>

novosti logo

Kultura Kultura

Križarski pohod 'zagrebačke klike'

Kazališni profesionalci, antifrljićevci, bave se zamornom obranom ‘identiteta i digniteta’ kulturne institucije, izvođača na sceni, desničarskih prosvjednika izvan scene…

Performativi Olivera Frljića promijenili su javnu percepciju domaćeg teatra kao kulturne institucije. Takvu prvu, nezahtjevnu tezu potpisuje svatko tko se osloni na statistiku medijskih intervencija u nedavne događaje oko riječkog HNK-a, prostor njegove pozornice, balkona ili ulaznog platoa. Naučili smo, Frljić-Blaževićev performans (predstava) ne poštuje konvencionalnu dinamiku kazališnog komada u nacionalnoj kući, nego radi na njezinoj distorziji, deklasiranju i degradaciji građanskog teatra, čiji žilavi korijen vuče sokove iz 19. stoljeća.

To je abeceda Frljićevog rada, podloga ili baza. Instalirao ju je kao rupicu u sistemu, uzeo je štapić i čačka, čime nas glasno dovodi do druge, mnogo zahtjevnije teze, po kojoj više nije važno pitanje kako raditi ili misliti u kazalištu, nego kako jezik kazališta mijenja odnos javnosti prema kazališnoj materiji. Drugim riječima, publika od Frljićevih performativa kao (ipak) fikcionaliziranih situacija, u promijenjenim okolnostima Frljićevog nacional-teatra može tražiti policijsku, prekršajnu, kaznenu, legislativnu, historijsku i povijesnu odgovornost za tvrde konstative. Pritom se, što je posebno zanimljivo, Frljić uopće nije udaljio od konvencionalne podjele, naprotiv, te je konstative naglasio preko granica jednostavnih metafora, tako da baš svakome, pa i tinejdžerima, bude jasna dihotomija povijesnog konteksta.

Frljić & co. dakle koriste empirijske argumente u (polu)fikcionaliziranim komadima kao iskustvo nečega što je izvan svake historijske sumnje. Kao nešto što je, ako ne apsolutno, onda svakako neizmjenjivo. Frljić se s riječkom ekipom zalaže i za povijesnu progresiju jasnih svjetonazorskih načela, pri čemu je posve logično da ga medijski, folklorno, mrzi politička i katolička desnica. Sve lege artis.

Ali doza veća od folklorne mržnje dogodila se Frljiću i svim ideološkim frljićevcima situacijom interesne koalicije desničara i kazališne elite, izrasle iz srca tzv. stručne javnosti. Frljić je probranu kazališnu elitu javno p(r)okazao i time savršeno uvrijedio, što je pak skladno koincidiralo s performansima političke desnice. I tako se vidi, teza o frljićevskoj promjeni reljefa građanskog teatra nije tako prozaična kao što bi manje upućen u metier domaćeg teatra na prvu zaključio.

Vrlo otvoreno, interesna grupa kazališnih profesionalaca koje Frljić točno naziva ‘zagrebačkom klikom’ bavi se posljednjih tjedana križarskim pohodom na Frljićev riječki bedem političke (ne)korektnosti zamornom, bedastom formom ‘obrane identiteta’: identiteta i digniteta kulturne institucije, izvođača na sceni, desničarskih prosvjednika ispred scene. Medijski prodorni, kazališni profesionalci, antifrljićevci, brane ‘pravo na dignitet profesije’ kao status građanskog kazališta koji poznajemo. Kraće, Snježana Banović će u izjavi za T-portal: ‘Od otvorene i multikulturne Rijeke Frljić je napravio gumno, a od kazališta vlastitu prćiju. U prijestolnicama kulture takva je praksa nepoznata i za ovaj nered najviše odgovara njezin gradonačelnik.’

Ne znamo kakve veze ima EU-model prijestolnice kulture (za koji status se natječe Grad Rijeka, a Frljić sudjeluje u oblikovanju projekta) s ‘nepoznatim praksama’ intendanta. Umjesto nereda, a uz pomoć bujnih medijskih implikacija, vidimo, naprotiv, čisti red. Na jednom planu Frljić-Blaževićev teatar i predstava ‘Hrvatsko glumište’, na drugom prosvjedno-uvredljiva pisma Jakova Sedlara, Kreše Dolenčića, HVIDRA-e i prosvjedne molitve ‘za duše autora i glumaca predstave’ u organizaciji udruge Opus Dei. Prema općenitoj definiciji te organizacije, Opus Dei tek ‘pomaže običnim laicima u traženju svetosti u svakodnevnim djelatnostima, a posebice u njihovom radu’. Snježana Banović možda zato ima svaku blagost za njihove sesije ispred frljićevskog ‘gumna’, iako zbunjuje tvrdnjom da nije nastupio ‘nikakav Opus Dei’, nego je riječ o ‘bakicama koje mole i pjevaju glory, glory, hallelujah’. Eto, kako se ‘bakicama’ infantilno odriče mogućnost političkog djelovanja, a svaka verbalna cigla na frljićevski teatar znak je neophodne profesionalne odgovornosti. Ili pak obrane ‘vlastitog profesionalnog poštenja’, koje je u Frljićevom slučaju konsenzualno i glatko zamijenjeno bagatelnim uvredama osobi režisera kroz morbidne protohistorijske ‘prispodobe’.

Otkad je to tako obično, svakodnevno bezbolno i usputno uspoređivati bilo kojeg suvremenog kazališnog režisera s ustaškim režimom i statusom ustaškog intendanta, kako što to čini Slobodan P. Novak? Otkad je metafora o kalašnjikovu, Velebitu i ustašama Slobodana Šnajdera dovoljno uvjerljiva da ironizira Frljićevu režiju i navodnu inkompetenciju ‘upravljanja institucijom’? Možda je, naposljetku, javni ‘slučaj HR Faust ili Šnajder’ specifična vrsta metafore, tek pokazna vježba o nečijem neotesanom načinu rada. Poput fine tranzicije prema jasnoći pojmova. Kao, mekše hajdegerijanska varijanta ‘brige’ o mišljenju i djelovanju koja u ključu malograđanskih zamjena teza o ključnim problemima društva uvijek postavlja skretničarsku metafiziku ‘zašto je ništa manje vrijedno od nečega’. Ono paradigmatsko pitanje zagrebačke birtijaške filozofijske škole: kak’ uopće mi, kao društvo, stojimo s tim ‘ništa’?

Izgleda, Frljićev štimung prema ‘određenom nečemu’ uvijek je krivo postavljen. Antifrljićevci s desnice (ili njezinih satelitskih stanica), uvjereni da je Frljić režimski redatelj kojemu gradonačelnik Rijeke ‘odobrava’ teme rada, u posljednje mu vrijeme sve žešće ‘sugeriraju’ programski okret koji se može sažeti pod egidu: pusti ustaše, eto ti fijumanskih fojbi. Radikaliziraj se, ako si gazda!

Naravno, antifrljićevci su uglavnom vrlo pedantni ljudi. Poput Vitomire Lončar, koja je doista državni autoritet u poznavanju kulturne legislative, takvi frljićevski protivnici marno skladaju svoju strategiju u različitim medijima i putem raznolikih formi. U smislu policijske prijave kojoj su ovi uredni građani vrlo skloni, s obzirom na to da im svaku strast pobuđuje distorzija legislativne procedure, pokušali su skupiti dokaze fotografiranjem, za vrijeme predstave ‘Hrvatsko glumište’. Frljić je, kako se urbi et orbi znade, grubo istrgnuo aparat gospođi iz publike i pozvao policiju, što je izazvalo lavinu persiflažnoga medijskog prenemaganja na događaj, ali i zabrinute osvrte Frljićevih istomišljenika. Tko, naime, voli vidjeti policiju, pogotovo u kulturnoj instituciji? Nije manifestacija tolerancije. Frljiću, daj nemoj baš policiju, sve drugo je okej… I točno, granice tolerancije uvijek postoje, baš kao što nema mjerne jedinice za patronizaciju. Frljića se ne može ‘malo preurediti’.

1/1