U drugoj polovici 1996. u centru Zagreba okupilo se više tisuća branitelja tražeći poslijeratna imovinsko-statusna prava. Događaj koji se odvijao uslijed rasprave o Zakonu o pravima hrvatskih branitelja bio je kulminacija višetjedne kampanje veterana, čiji su predvodnici tražili cjeloživotnu otplatu duga za sudjelovanje u Domovinskom ratu. Zakon po ukusima prosvjednika na koncu je izglasan, udarivši tako temelje za sve probleme koje, kada je riječ o ratnim veteranima, ova država i društvo do danas osjećaju. Enormno proračunsko opterećenje predstavljalo je, međutim, benigniji dio priče. Te 1996. godine uspješno je proveden prvi test postrojavanja veterana u falangističke odrede za prizemne političke obračune HDZ-a u poslijeratnoj Hrvatskoj.
Milijune kuna u Hvidri su trošili na uredski materijal i poštarine, četiri milijuna nestalo je u Komercijalnoj banci, a većina podružnica nikada nije dostavljala podatke o izdacima, iako su dobivale milijune od države i lokalnih vlasti
U pozadini prosvjeda odvijala se jedna od brojnih epizoda borbe za prevlast različitih frakcija nad strankom. S jedne strane je bila ustašoidna struja, s druge takozvani tehnomenadžeri HDZ-a. Ključnu ulogu odigrala je Hvidra, najmoćnija veteranska organizacija koja okuplja oko 30 tisuća članova. Danas se Hvidra ponovno uključila u sukob ustašoidne struje i tehnomenadžera, provodeći hajku protiv predstavnika srpske manjine Milorada Pupovca. Između ta dva događaja krije se povijest organizacije koja po mnogočemu predstavlja presjek uzroka i posljedica braniteljskog aktivizma u hrvatskom društvu, kao čudovišne kreacije HDZ-a koja do danas vrši simbolički i doslovni teror nad građanima, državnim proračunom, a katkad i nad onima koji su je stvorili.
Lice prosvjeda iz 1996. bio je Marinko Liović, mlađahni veteran koji je tada na čelu Hvidre zamijenio HDZ-ovca Mladena Jurkovića. Poznat i kao ‘pulen Gojka Šuška’, Jurković je 1995. postao prva ‘žrtva’ sukoba unutar veteranske organizacije. Službeno, Jurkoviću se predbacilo niz propusta u vođenju organizacije, uz optužbe za sumnjivu akumulaciju tri stana i kredit za kuću u kojoj nije živio. Kao direktor Hrvatskog domovinskog fonda, financijske ispostave Hvidre, Jurković je omogućio Miroslavu Kutli da ovlada poduzećem Tisak, što je članstvu donijelo gubitak višemilijunskih dividendi. U njegovo vrijeme veterani su ostali uskraćeni i za projekte firme Hvidra-centar, osnovane 1993. s ciljem distribuiranja poslova invalidima rata. Proračunski milijuni netragom su nestali, a kooperantski poslovi dodijeljeni su rođacima i prijateljima koji nisu imali veze s Hvidrom. Tvrtka je na koncu otišla u ruke jednog od članova organizacije, nekoliko godina poslije i u istražni spis financijske policije. Iako se u ovom kratkom presjeku nalazi sasvim dovoljno razloga za Jurkovićevu smjenu, pravi povod bio je konflikt unutar HDZ-a. Prema tadašnjim medijskim napisima, njegov reizbor je zaustavio kasniji pravomoćno osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep, nezadovoljan tretmanom u Tuđmanovoj stranci.
Čelništvo Hvidre, sada u rukama Liovića, godinama se oglušivalo na upozorenja pojedinih članova o korištenju Hvidre za kriminalne operacije. Ti članovi doživjeli su marginalizaciju ili opstrukciju u radu, kao u slučaju riječke filijale, koja je otkrila da veći dio godišnjih prihoda od desetak milijuna kuna iz državnog proračuna nikada nije stizao do lokalnih podružnica. Liović je, dakle, nastavio s praksom svoga prethodnika, gradeći usput javni profil proustaškog klauna na čelu moćne boračke organizacije. ‘U moj podrum zabranjen je ulaz psima, mačkama, ženama, Srbima i Židovima’, rekao je jednom prilikom. Tvrdio je da Srbin nikada ne smije biti imenovan zamjenikom ministra u bilo kojem resoru, koristeći slične opaske u gotovo svakom javnom istupu.
Ubrzo nakon uspostave vlade Ivice Račana Hvidra je ušla u otvoreni sukob sa SDP-om. Povoda je bilo niz, od suradnje s Haškim sudom, uhićenja nekoliko osumnjičenika za ratne zločine, do novog ministra branitelja Ivice Pančića, koji je najavio smanjenje enormnih braniteljskih privilegija. Pančić je sredinom 2000. najavio raskrinkavanje lažnih invalida, objavu popisa dobitnika stanova i reviziju rješenja koja su braniteljima izdavale liječničke i druge komisije. Prema nekim procjenama iz toga vremena, trećina invalida rata na razne je načine, uz pomoć državnih tijela, lažirala svoje statuse. U ime Hvidre, branitelja i ‘zaštite dostojanstva Domovinskog rata’, Liović je najavio prosvjede sve do Pančićeve smjene, ističući da će ‘pokrenuti akciju miniranja i ometanja predstojeće turističke sezone’. Splitski gradonačelnik Ivan Škarić, suočen tih dana s navijačkim neredima koji su bazdili na koordinirani desničarski kaos, nije birao riječi pri opisu Liovića i njegove izjave o blokiranju Hrvatske. Nazvao ga je, naime, ‘kretenom zrelim za psihijatriju’.
Hvidra je tih dana imala dobrih razloga za pobunu. Izvješće Državne revizije potvrdilo je većinu gore opisanih nepravilnosti, otkrivši još i niz drugih skandaloznih poslovnih odluka. Milijune kuna u Hvidri su trošili na uredski materijal i poštarine, četiri milijuna nestalo je u propaloj Komercijalnoj banci, a većina podružnica Hvidre nikada nije dostavljala podatke o izdacima, iako su dobivale milijunske iznose od države i lokalne samouprave. ‘Iza svega stoji kriminalni dio Hvidre povezan s dijelom bivše vladajuće stranke’, naveo je tada Pančić razloge za Hvidrinu pobunu. ‘Ovdje se radi o strahu od nečije odgovornosti, a dobro se zna da kriminalistička policija ispituje poslovanje Hvidre, s time da je i u bivšem sustavu policija tamo našla brojne nepravilnosti, ali je sve stavljeno u ladicu. Oni osjećaju da su ugrožene njihove privilegije, a zbog toga straha onda prijete postavljanjem nekakvih balvana i blokadom prometnica’, rekao je tadašnji SDP-ov ministar branitelja, koji je Hvidru nazvao ‘kriminalnom organizacijom’. Pančić se u tome kontekstu osvrtao i na splitsku podružnicu organizacije, kojoj je sredinom devedesetih dodijeljeno upravljanje nad 16 javnih garaža s 2600 parking mjesta u Splitu, kao i pauk službom te dvjema gradskim toplanama. Unatoč dobivenim resursima, poslovanje lokalne Hvidre bilo je u milijunskim minusima i dugovima prema državi.
Nakon vlada Sanadera i Kosor, Hvidra se iz hibernacije probudila dolaskom Milanovića. Po uzoru na svoje šovenske prethodnike, Đakić se u startu zapitao ‘kakva su to imena u toj koaliciji, Veljko, Rade, Rajko, Zoki’
Iza višemjesečnog pokušaja rušenja Račanove vlade stajali su i ključni protagonisti navedenih kriminalnih rabota, uz lažne invalide koje je razotkrila komisija Ivice Pančića. Ubrzo se pokazalo da je revolt 2000. bio tek uvod u veliku kampanju koja je uslijedila sljedeće godine. Povodom izdavanja naloga za uhićenje Mirka Norca, Hvidra je uz Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata organizirala najveći braniteljski prosvjed u Hrvatskoj. Kulminacija kampanje odvijala se u Zagrebu i na splitskoj Rivi, s čuvenim istupom tada svježeg predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Iako je niz prosvjeda po Hrvatskoj bio usmjeren protiv Račanove vlasti, odnosno ‘komunjara, cigana, veleizdajnika i pedera’, i u ovom se slučaju u pozadini odvijala borba za prevlast u HDZ-u između Ivića Pašalića i Sanadera.
Po dolasku Sanadera na vlast, došlo je i do promjene u rukovodstvu udruge. Hvidru preuzima Josip Đakić, čovjek koji je po medijskim napisima od 1998. do stupanja na dužnost 2004. imao više od pet prekršajnih prijava i presudu za napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti. U javnosti je predstavljen kao borac za čišćenje kriminalnog nasljeđa svojih prethodnika. Umjesto uspostave čistih računa, i potrage za desecima milijuna nestalih kuna, ubrzo je upregnut u znatno važniji posao: pacificiranje veteranskih prosvjeda protiv uhićenja i izručenja Ante Gotovine. Njegova izjava koju je kasnije pokušao demantirati – da se odbjegli general treba predati Haagu – uzrokovala je žestoke reakcije, raskol u veteranskoj organizaciji i prve zahtjeve za Đakićevom smjenom, uz popratne prijetnje osnutkom političkog pokreta s vojnim krilom. Slično aktualnoj situaciji, više podružnica Hvidre otkazalo je poslušnost Đakićevoj središnjici, prijeteći izlaskom na ulice. Kao što je poznato, HDZ je izručio Gotovinu, a Hvidrini veterani nisu ponovili rušilačke kampanje iz Račanovog razdoblja. Unatoč lijepim odnosima HDZ-a s Hagom, nekim presudama za ratne zločine na hrvatskim sudovima te gotovo nikakvim promjenama u povećanju privilegija, Hvidra je uz zaustavljanje revizije invalidnina šutjela na sve. Njenom novom čelništvu nije manjkalo sredstava. Đakićeva imovinska kartica s naramkom zemljišta, kuća, stanova i apartmana, koju je ispunio kao saborskih zastupnik HDZ-a u nekoliko mandata, svijetli je primjer. Sinu je, k tome, kupio hotel, a država se pobrinula za izgradnju pripadajućeg bazena. Prošle godine novinar Drago Hedl izračunao je da Đakić ima mjesečne prihode od 43,4 tisuće kuna.
Nakon vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Hvidra se iz hibernacije probudila po uspostavi vlasti Zorana Milanovića. Po uzoru na svoje šovenske prethodnike, Đakić se u startu zapitao ‘kakva su to imena u toj koaliciji, Veljko, Rade, Rajko, Zoki’, dodajući da je ‘mislio da sastavljaju srpsku, a ne hrvatsku vladu!’. Kao što je također poznato, najmoćnija organizacija ratnih invalida imala je jednu od ključnih uloga u rušenju SDP-ove vlasti, od prosvjeda protiv ćirilice do postavljanja šatora ispred Ministarstva hrvatskih branitelja. Upravo su najteži stradalnici iskorišteni za HDZ-ov ulični obračun s ondašnjom vladom. Obrasci toga sukoba bili su preslika Hvidrinih političkih operacija iz Račanovog razdoblja, od ciljanja na ministra branitelja do maloumnih urlika o rušenju digniteta Domovinskog rata.
Ovo čemu danas svjedočimo, za vrijeme vladavine HDZ-a, također je povijest u ponavljanju. Nauštrb predstavnika srpske manjine odvija se sukob za prevlast nad Tuđmanovom strankom. Počelo je još prošle godine, kad je Đakić ulagao poprilične napore u smanjivanju efekata veteranskog prosvjeda u Vukovaru, usmjerenog na rušenje Plenkovića. U toj prljavoj operaciji lojalni i pobunjeni hvidraši imaju isti cilj: služenje gospodaru s Trga žrtava fašizma. Razlika je jedino u tome što odmetnuti dio traži nove političke pokrovitelje koji su vjerojatno obećali još veće beneficije.
Ponašanje Hvidrinog rukovodstva je predvidivo jer se pojavljuje u pravilnim ciklusima. U rijetkim periodima vladavine ‘lijevog centra’ ti ljudi zaduženi su za simulaciju uličnih državnih udara. U takvom se ambijentu pretvaraju u ideološka strašila na polju sukoba kojima iz pozadine rukovodi obavještajni polusvijet državotvornog pokreta. U fazama HDZ-ovih mandata postaju stranački dekor na prigodnim komemoracijama, fokusirajući ostatak energije na neometano gomilanje bogatstva i stjecanje društvenih pozicija. Verbalno nasilje, garnirano najsirovijim šovinizmom, u ovim se periodima prakticira jedino uslijed događaja u kulturno-medijskom polju koji nisu po njihovom estetskom ukusu ili tijekom borbe raznih frakcija za prevlast u HDZ-u. U ostatku mandata krotko šute na sve zlouporabe državne vlasti, socijalnu bijedu i rasap privrednog sustava.
Dapače, Hvidra je opetovano iskazala naklonost proizvođačima takvoga stanja. Osim što je čelništvo poduprlo Kutlu u njegovim pretvorbenim pothvatima, dopredsjednik Hvidre Ante Tandara osnovao je svojevremeno navijačku udrugu suprotstavljenu pobunjenim Bad Blue Boysima, koja je svesrdno podržavala HDZ-ovog eksponenta Zdravka Mamića. Umjesto revolta protiv Tuđmanovog pretvorbenog kriminala ili tajkunskog bogaćenja poput onog Ivice Todorića, predsjedništvo je u Todorićevom angažmanu putovalo na jedno svjetsko nogometno prvenstvo. Šute, dakle, o HDZ-ovom nemoralu, jednako kao i o vlastitom. Prije desetak godina suspendirali su najveću podružnicu Hvidre, onu u Zadru, pod sumnjom da su odatle medijima dostavljeni podaci o lažnim invalidima u novom čelništvu organizacije. Svojevremeno su zaustavili distribuciju već tiskanog broja lista Osječki dom, u kojem se nalazio popis više tisuća invalida i ‘invalida’ Domovinskog rata. Iako je prethodnik Ante Tandare u zagrebačkoj Hvidri smijenjen prije četiri godine, pod sumnjom da je za milijunske iznose oštetio organizaciju, i taj je slučaj ostao ‘u obitelji’. Drugi član predsjedništva Hvidre Petar Banić, koji je prošle godine ‘minirao’ koncert Bajage u Karlovcu, dospio je 2017. u optužnicu za izvlačenje milijunskog iznosa u Hrvatskom rukometnom klubu Karlovac. Njegova podružnica Hvidre prijavljena je Uskoku i zbog nenamjenskog trošenja članarina. Banić je, k tome, polagao vijence i palio svijeće lokalnim karlovačkim ustašama, premda je njegova organizacija pokrenula hajku protiv Pupovca zbog tobožnjeg poistovjećivanja Hrvatske s NDH. Ni drugi istureni hvidraši nisu iznimka kada je riječ o relativiziranju fašističkog usklika. Neki su, štoviše, početkom dvijetisućitih službene dopise potpisivali spornom krilaticom.
Vođa ove družine, Josip Đakić, više nije eksponiran zbog prijava za nasilje i mržnju. To je rezervirano za njegova sina. Kad je riječ o optužbama za kriminal, on je u ozbiljnijim pričama. Prošle ga je godine poduzetnik Claude Jambrušić optužio za iznuđivanje mita u iznosu od više milijuna kuna. Đakić je sve demantirao, baš kao što je u zadnja dva desetljeća odlučno demantirana svaka sumnja u kriminal spomenuta u ovome tekstu.
