jer nismo odstupali sa svojih linija ni u tim najtežim vremenima – kaže Korčulanka Igra Šain Kovačević

Upravo je 88-godišnji Lešaja svojim predavanjem otvorio Forum i podsjetio na filozofe okupljene oko časopisa ‘Praxis’, kazavši da se u Hrvatskoj ruše spomenici, zaziva NDH i da se naše društvo, kako je onomad kazao filozof Milan Kangrga, nalazi izvan povijesne zbilje.

- U Hrvatskoj je na djelu kompradorski kapitalizam - ustvrdio je u izlaganju Lešaja.

Znaju to vrlo dobro mladi Korčulani, okupljeni u tamošnju Udrugu antifašističkih boraca i antifašista, koji su uz stranku Nova ljevica organizirali ovaj događaj. Izađimo stoga začas iz ljetnog kina na ulice grada, njegove pjacete i podno kula kojim nas vode Korčulanke i antifašistkinje Vinka Lozica i Igra Šain Kovačević iz užeg kruga organizacije Foruma. Informiraju nas da su njihove aktivnosti unutar udruge najviše vezane uz minuli 13. rujan, dan kada je 1944. oslobođena Korčula. Njihov aktivizam, sadržan u pripremi tribina, izložbi, ali i aktivističkih šetnji poput ‘Šetnje za mir’, prepoznali su i sugrađani pa se organizacija trodnevnog Foruma nametnula sama po sebi.

- Razlozi zbog kojih živimo u duhu antifašizma najveće uporište imaju u našim obiteljima: djedovi su nam bili partizani pa su i naše obitelji oduvijek poštivale i čuvale uspomenu na taj dio povijesti. U društvu naših roditelja još uvijek posjećujemo i obilježavamo značajne datume iz naše antifašističke prošlosti, a suprug Ivan Botica i ja vodimo danas i naše dijete s nama - kaže nam 34-godišnja Vinka, majka jednoipolgodišnje djevojčice.

Dodaje da su njihove obitelji u vrijeme raspada Jugoslavije početkom 1990-ih zbog svojih antifašističkih stavova u zajednici bile etiketirane kao komunjarske, jugonostalgičarske i orjunaške.

- U osnovnu školu krenula sam 1991. Kao sedmogodišnju djevojčicu pokušavali su me iz određenih objekata u gradu potjerati s pričom da sam i ja orjunašica i jugonostalgičarka. Bez obzira na takvo što, rekla bih da se antifašistička tradicija u Korčuli utvrdila upravo tih godina, kada je više nego ikada bilo pokušaja da se ona zatre - kazuje Vinka.

- Postojao je jedan period kada nam naši roditelji iz sigurnosnih razloga nisu dozvoljavali da navečer izlazimo van. Ipak, učinili su sve da se ne osjećamo loše zbog toga što su nam prenosili i što danas prepoznajemo antifašističke vrijednosti. Zbog toga nas desničari danas respektiraju jer nismo odstupali sa svojih linija ni u tim najtežim vremenima - nadovezuje se 39-godišnja Igra Šain Kovačević, majka dviju djevojčica.

Naše sugovornice smatraju da se antifašizam ne treba svoditi samo na ceremonijalna okupljanja i prigodničarsko polaganje vijenaca. Smatraju da su baš zato jako važne manifestacije poput ovogodišnjeg prvog Foruma o izazovima i nasljeđu ljevice. Sa suprugom Ozrenom i djecom Igra također posjećuje slične manifestacije, poput šibenskog festivala ljevice Fališ i mitska mjesta Narodnooslobodilačke borbe, poput Neretve i Sutjeske.

- Kod Fališa mi nedostaje malo više komunikacije i rasprave s publikom. Iz tog razloga željeli smo da na našem Forumu publika i predavači budu jedno, ne samo da se sve odvija ex cathedra. Publika se mora osjećati ravnopravnim sudionikom cijele priče - objašnjava Igra.

Ona i njezin suprug žele da njihova djeca budu ponosna na svoje dalmatinsko podrijetlo, ali i da im prenesu prave životne vrijednosti: antifašizam, solidarnost, socijalnu pravdu…

- Svi događaji pa i ovaj aktualni korčulanski podsjetnici su na borbu koja još traje. Zato želimo da naša djeca budu fajteri u najpozitivnijem smislu te riječi. Sutjeska je za nas bila pobjeda jer je Vrhovni štab sačuvan, a nakon toga osnovani su AVNOJ pa ZAVNOH, čime je stvorena i Hrvatska. Dakle, ova država nije stvorena odjednom, 1991. godine, kako neki sugeriraju. Povijest je mnogo duža - kaže nam Igra.

- Desnica nam prigovara da afirmiramo samo razdoblje Drugog svjetskog rata, no to nije istina jer polažemo cvijeće i na spomen-obilježje iz Domovinskog rata - dodaje Vinka.

Premda Grad Korčula, u kojemu je trenutno na vlasti HDZ, novčano nije potpomogao manifestaciju, naše sugovornice kažu da to od njih kao organizatori nisu ni tražili.

- Iako smatram da trebamo aplicirati za gradski novac za ovakve potrebe jer riječ je o javnom novcu koji i nama pripada, uvjerenja sam isto tako da si u boljoj poziciji ako si izvan sistema pa tako i izvan dohvata tog novca - ističe Igra.

Čini mi se da ljevica nije uspjela da pojam jednakosti emancipira od neoliberalnih i nacionalističkih desničarskih kritika koje odmah upućuju na bijedu. Pa nije jednakost bijeda – rekao je Nerzuk Ćurak

- Grad i Centar za kulturu ustupili su nam prostor i tehniku i time nam izašli u susret. No naši desničari, kako vidimo preko Facebooka, opet su se digli na zadnje noge: nije im jasno odakle nam novac, tko je platio smještaj i putne troškove sudionicima. Znaju li takvi da postoje volonteri, donacije i entuzijazam kao i drugi načini na koje su uz manji trošak može organizirati neki događaj? Čini se da desnica jedino poznaje moć i govor novca. Kada su, naposljetku, oni okupili pedeset ljudi u raspravi kako bi kritizirali sami sebe? - pita Vinka.

Opet smo u ljetnom kinu gdje riječki komentator, publicist i prevoditelj Vuk Perišić u predavanju pod nazivom ‘Odnos ljevice prema naciji i nacionalizmu’ govori kako nacionalisti nisu zadovoljni ni danas kada imaju svoje države, jer ne mogu podnijeti da etničke zajednice žive zajedno, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini.

- Smeta ih pluralizam. Oni ne žele ravnopravnost: suština nacionalizma je da se povinuje nadređenom, njega ravnopravnost vrijeđa. Njega zanima samo paroksizam, supernezavisna država u kojoj ni za koga drugoga neće biti mjesta. Na kraju ni sam ne znam što bih rekao o naciji, koju ne razumijem - kazao je Perišić.

Načelo se tako već puno tema, a s dolaskom večeri publike je sve više. Povjesničar Dragan Markovina, predsjednik Nove ljevice, moderira predavanja i rasprave; slijedi pauza za vrijeme koje panelisti i zainteresirani posjetitelji na improviziranom šanku uz piće i pokoji zalogaj izmjenjuju dojmove o netom završenoj temi. U tihom žamoru problemi naših društava istovremeno se produbljuju i začas nestaju u čaši glasovitog čarskog pošipa. Povjesničar Srđan Milošević tematizirao je uspon i dominaciju radikalne desnice u Srbiji od 1990-ih do danas. Govori o dva aspekta dominacije desnice: političko-ideološkom, vezanom uz nacionalizam, te antititoističkom i antijugoslavenskom održavanom u narativu i praksi srpske desnice. Poziciju desnice artikulira i Srpska pravoslavna crkva koja je moćna onoliko koliko prihvaća, a prihvaća često, da bude servis države.

- Crkva je inkubator nacionalizma. Ona promovira antimoderne koncepcije društva, uključujući i ideju o restauraciji monarhije. Patrijarh jedva da propušta neku priliku da ne pomene potrebu da se u Srbiji uspostavi monarhija. Treći faktor dominantnog utjecaja desnice u Srbiji su intelektualci. No oslonjenost na Rusiju je tolika da se taj srpski nacionalizam pretvorio u ruski - kazao je Milošević.

Sarajevski profesor politologije Nerzuk Ćurak upitao se pak što ljevica može učiniti u političkom prostoru koji je njezin Ahriman. Nije li možda rješenje da ljevica ne pristupa kapitalizmu kao svom Ahrimanu? No možda je rješenje radikalnije i podrazumijeva emancipatorsku socijalističku ideju i izgradnju socijalizma kao ključni narativ.

- Važno je da se ljevica oslobodi misli da ideja egalitarizma podrazumijeva siromaštvo i bijedu. Za mene je ideja jednakosti jedna od čvrstih uporišnih tačaka za ljevicu. Čini mi se da ljevica nije uspjela da pojam jednakosti emancipira od neoliberalnih i nacionalističkih desničarskih kritika koje odmah upućuju na bijedu. Pa nije jednakost bijeda. Jednakost implicira stvaranje jednakih šansi. U mojoj BiH ili na Korčuli možda se rađa neko dijete koje bi moglo biti Mozart, ali zbog socijalnih uvjeta to nikada neće postati. Mi tu jednakost moramo materijalizirati u političkom polju - zaključio je Ćurak.

Govornika je bilo još, filozof i publicist Boris Buden u predavanju o historijskom revizionizmu upozorio je na to da se nitko ne pita zbog čega Hrvatska sudjeluje u izgubljenom američkom ratu u Afganistanu i na to da historijski revizionizam nije nikakva lokalna pojava.

Teško je nakon korčulanskog Foruma izvući neki objedinjujući zaključak, no može se reći da u postjugoslavenskoj ljevici postoji ozbiljan misaoni potencijal i da se Forum itekako saživio s gradom i građanima Korčule.

- To je dokaz da ne mora svaka vrsta promišljanja i otpora nužno krenuti iz centra, može i iz nečega što se percipira kao periferija. Mislim da smo uspjeli artikulirati alternativnu lijevu misao i da su ovdje izgovorene neke stvari koje u javnosti nisu izgovorene posljednjih trideset godina: odbacivanje ideje kapitalizma, liberalnog stajališta, odbacivanje fašizma na platformi jedinstva liberala i ljevice, idejni sukob liberalnog i lijevog. Sve su to pitanja na koja nećemo odgovoriti ni sutra ni prekosutra, već možda kroz neko duže vrijeme. Mislim da je neupitno da će se priča nastaviti i dogodine - kazao je Novostima Dragan Markovina.

Prema svemu viđenom i doživljenom, potencijal ljevice kroz ideje socijalne pravednosti, jednakosti i solidarnosti daleko je od toga da bude izgubljen.