Johna Cassavetesa nazivaju papom američkog nezavisnog filma, ali pravi "otac" američkog nezavisnog dugometražnog igranog filma daleko je manje poznati Morris Engel, koji je do Cassavetesova slavnog autorskog debija "Sjenke" iz 1959. polučio već tri cjelovečernja igrana ostvarenja, nedavno prikazana na programu kina Tuškanac. Najpoznatiji od njih je prvijenac "Mali bjegunac" iz 1953. koji je napravio u autorsko-producentskoj suradnji s družicom Ruth Orkin i prijateljem Rayom Ashleyjem te koji je dobio Srebrnog lava u Veneciji i bio nominiran za Oscara za najbolji izvorni scenarij.
Film pripovijeda o dvojici dječaka, sedmogodišnjem naslovnom junaku Joeyju i njegovom nekoliko godina starijem bratu Lennieju, a priče u uobičajenom smislu, pogotovo u kontekstu tadašnje igranofilmske prakse u Americi, i nema. Postoji tek problemska situacija – povjerovavši bratovim prijateljima da je nehotice ubio Lennieja (stariji dečki odlučili su se našaliti s mlađim), Joey bježi u glavni njujorški zabavni park (i na javnu plažu) Coney Island te tamo provodi cijeli dan i sljedeće jutro, dok ga naposljetku zabrinuti Lennie ne pronađe. Kraći uvodni dio filma prikazuje (ulične) dječačke igre, a glavnina narativa otpada na Joeyjev boravak u lunaparku i na plaži, gdje se varira nekoliko osnovnih situacija (igranje raznih igara, višekratno jahanje konja, skupljanje praznih povratnih boca). Narativno, film je vrlo statičan, ali je oblikovno i izvedbeno izrazito izražajan: crno-bijela fotografija samog Engela izuzetna je, kompozicije kadra efektne, ponekad i do začudnosti, glazba emotivna i vibrantna, dječačke fizionomije interesantne i nadasve fotogenične (osobito Richieja Andruscoa u glavnoj ulozi), a dječačka gluma fascinantno prirodna. Nije čudno da je "Mali bjegunac" svjetsku premijeru imao i veliku afirmaciju doživio upravo u Veneciji, jer svojim je ključnim postavkama i dojmom životnosti slijedio tragove neorealizma, iako je Engel puno nekonvencionalnije pristupao naraciji, o čemu svjedoče i naredni njegovi filmovi.
"Ljubavnici i slatkiši" iz 1956., također nastao u autorskoj suradnji s Ruth Orkin, sjajan je primjer kako "ni iz čega" napraviti film. Osnovna je potka ljubavno zbližavanje manekenke udovice Ann i njezina prijatelja, inženjera Larryja, koje remeti Annina sedmogodišnja kćerkica Peggy, istovremeno naklonjena Larryju i ljubomorna na njega. Engel i Orkin čitav uvodni dio filma sastavljaju od zajedničkih posjeta ljubavnog para u nastajanju njujorškim turističkim i kulturnim atrakcijama i znamenitostima (Central park, Muzej moderne umjetnosti, Kip slobode), potom ih smještaju u kuću za prodaju koju razgledavaju i koriste za svojevrsni piknik te u još neke situacije, pri čemu "prave priče" nema. Njezin se nedostatak ne kompenzira opsežnim, elaboriranim dijalozima, kao što će to kasnije činiti recimo Woody Allen ili Richard Linklater, nego često neverbalnim odnosno umjereno verbalnim detaljima druženja ili npr. prikazivanjem načina na koji Ann ubija vrijeme u spomenutoj kući dok nepredviđeno dugo čeka da se Larry vrati iz nabavke. U "Vjenčanjima i bebama" iz 1958., prvom autorski samostalnom Engelovom radu i prvom lišenom dječjeg protagonista, filmaš odlazi korak dalje od prethodnog ostvarenja posve se fokusiravši na ljubavni odnos dvoje odraslih, pri čemu tamo plasirane natruhe oporosti ovdje intenzivira, no svejedno još jednom uspijeva svršiti film happy endom.
Morrisa Engela može se nazvati vedrim realistom i humanistom koji je, kao što je priznao Truffaut, izvršio znatan utjecaj na francuski novi val, a i anticipirao neka stremljenja novog Hollywooda 1970-ih. Njegovi su glavni aduti bili poseban osjećaj za vizualni stil i odličan rad s glumcima, ali iznad svega kreativni entuzijazam.
