>

novosti logo

Kultura Kultura

Kućni muzeji Jugoslavije

Beogradski Muzej Jugoslavije pozvao je građane da u karanteni potraže kod kuće predmete iz jugoslavenskog perioda, dok su kustosi na društvenim mrežama objavljivali predmete iz muzejskog arhiva. ‘Projekt je pokazao da je tema jugoslavenskog naslijeđa točka prepoznavanja za cijelu regiju, ma koliko bježali od toga’, smatra kustosica Sara Sopić

U vremenu pandemije izloženost digitalnim sadržajima također je postala nekako pandemijska. Od prvobitnog oduševljenja virtualnim izložbama, razgovorima i programima došli smo veoma brzo do potpunog zasićenja. Pogotovo zato što nam se virtualne ture i tehnologije poput video konferencija plasiraju kao nešto novo i revolucionarno, iako su prisutne već više od desetljeća. U toj velikoj ponudi ipak ima onih muzeja i programa koji zavrjeđuju našu pažnju i koji su uspješno aktivirali svoju publiku. Među takve spada i jedna ‘domaća’ institucija, Muzej Jugoslavije, donedavno poznatiji kao Muzej istorije Jugoslavije.

Meni se čini da je diskvalificiranje jugoslavenske ideje, mnogo više nego države Jugoslavije, ono na čemu već decenijama zdušno rade svi naši politički lideri, kaže koautorica ‘Projekta Jugoslavija’ Ana Adamović

Za vrijeme policijskih časova koje su stanovništvo u Srbiji primorali u višednevne izolacije, a mnoge u karantenu, projekt koji je naišao na dobru reakciju publike u gotovo cijeloj regiji je #YUDOM osmišljen u sklopu inicijative pod nazivom ‘Ostani u muzeYU’. Ljudi u karanteni tako su pozvani da aktivno u svojim domovima počnu tražiti predmete koji su dio jugoslavenskog naslijeđa, te se potom pozvani da njihove fotografije podijele na društvenim mrežama, dok su usporedno kustosi Muzeja Jugoslavije objavljivali predmete iz inače izuzetno bogatog arhiva ovog muzeja.

Kako saznajemo, pozivu se odazvalo preko pet stotina ljudi koji su podijelili fotografije predmeta iz svog doma na nekoj od internet platformi. Najveći broj učesnika bio je iz Beograda i Novog Sada, a potom iz Hrvatske i Crne Gore, dok Slovenaca, koji u Beograd tradicionalno dolaze za Novu godinu, posjećujući Kuću cvijeća i Titov grob, ovaj put nije bilo. Među predmetima koje su ljudi pronašli u svojim domovima bilo je knjiga, omota ploča, televizora, znački, filmskih plakata, a uz većinu njih vezana je neka osobna priča. U predmete nije bila upisana samo nostalgija, već često i konkretni životi.

- Rekla bih da je projekt prije svega ukazao na to da je tema jugoslavenskog naslijeđa točka prepoznavanja za cijelu regiju, ma koliko god bježali od toga. To je dio nedavne prošlosti i glavni dokaz je upravo količina predmeta iz jugoslavenskog perioda koje i dalje imamo u svojim domovima. Volim vjerovati da je ovaj projekt također pokazao kako jugoslavensko naslijeđe, uz odgovarajuću interpretaciju, može biti kohezivni faktor i prostor za međusobno razumijevanje i prepoznavanje, a ne za razmirice kako je to u našoj regiji obično slučaj. Čini se da za mnoge sudionike akcije YUDOM predmeti koje čuvaju zaista imaju nostalgičnu crtu jer ih podsjećaju na djetinjstvo, mladost ili su pak dio obiteljskog naslijeđa. No, akcija je ukazala i na to koliko je dizajn druge polovice 20. stoljeća atraktivan među današnjom omladinom, pa se mnogi odlučuju ukrasiti svoje domove predmetima iz jugoslavenskog perioda. Ne bih išla tako daleko, do tvrdnje da ideja jugoslavenstva i dalje živi, ali to nije ni bio cilj ovog ni drugih projekata Muzeja Jugoslavije – kaže Sara Sopić, kustosica i edukatorica ovog muzeja.

Ovaj simpatično participativni projekt nije jedini koji je u zadnje vrijeme izazvao pažnju javnosti. Jedan od njih je i ‘Projekt Jugoslavija’ u kojem su dvije autorice, beogradska fotografkinja Ana Adamović i umjetnica Milica Pekić, krajem prošle godine predstavile u formi stotinu intervjua s različitim akterima iz nekadašnje Jugoslavije i time pokazale da ideja jugoslavenstva itekako živi kroz memoriju. Intervjui su opet bili povezani sa zbirkom Muzeja Jugoslavije, odnosno svaki intervjuirani dobio je karton nekog od predmeta iz zbirke o kome je trebao nešto ispričati. Autorice su pokušale izbjeći nostalgični pristup te postaviti pitanje što ideja Jugoslavije u podijeljenoj regiji znači danas i kako se ona tretira unutar arhiva. Međutim, upravo je pandemija, smatra naša sugovornica Ana Adamović, uspješno ogolila naše realnosti.

- Umjesto da su krizni štabovi svih ovih naših zemljica u svakodnevnom kontaktu, u svakoj od njih se perverzno likuje nad brojem bolesnih, testiranih, netestiranih i, u krajnjoj liniji, umrlih kod onih s druge strane. To ne samo da je besmisleno, nego je prije svega jadno i odvratno. Paradoksalno, upravo ta situacija ponovo nas može natjerati da razmišljamo o tome koliko je jugoslavenska ideja bila bitna, jer ona je te sve naše male narode mogla emancipirati i učiniti značajno boljima. Meni se čini da je diskvalificiranje jugoslavenske ideje, mnogo više nego države Jugoslavije, ono na čemu već decenijama zdušno rade svi naši izabrani politički lideri jer im svakako nije u interesu da vode društva koja bi bila samosvjesnija, emancipiranija, solidarnija – kaže Ana Adamović.

Pokazalo se da se koncept nacionalne države teško može izbjeći jer se iseljeni, doseljeni i raseljeni po pravilu prebrojavaju po etničkom ključu, zaključuje Ana Panić, viša kustosica i jedna od autorica izložbe ‘Devedesete: Rječnik migracija’

Osjetno je da su autorice ‘Projekta Jugoslavija’ u temi pristupile bez suvišnog idealiziranja i romantizacije, jer ih je posebno zanimalo stvaranje naboja između vremena u kojem živimo i onoga koje postoji u kolektivnom jugoslavenskom sjećanju. Ono nam postaje referenca za propitivanje budućnosti, koja nam veoma često izgleda poražavajuće.

- Kada većinu ideja i vrijednosti na kojima se ta zemlja gradila, naročito nakon Drugog svjetskog rata, promisliš u odnosu na ovo što sada živimo, naša sadašnjost djeluje prilično poražavajuće. Čini mi se da taj stav, taj osjećaj provijava kroz čitav projekt. Naravno, najjezivije je što smo do te poražavajuće stvarnosti došli preko hiljada mrtvih, raseljenih, izgubljenih i zauvijek unesrećenih. A još jezivije je što djeluje da bi se sve moglo ponoviti jer pristajemo na narative koji rijedak pokušaj da ovi narodi žive normalno i u miru diskvalificiraju kao istorijsku zabludu ili, jednostavno, preskaču do mjere da mladima danas Wakanda gdje živi hrabri Marvelov Black Panther djeluje mnogo stvarnije nego Jugoslavija u kojoj su im se roditelji rodili i barem malo živjeli – dodaje Adamović.

Jedan drugi projekt ovog muzeja izložba je ‘Devedesete: Rječnik migracija’, koje zapravo znače početak suvremenih migracija, velikim odlascima Albanaca za Italiju, ali i početak sukoba u državama na prostoru Jugoslavije zbog kojih je između tri i pol i četiri i pol milijuna ljudi na prostoru SFRJ napustilo svoje prebivalište. Srbija, uz izuzetno visok broj izbjeglica do kraja devedesetih, imala je i jedno od najvećih iseljavanja. Prema procjenama UNHCR-a u periodu između 1990. i 1999. godine iz Srbije se iselilo 1.659.270 osoba koje su kasnije u drugim državama dobile status izbjeglica ili azilanata. Razlozi za to su bili bijeda, ekonomska situacija, prisilna mobilizacija, političke prilike, izolacija.

- Kolegica Simona Ognjanović i ja smo se radeći na ovoj izložbi migracija suočile s migracionim kretanjima u svim pravcima i metodološki nam je bilo vrlo zahtjevno uključiti i raseljavanja i doseljavanja i iseljavanja. Svi ovi procesi su vrlo simptomatični, raseljavanja stanovništva unutar republika oslikavaju nacionalističke politike i pokušaj da se stanovništvo homogenizira po etničkom ključu. Iseljavanja su direktan indikator ekonomskog sloma, ratnih sukoba i straha od mobilizacije, dok se organizirana doseljavanja građana iz Kine, koji su jedini koji se masovno doseljavaju u Srbiju, prepoznaju kao indikator uvođenja tržišta tranzicijske ekonomije. Pokazalo se da se koncept nacionalne države teško može izbjeći jer se iseljeni, doseljeni i raseljeni po pravilu prebrojavaju po etničkom ključu. Ono što smo također pokušale izbjeći su zamke politika identiteta. Izbjeglice se najčešće promatraju kao grupa s istim potrebama po principu one size fits all, čime se homogeniziraju i pasiviziraju, kao što se obično smatra da je izmještenost neko neprirodno stanje, čime se implicira da je prirodno stanje pripadati negdje, biti ukorijenjen na jednom mjestu nasuprot suvremenim transmigrantskim teorijama koje prepoznaju fazu liminalnosti, biti i ovdje i tamo, biti transmigrant – kaže Ana Panić, jedna od autorica ove izložbe i viša kustosica Muzeja Jugoslavije.

Važno je spomenuti da ove migracije mogu biti nezgodna tema za aktualnu srbijansku vlast i predsjednika Aleksandra Vučića koji je sve vrijeme devedesetih vodio ekstremnu nacionalističku politiku i participirao u vlasti koja je odgovorna za neke od ovih posljedica. S druge strane građani Srbije i sami su imali prilike osjetiti što znače restriktivne politike Europske unije jer su bez viza mogli početi putovati tek 2007. godine. Sporazumom o readmisiji u Srbiju je tada vraćeno 12.000 ljudi, uglavnom Roma i Romkinja, a Srbija je političkim dekretom proglašena ‘sigurnom trećom zemljom’, što i danas kritiziraju aktivisti za ljudska prava.

- I pored nekih pozitivnih pomaka u službenoj i javnoj politici sjećanja ostaje se u okvirima etnocentričnog uvjerenja da je srpski narod najveća žrtva ratova na području bivše Jugoslavije, a što se odgovornosti tiče, ona se individualizira i/ili relativizira time što su ‘zločine činile sve zaraćene strane’. Odnos prema prošlosti nije jednoznačan, kontekstualan je i po potrebi se mijenja kako bi odgovarao našim današnjim identitetima u skladu s tzv. sindromom samoposluge, kada u prošlost ulazite kao u samoposlugu da biste uzeli samo ono što vam u tom trenutku treba i koliko vam treba. U javnom diskursu se i dalje negiraju zločini koji su se provodili u ime nacije, na snazi je već dugo kultura poricanja, zločini se individualiziraju i trivijaliziraju predstavljajući se kao eksces za koji su odgovorni kriminalci, a ne državne strukture, uz stalno traženje simetrije stradanja i zločina kojih je bilo na svim stranama, čime se umanjuje odgovornost – dodaje Ana Panić, koja kaže da se u Srbiji ratovi devedesetih sve češće provlače u javnom diskursu kroz kontinuitet s antifašističkom borbom iz Drugog svjetskog rata. Taj diskurs se gradi na simbolici žrtve srpskog naroda, no ona dodaje da osjetljivost na nepravde nanijete Srbima kao naciji ili građanima Srbije ne bi trebalo da bilo koga čini neosjetljivim na nepravde koje su drugi preživjeli.

Muzej Jugoslavije čine tri izložbena objekta: Kuća cvijeća, Muzej 25. maj, u kojem se realiziraju tematske izložbe, i Stari muzej u kojem je smještena stalna postavka i koji je danas u fazi adaptacije. To ne znači njegovo zatvaranje već se upravo očekuje novi rad kolektiva Karkatag koji će izvesti na stalnoj postavci. A ovaj muzej u svojim depoima krije nevjerojatno bogatu zbirku s preko 75.000 predmeta.

- Prioriteti za obradu fonda određeni su raznim faktorima poput strateške teme za tekuću godinu kao što je to trenutno obilježavanje 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata. Kao nekome tko se svakodnevno iznova fascinira otkrivanjem novih predmeta iz kolekcije teško mi je da izdvojim neki segment. Ipak, mislim da je posebno važno istaći izuzetno bogatu foto arhivu koja je gotovo u potpunosti digitalizirana i dostupna na muzejskom sajtu. Ukucavanjem ključnih riječi, ličnosti ili pak geografske ili vremenske odrednice dolazite do nevjerojatno zanimljivih svjedočanstava. Akvizicija legata istaknutog jugoslavenskog fotografa Stevana Kragujevića poseban je dragulj u okviru ove velike kolekcije – kaže kustosica Sara Sopić.

Muzeju Jugoslavije svakako predstoji zanimljivo razdoblje jer predstavlja jedinu javnu post-jugoslavensku instituciju koja se bavi isključivo naslijeđem socijalizma koje, kao što vidimo, može biti nevjerojatno nezgodan svjedok i opomena. Sasvim dovoljno da se vidi kako jugoslavenstvo itekako živi u za neke željenim, a za druge neželjenim oblicima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/3